Do ove godine vjerovao sam da odlazak u planine usred ljeta i nema nekog smisla, posebno uz naše divno Jadransko more. Kakva zabluda. Kad sam, naime, u kolovozu ipak odlučio pobjeći u Dolomite od beskrajnog toplotnog udara, brzo sam okrenuo ploču.
Svega nekoliko dana putovanja s novim Dacia Dusterom s blagohibridnim benzincem od 130 KS i pogonom 4x4, savršenim za jednu ovakvu planinsku pustolovinu, bilo je dovoljno da shvatim da sam na pravom mjestu. Premda su i u planinama danju temperature sezale do 30 stupnjeva Celzijusa, noću se između 1000 i 2000 metara nadmorske visine ipak lakše disalo, jer živa na termometru nije prelazila ugodnih 17 stupnjeva. Trebam li uopće naglasiti da sam napokon spavao kako Bog zapovijeda, na prirodnom zraku s otvorenim prozorom, a ne pod neugodnom klimom?
Prvo sam razgledao Cortinu d’Ampezzo i sve obližnje atrakcije koje posjetitelj ovog mondenog gradića u kotlini okruženog golim vrhovima planina obavezno mora posjetiti, od vožnje žičarom na 2352 metra visoko skijalište Faloria- Cristallo, odakle pogled puca na Cortinu i pitome zelene doline, proplanke i vrhove planina u daljini, do obližnjih jezera Sorapis i Misurina, od čije prirodne ljepote zastaje dah. Sad kad sam to iskusio, čak i ja kao neprikosnoveni ljubitelj ljetnog odmora uz more bolje razumijem one koji svako malo hrle u planine.
Čak i kad ondje nema zime... Doduše, ja ovdje nisam došao na odmor, već u svojevrsnu vozačku inspekciju, pa se nisam bavio bicikliranjem, a još manje osvajao alpske vrhove koji za čovjeka mojih godina dovoljno lijepo izgledaju i iz daljine. No, itekako sam uživao hodajući ulicama Cortine, ali i u vrhunskoj lokalnoj gastronomiji. Riječ je o pravoj antistres terapiji, premda treba reći da su gužve “na prilazima turističkim središtima” nesnosne, baš kao i na našem Jadranu. Previše je automobila, kampera, biciklista, motociklista...
Nakon Cortine, put me dalje vodio prema zapadu u Južni Tirol. Odnosno, u Alto Adige, pitate li Talijane. Cilj mi je bila Alpe di Suisi, najveća visoravan u Europi, i šarmantno alpsko mjestašce Ortisei u dolini Val Gardena, inače poznatom skijaškom raju. Oni koji su posjetili ovo područje redom su mi govorili da tijekom ljeta nudi čak i ljepši ugođaj nego kad je okovano snijegom u zimskim mjesecima. I bili su u pravu.
U to sam se uvjerio i sam, vozeći Dustera pitomim krajolikom koji kao da je iskočio iz slikovnice o Heidi. Prizori su bili toliko nadahnjujući da bi se samo o njima mogao napisati cijeli putopis, pa čak i pokoja knjiga. Posebno impresivna bila je vožnja preko Passo Giaua, jednog od najpoznatijih prijevoja za panoramsku vožnju u Dolomitima, ali i cestovne poveznice između šminkerske Cortine i malenog, ali bajkovitog mjesta Colle Santa Lucia.
Smješteno visoko u planinama, selo Colle Santa Lucia nadaleko je poznato po svojoj ljepoti, ali i po zloglasnom policijskom radaru zbog kojega je mnogim vozačima već prisjela vožnja ovim krajem. Ne, doduše, istog časa kad su očarani planinskim okruženjem malo prejako pritisnuli papučicu gasa, nego koji mjesec kasnije, kad im je na kućnu adresu dostavljeno policijsko pisamce u kojemu im se poručuje da su zbog prebrze vožnje dužni pozamašnu svotu eura.
