NORVEŠKA AVANTURA

PUTOPIS: U RENAULTU KADJARU prošli smo Atlanterhavsveienom, najljepšom cestom za vožnju na svijetu

Nakon što su pokorili opasni planinski prijevoj Trollstigen, naši su se neumorni putopisci uputili na samu obalu Atlantika da iz prve ruke doznaju je li tamošnji Atlanterhavsveien uistinu najljepša cesta za vožnju na svijetu
 Ivan Lacković

Nakon razgledavanja Osla i savladavanja mitskog norveškog planinskog prijevoja Trollstigen, ili ti po naški - Trolovih ljestvi, u kraljevini Norveškoj preostao nam je još jedan veliki vozački izazov. Srećom, dotadašnji boravak u najsjevernijoj zemlji Europe iz sumornog se i kišnog početka, srećom, napokon prometnuo u višednevni sunčani produljeni vikend, što nas je ispunilo optimizmom, pa nam je u nordijskoj divljini, u prirodi koja svojom netaknutom ljepotom doslovno obara s nogu, bivalo sve ugodnije i opuštenije.

Kako u tom dijelu svijeta nema žurbe, nego se sve odvija po nekom svom redu i u opuštenom ritmu, odlučili smo se još malo zadržati u Åndalsnesu, malenom gradiću smještenom nedaleko Trolovih ljestvi, gdje smo dan ranije i sebe i naš neumorni Renault Kadjar 1.6 dCi sa 130 KS potjerali preko 11 vrtoglavih serpentina uklesanih u stijenu koja se s vrha Stigrøra obrušava u dubinu od gotovo devetsto metara.

Foto: Ivan Lacković

Iza nas je bilo već oko 700 kilometara vožnje od Osla, pa smo valjda zaslužili i jedan spori, ali tipičnog norveški doručak, koji uključuje røkt laks og eggerøre, odnosno dimljeni losos i kajganu, ukusni brunost, smeđi kozji sir s okusom karamele te kjøttkaker, okruglice od finog junećeg mljevenog mesa. Nakon roga smo, promatrajući kruzere koji klize kao staklo ravnom površinom mora u fjordu, nastavili dalje cestom koja prolazi kroz veličanstvene morske rukavce okruženi stijenama visokim i do 2500 metara. A krenuli smo prema sjeveru, prema obali Atlantskog oceana i sljedećoj velikoj atrakciji savršeno organizirane, vrlo civilizirane, ali i vrlo skupe Norveške - famoznom Atlanterhavsveienu, odnosno Atlantskoj oceanskoj autocesti.

Naš se Renault Kadjar pritom uopće nije bunio na opušteni ritam vožnje, dapače, nakon što je dan ranije odradio brojne naporne uspone i spustove serpentinama, za njegov je motor, a posebno kočnice, takva lagodna vožnja bila je pravi wellness. A u zemlji strogih propisa, kako smo se već uvjerili, najbolje je i najsigurnije tek krstariti prema ograničenjima. I pritom si za put, dakako, osigurati dovoljno vremena.

Tako smo i mi nekih 130 kilometara do same obale Atlantika odvezli za malo više od tri sata, u što je bila uključena i jednu trajektnu liniju te nekoliko tunela i mostova. Takvo prometno premrežavanje zemlje zasigurno košta goleme svote, mislio sam si dok smo prolazili svim tim cestarskim zahvatima, no u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta, koja zarađuje goleme novce na nafti i ribolovu, sve je izvedivo. Pa su tako tamo danas cestovno povezani i najmanji zaseoci i najudaljenijih mjestašca te velike, ali i najrjeđe naseljenoj zemlji Europe.

No, kruna svih tih, često i veličanstvenih zahvata, bar po mišljenju većine Norvežana, ipak je Atlanterhavsveien, spektakularno remekdjelo norveške cestogradnje, autocesta koja spaja nekoliko otočića i arhipelaga na samom rubu zemlje uz ocean. Nju je, uostalom, čak i ugledni britanski Guardian proglasio najljepšom cestom za vožnju na svijetu! Je li ona uistinu toliko spektakularna i lijepa, odlučili smo, dakako,l provjeriti sami, na licu mjesta... A kad smo, vozeći cijelo vrijeme od pokrajine Rauma kroz pokrajinu Møre og Romsdal, stigli do sela Vevang, a potom i početka Atlantske oceanske ceste, jednostavno smo se morali zaustaviti sa strane i izaći iz automobila tek da bi se još jednom potvrdila činjenica kako je Norveška sposobna više puta ostaviti čovjeka razjapljenih usta i razrogačenih očiju...

Jer Atlanterhavsveien uživo djeluje gotovo nestvarno. Poput neke sive vijugave zmije spaja desetine otočića arhipelaga Eide i Averøy u jednu cjelinu... A nakon što smo se provezli preko osam mostova i sveukupno 8 kilometara i 274 metra njezine nestvarne ljepote, jednostavno smo vožnju morali ponoviti još jedan put. I nije nam bilo dosta... Srećom cijeli je dan bio sunčan, uz tek gdje koji oblačak, pa su cijeli doživljaj, a posebno boje i konfiguracije krajolika, bili posebno upečatljivi.

