Porijeklom iz mjesta Neive, pedesetak kilometara jugoistočno od Torina, Dante Giacosa rođen je 1905. u Rimu, gdje je njegov otac, policajac po zanimanju, služio vojsku. Nakon što je stekao klasično obrazovanje, završio je poznati politehnički fakultet u Torinu, rasadnik velikih imena autoindustrije.
Po odsluženoj je vojsci primljen u Fiat, čemu zasigurno nije odmoglo što je na razgovor za posao došao s pisanom preporukom Vittoria Vallette, čovjeka koji će nekoliko godina kasnije preuzeti mjesto generalnog direktora tvrtke.
Prvi mu je posao bio u odjelu za vojna vozila, no brzo je premješten u prestižni zrakoplovni odjel, gdje su mu šefovale legende poput Tranquilla Zerbija i Antonia Fessie. Nisu samo šefovali, nego i vjerovali u mladićeve sposobnosti, te su ga predložili za vođu razvojnog projekta malog gradskog automobila.
Bio je to iznimno značajan projekt za Fiat, pokrenut zbog direktive fašističkih vlasti, koje su željele malo i ekonomično vozilo, dostupno prosječnom Talijanu. Inicijalno je šef projekta bio Oreste Landone, koji je počeo razvijati automobil s prednjim pogonom i zračnim hlađenjem. Tijekom probne vožnje prototip se zapalio, dok je za upravljačem bio Giovanni Agnelli. Landone je promptno otpušten, Giacosa postavljen na njegovo mjesto, a prednji pogon desetljećima će biti na ledu i nepoželjan vodstvu torinske marke.
Giacosina alternativa bila je konvencionalnija, motor sprijeda, pogon straga, ali iznimno kompaktna i vizualno nevjerojatno simpatična. Predstavljen 1936., prvi će Fiat 500 postati slavan kao Topolino i biti prodan u više od pola milijuna primjeraka. I veći model 508C, poznat kao Millecento, postići će veličanstven tržišni uspjeh.
Sportske izvedbe Millecenta danas su među najpoželjnijim klasičnim Fiatima, a Giacosa je radio i za legendarnu marku Cisitalia, čiji su modeli koristili mnogo njegovih dijelova. Konstruirao je i njihov D46, prvi masovnije proizveden moderni trkaći jednosjed konstruiran nakon završetka II. svjetskog rata.
Od modela za matičnu tvrtku, u prvim poslijeratnim godinama najzanimljiviji su bili 1400, jedan od prvih automobila s modernom pontonskom karoserijom, a opcijski i dizelskim motorom, te spektakularni sportski 8V, koji je napao teritorij na kojem se upravo probijao jedan novi talijanski brend, nazvan Ferrari.
Danteovo srce nije bilo u luksuznim i sportskim automobilima, njegov su ideal bili jeftini i pristupačni modeli, dostupni prosječnom čovjeku. Iz te je njegove opsesije nastala i do danas prisutna percepcija Fiata kao proizvođača vrhunskih malih, gradskih automobila, koji baš i ne oduševljava kada se odvaži na ulazak u više klase. U tom je pogledu najveću ulogu odigralo predstavljanje legendarnih modela 600 (1955. godine) i Nuova 500 (1957.).
Vizualno slični, no mehanički vrlo različiti, oba su postali bestseleri i danas se smatraju ikonama talijanskog i svjetskog automobilizma, ali i opće kulture. Svakako moramo spomenuti i originalnu Multiplu, mali monovolumen iznimno omiljen među taksistima, daleko ispred svog vremena. S mehaničke strane, ključno je za uspjeh tih modela bilo uvođenje naprednog stražnjeg ovjesa, koji ih je učinio mnogo voznijima i sigurnijima od dotadašnjih automobila s motorom straga.
No, upravo su lokacije motora i pogona bile Giacosina noćna mora. Mada će Fiat na modelima 850 i 126 ostati vjeran konceptu, glavni konstruktor marke želio je radikalnu promjenu paradigme. Genijalni modeli 124 i 125 zastat će na pola puta, s motorom sprijeda i pogonom straga, pri čemu će 124 zahvaljujući ugovoru sa Sovjetskim Savezom postati Lada, jedan od najprodavanijih automobila u povijesti.
Šezdesetih su nastali i prestižni sportski model Dino s Ferrarijevim motorom, kao i luksuzni 130, no u središtu razvojnih interesa bila je nova generacija modela s napokon, od strane glavnog inženjera, toliko žuđenim prednjim pogonom.
Zbog animoziteta uprave, inicijalni razvoj nije odrađen pod matičnom markom, nego za sestrinski brend Autobianchi, te se njihov model Primula može nazvati prvim uistinu modernim automobilom na tržištu. Giacosa je, mada veliki obožavatelj Minija, bio svjestan i njegovih minusa, te ih je odlučio, i uspio riješiti.
Primula i Fiat 128 spojili su pogon sprijeda s poprečno postavljenim motorom, odvojenim mjenjačem, neovisnim ovjesom sprijeda i straga, te diskovima na prednjim kotačima. Jedino što je nedostajalo bila su treća ili peta vrata, no njih će dobiti kod nas mnogo poznatija izvedba Zastava 101. Model 128 je prototip za većinu suvremenih automobila, te projekt na koji je Giacosa bio najponosniji.
Zapravo, promijenivši globalni tijek razvoja automobila, osjetio je da je dao sve, te je 1970. otišao u zasluženu mirovinu. Nastavio je pružati savjetodavne usluge Fiatu, napisao nekoliko stručnih i memoarskih djela, te preminuo u Torinu 1996. Izrazito mu se nije sviđao kasniji smjer razvoja automobilske industrije, kao ni sve veća uloga računala u procesu konstruiranja novih modela.
No, vjerojatno bi bio sretan da zna kako je baš moderna interpretacija njegovog modela Nuova 500, s mehaničkim konceptom po uzoru na 128, postala auto koji je obilježio novo tisućljeće najvećeg talijanskog proizvođača automobila i osigurao mu opstanak na tržištu. Bez Giacose Fiat, ali i svjetska automobilska industrija, ne bi bili ono što su danas.
Komentari
0