Nije nimalo čudno što se glas o tom radaru već pročuo diljem Europe, pa i svijeta. I to nimalo pozitivan – ljudi su redom bijesni jer je svima jasno da ovdje na pameti policiji nije bila nikakva prevencija, već isključivo kažnjavanje vozača koji si daju oduška na zavojima fantastične ceste Passo Giau. Dok prolaze Colle Santa Lucijom, naime, krv je još uzavrela, pa jednostavno upadnu u snop radara kao ribe u mrežu.
I zatim lijepo napune lokalni proračun – statistika kaže da je taj jedan radar u Colle Santa Lucia od vozača izvukao nestvarnih 1,265.822 eura u razdoblju od 2021. do 2023., po čemu je ovo maleno alpsko mjesto apsolutni talijanski rekorder po prihodima od kazni za prebrzu vožnju u odnosu na broj žitelja, ispred Rima, Milana, Firence... Ispada, naime, da je na svakog od 353 stanovnika ubrano 3585 eura, precizno je izračunala potrošačka udruga Assoutenti.
Zato sam se vozeći Colle Santa Lucijom kretao brzinom od 40 km/h, iako je dopušteno 50 km/h, potiho govoreći sam sebi da taj prokleti stroj za tiskanje novca neće fotografirati i moju Daciju Duster. Suvenir u obliku kazne za prebrzu vožnju zbilja mi nije trebao, odlučio sam si radije za uspomenu negdje kupiti onu zelenu alpsku kapu s perom, kakvu ima Kekec. Vukući se cestom poput kakvog starog magarca tako sam stigao do središta ovog slikovitog gradića smještenog na zelenoj visoravni na nekih 1300 metara
nadmorske visine i sjeo na vidikovac nedaleko crkvice Santa Lucia.Od tamo pogled pada na proplanke i alpske kućice porazbacane po livadama u kotlini, iza kojih se do oblaka dižu goli vrhovi planine Rifugio Nuvolau. U tom trenutku imao sam osjećaj kao da sam ušao u neku sliku i da sve oko mene zapravo nije stvarno. I pritom osjetio nevjerojatan spokoj.
U središtu mjesta naišao sam na zgodnu gostionicu Fursil, gdje sam se odlučio pogostiti lokalnim gastronomskim delicijama. Ponuda se tu sastojala od klasičnih talijanskih jela poput pizze i tipičnih tirolskih poput knedli i specijaliteta s lokalnim špekom sa špaclama, a ja sam odabrao raviole punjene špinatom s rikotom za 10 eura. Kad sam pitao ljubaznu konobaricu, ujedno i vlasnicu gostionice, je li riječ o austrijskom ili talijanskom jelu, kroz smijeh mi je odgovorila “ne, našem ladinskom”.
Ostao sam pomalo zatečen tim odgovorom, premda nisam prvi puta čuo za Ladine. Primijetila je to i moja sugovornica, koja mi je zato brže-bolje otkrila da je i ona pripadnik Ladina, malene etničke skupine koja još od rimskog doba nastanjuje Dolomite te da ima svoj jezik, zastavu i kulturni identitet. Svašta saznaš putem...
Nakon napajanja duše i tijela prirodom zaželio sam se urbanog štiha i gradske vreve, ispijanja kave i šetnje po ulicama punima ljudi, pa sam posjetio Bolzano ili Bozen, središte dvojezične autonomne pokrajine Južni Tirol u kojoj živi 100.000 stanovnika. Talijanski i njemački tu su ravnopravni u upotrebi, pa su nazivi ulica i trgova, natpisi na trgovinama i putokazi ispisani na oba jezika.
Ne treba, međutim, čuditi što se na ulici više čuje njemački od talijanskog. Posljedica je to turbulentne povijesti ovog kraja i borbe za teritorij između Italije i Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu. Bolzano ili Bozen danas je bogat grad i kulturno, turističko i gospodarsko središte Južnog Tirola i svakako ga vrijedi posjetiti.