Najpoznatiji dio te ceste je neobično, poput visećeg zavoja projektirani most Storseisundet, koji premošćuje granicu oblasti Eide i Averøy, dug 260 i na najvišoj točki iznad mora visok 23 metra. Na odmorištu s toaletima uz sam most, koje je bilo krcato turističkim autima i kamperima, doznali smo i glavne informacije o autocesti. Da je otvorena je 1989. godine, da je njezina izgradnja trajala šest godina i stajala 16 milijuna eura te da se na njoj nekad naplaćivala cestarina. No, ne više, jer kad je 1999. godine, pet godina prije planiranog roka, matematika pokazala da je cesta u potpunosti isplaćeno, odnosno da je cestarinama skupljen iznos jednak četvrtini troška njezine gradnje (ostalo je nepovratno dala država, 25 posto iz fondova za otvaranje radnih mjesta i 50 od strane redovnih državnih cestovnih potpora), naplata je prestala, a naplatne su kućice uklonjene

Što su ti protestantska disciplina, poštenje i generacijama usađene visoke moralne vrijednosti, pomislio sam, pa se sjetio naših autocesta i upitao hoćemo li je ikoja od njih, ili barem neka njezina dionica ikad naplatiti i riješiti se rampi i kućica… Norvežani koji žive između Moldea i Kristiansunda, gradova koji svaki ima tek po 25.000 stanovnika, eto - jesu. I to na skupoj prometnici, koju su Norvežani 2005. proglasili čak i svojom građevinom stoljeća!

Mi na njoj iza sebe ostavljamo neobičan most-zavoj i vozeći prema Krstiansundu, najsjevernijoj točki našeg putovanja dolazimo do još jednog spektakularnog i skupog cestovnog norveškog megaprojekta - Atlantskog tunela. Prolaz s otoka Averøya u grad Kristiansund kroz tunel naplaćuje se, preračunato u naš novac, 60 kuna, a moramo priznati da nam je vožnja kroz cijev dugu 5,7 kilometara, zakopanu 250 metara ispod mora (jedan je to od najdubljih podmorskih tunela na svijetu), s padom i usponom od 10 posto, doista utjerala strah u kosti, jer je tunel dvotračan i namijenjen samo automobilima. Vožnja na trenutke djeluje vrlo klaustrofobično, a spust do točke odakle započinje penjanje kao da traje beskrajno. No. kad smo konačno ponovo ugledali nebo koje se već mračilo u mirnom i urednom lučkom gradiću Kristiansundu odlučili smo potražiti smještaj i nešto pojesti.

No, premda je bilo tek sedam sati grad je već bio potpuno pust. Kako je uz to počeo puhati i snažan vjetar, na brzaka smo se odlučili za pizzu i pivo u lokalnoj pizzeriji u samom centru, iz koje je dopiralo obećavajuće svjetlo i glazba. Cijena dvije pive i dvije sasvim ukusne pizze bila je manje ugodna - 550 kuna… Tako smo, kad smo mislili da smo se već navikli na ionako visoke cijene u Norveškoj, otkrili da one mogu biti još i više. No, srećom, do kraja ovog sedmodnevnog puta po Norveškoj preostaje nam još samo dva dana. Preostaje nam još tek vožnja do 170 kilometara udaljenog Alesunda, gradića koji nazivaju i Venezijom Norveške, gdje će i završiti ova naša skupa skandinavska avantura.

Ukratko

Kruna spektakularnog remekdjela norveške cestogradnje, Atlanterhavsveiena, ceste preko morskih arhipelaga Eide i Averøy, zasigurno je veličanstveni zavoj-most Storseisundet. Lokalno stanovništvo i turisti često koriste koriste neke dijelove Atlantske oceanske autoceste za pecanje bakalara i drugih riba, a jedan njezin most čak je i posebno dizajniran za ribolov...

Premda je sama Atlantska oceanska autocesta duga tek 8,3 kilometara, turistička ruta u kojoj se najčešće nudi sastoji od šezdesetak kilometara vožnje uz ocean u gotovo nestvarnom ambijentu. Šetanju stazama za hodanje oko hridi ili posjet nekom obližnjem otočiću gliserom mogu pokvariti tek uragani, koji tu nisu rijetkost

Atlantski tunel koji spaja otok Averøy i grad Kristiansund dug je 5,7 kilometara, s padom od 10 posto i s najnižom točkom na čak 250 metara ispod površine mora - sasvim dovoljno da se vozaču u njemu sledi krv u žilama! Tipičan krajolik uz ocean u zapadnim fjordovima u pokrajini Møre og Romsdal, gdje se stanovništvo uglavnom bavi ribolovom i stočarstvom: vrlo razvedena obala i malene šarene kućice i štale

Zabava se u fjordovima svodi uglavnom na pijanke bilo koje vrste (Norveška vlada vodi veliku bitku s alkoholizmom i depresijom), a u lokalnim pubovima popularan je i nogomet. Koji se, dakako, gleda uz obilje piva... U Kristiansundu nismo večerali lokalne specijalitete nego smo se odlučili za navodno jeftiniju varijantu - pizzu

Kristiansund, najsjevernije i sa 25.000 stanovnika jedno od najnapučenijih naselja pokrajine Møre og Romsdal, tipičan je norveški uspavani, mirni ribarski gradić. Tesla? Kakav Tesla! U zapadnim fjordovima ne vozi se na struju, oni su krcati američkim vintage autima i golemih pickupovima, a i tu su kamere doslovno na svakom uglu

Atlantska oceanska autocesta najbrže spaja Kristiansund i Molde, koji mi pamtimo po infarktnom gostovanju Dinama ovog kolovoza u 3. pretkolu Lige prvaka (3:3, prolaz Modrih...) Osim lijepog Moldeovog stadiona Aker, kapaciteta 11.800 mjesta, jedna od ljepših, a ujedno i najviša građevina u Moldeu je u obliku jedra sagrađeni hotel Scandic Seilet

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 23:03