Ovdje sam za 100 eura pronašao smještaj u povijesnoj zgradi iz 16. stoljeća s gostionicom u prizemlju, koja kao i mnoge druge građevine u gradu ima jasan austrougarski štih. Šetnja gradom pokazala se tako kao svojevrsno putovanje kroz povijest, a vrhunac je predstavljao posjet zanimljivom arheološkom muzeju u kojem se nalazi Ötzi, 5300 godina stara mumija, koju su u alpskom ledu slučajno pronašli turisti 1991.
Merano, do kojega me iz Bolzana dijelio 31 kilometar autoceste, potpuno je druga priča. Nema tu ni traga gradskoj užurbanosti, a posebno su me impresionirali nepregledni nasadi jabuka, kojih je ovdje više nego igdje drugdje u Europi. Dok sam se vozio prema Meranu nalazili su se s obje strane ceste, a prekrasni krajobraz nadopunjavali su dvorci i crkvice razasuti po okolnim brežuljcima. Velika atrakcija Merana je i obližnji dvorac Trauttmansdorff, gdje se nalazi jedan od najljepših botaničkih vrtova u Europi.
U samom Meranu, pak, posjetitelji se obavezno trebaju prošetati gradskom promenadom Tappienerweg i okupati se u lokalnim, iznimno popularnim termama. Arhitektonski i tu sve podsjeća na stari austrougarski sjaj, a u jednom od parkova nalazi se i kip austrijske carice Elizabete, od milja zvane Sissi, koja je i popularizirala Merano kao termalno lječilište u 19. stoljeću dok je tu redovito boravila s kćerima Giselom i Valerie, kako bi djevojčice bile na svježem zraku i u blizini ljekovite vode.
Merano je, dakle, čista tirolska fantazija, a osim po nasadima jabuka poznat je i po vrhunskim vinima sorti silvanac i rizling, pa nisam propustio popiti koju čašicu . Naravno, tek na kraju dana. Ipak, nisam pretjerao, jer je mene i moju vjernu Daciju Duster 1.2 TCe čekao najveći izazov ovog putovanja Dolomitima - uspon na Passo dello Stelvio, najljepši i najuzbudljiviji prijevoj u Alpama koji se uzdiže na 2757 metara nadmorske visine.
Ukratko
U Južnom Tirolu vlada planinska idila gdje god da krenete - okružuju vas tipične alpske kućice, drevni dvorci i crkvice
Radari se nalaze posvuda, a ponekad uz njih stoji i policajac izrađen od kartona. No, jedan kod prijevoja Giau nije označen...
Merano je danas poznato talijansko termalno lječilište, a predstavio se kao vrhunska ljetna destinacija još u 19. stoljeću kad je tu s kćerima redovito boravila austrijska carica Sissi
Dvorac Trauttmansdorff kod Merana sagrađen je 1543., a danas posjetitelje privlači spojem umjetnosti, arhitekture i prirode. Oko njega se prostire jedan od najljepših botaničkih vrtova u Europi
Nakon uživanja u prirodnim ljepotama naš se putopisac zaželio malo urbanijeg ambijenta i gradske vreve, te se zaputio u grad Bolzano ili njemački Bozen, središte Južnog Tirola sa 100.000 stanovnika
Svaki obradivi komad zemlje između Bolzana i Merana zauzimaju nasadi jabuka. Uzgaja ih čak 8000 obiteljskih gospodarstava, koja godišnje proizvedu 900.000 tona jabuka
Bolzano je središte regije i jedan od za život najugodnijih gradova u Italiji. Svakako treba posjetiti arheološki muzej u kojem se nalazi Ötzi, mumija stara 5300 godina
Velika gotička katedrala Maria Himmelfahrt ili Gospe od Uznesenja s početka 14.stoljeća ima zvonik visok 65 metara, koji živo svjedoči katoličkoj povijesti Tirola
Bolzano je središte regije i jedan od za život najugodnijih gradova u Italiji. Svakako treba posjetiti arheološki muzej u kojem se nalazi Ötzi, 5300 godina stara mumija slučajno otkrivena 1991.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....