Božićno vrijeme je razdoblje koje volimo i kada se oživljavaju mnoge omiljene tradicije, a jedna od najčarobnijih je poljubac ispod imele. Ta tradicija poljupca ima korijene u drevnim vjerovanjima da imela donosi sreću, ljubav i plodnost, pa je i danas simbol sretnih veza i blagostanja. No, imela nije zanimljiva samo u romantičnom smislu. Čak i Tim Burton, poznat po mističnim prizorima, koristi lik "stabla imele" u svojim filmovima, prikazujući je kao zeleno, bujno drvo s malim, okruglim krošnjama. S druge strane, moderna medicina istražuje njezina ljekovita svojstva, osobito potencijal u borbi protiv određenih bolesti.
Međutim, je li imela doista tako "simpa" kao što vjerujemo ili je štetnik? Krije li ona i svoju tamniju stranu ako se osvrnemo na stabla domaćine na kojima raste i koje iscrpljuje do samoga kraja? Mene je toliko fascinirala da sam joj posvetila završni rad na fakultetu - jer imela ima neke posebnosti u usporedbi s drugim biljem.
A vi? Jeste li znali za posebnosti ove biljke i čemu duguje svoju simboliku?
BIJELA IMELA (VISCUM ALBUM L.): RASPROSTRANJENOST, UTJECAJ I PRILAGODBE U HRVATSKOJ
Viscum je naziv iz vremena Rimljana, koji znači lijepak za ptice, zbog ljepljivih plodova. Album znači bijel, bijele boje. Bijela imela (Viscum album L.) taksonomski je podijeljena u dvije podvrste koje postoje u Hrvatskoj:
V album L. ssp. album - bjelogorična bijela imela - na više od 400 listopadnih vrsta drveća i grmlja (u Hrvatskoj na oko 50 vrsta)
V album L. ssp. abietis - jelina imela - na vrstama roda Abies (u Hrvatskoj samo na Abies alba Mill.)
Podvrsta imele V album ssp. album rasprostranjena je u Hrvatskoj u prirodnim šumama, šumskim kulturama, parkovima, vrtovima, neodržavanim voćnjacima te na soliternim stablima uz rubove šuma i na otvorenim površinama u sjevernom i središnjem dijelu zemlje. Nije zabilježena na mediteranskom i submediteranskom području, a ni u velikim planinskim masivima koji razdvajaju kontinentalni od mediteranskog i submediteranskog pojasa.
Viscum album ssp. abietis podvrsta je mele koja je najviše istražena u Hrvatskoj jer radi najviše štete u jelovim šumama Gorskog kotara. Narušava vitalitet, s time i stabilnost stabala, uzrokuje oštećenja i greške drveta, svojom prisutnošću značajno reducira masu iglica obične jele.
POLUPARAZITSKA BILJKA I NJEZIN UTJECAJ NA STABLA
Stabla su tijekom svog života u stalnoj interakciji s okolinom, podložna mnogim živim i neživim čimbenicima koji utječu na njihov rast i opstanak. Jedan od takvih čimbenika je bijela imela (Viscum album L.), poluparazitska cvjetnica koja se svojim haustorijima povezuje sa ksilemom stabla domaćina. Na taj način od domaćina crpi vodu i minerale, a potrebne organske tvari stvara sama, iako pritom iscrpljuje stablo na kojem raste.
Bijela imela je štetni poluparazit, a njezini gusti grmići na krošnjama stabala posebno su vidljivi tijekom zime kada većina stabala odbaci lišće. Vazdazelena je biljka, okruglastog oblika i promjera do 1 m. Listovi su nasuprotni, kožasti, jajasti, tupog vrha, cijelog ruba i bez peteljki. Cvjetovi su sitni, žućkasto-zelene boje. Plod je okrugla, neprava, bijela boba s jednom do tri zelene sjemenke obavijene sluzavom, ljepljivom masom, a dozrijeva zimi. Razmnožava se sjemenom - plodom. Sjeme imele nikada neće proklijati u vodi i ne može rasti iz tla - njezino sjeme klija samo u pukotinama kore stabala kruške, hrasta, lipe, jabuke, vrbe, topole, pa čak i na crnogoričnom drveću. Rast počinje nakon šest tjedana, a cvatnja nakon četiri-pet godina. Za klijanje sjemenke je, za razliku od većine ostalih biljaka, potrebna svjetlost. Pri klijanju se razvije poseban organ za pričvršćivanje biljke za granu domaćina. Zatim se razvije sisaljka koja izlučuje enzime koji rastvaraju stanice kore i dolazi do prodiranja u tkivo domaćina. Sisaljkama (haustorijima) imela iz provodnog sustava domaćina crpi vodu i mineralne tvari, a organske tvari sama asimilira. Plodovi imele sadrže ljepljivu, gustu sluz koja omogućava da se plodovi prikače za grane kada ih ptice prenesu putem izmeta. Ptice su glavni čimbenik širenja imele, a posebice 14 vrsta koje se hrane njezinim plodovima tijekom zimskog razdoblja kada je imela jedna od rijetkih biljaka koja ima plodove. Najvažniji prenositelj imele je drozd imelaš koji obitava diljem Hrvatske, dok je u Dalmaciji prisutan uglavnom zimi. Iako plodovi imele privlače ptice, konzumacija bobica može izazvati ozbiljne zdravstvene probleme kod ljudi, poput snažnih grčeva u trbuhu i proljeva, a u iznimnim slučajevima može biti i kobna. Također, parenteralna primjena imele može izazvati nuspojave poput zimice, vrućice, glavobolje i alergijskih reakcija. Imela s jabuke i jele otrovnija je u odnosu na onu koja raste na topolama.
Zaraza bijelom imelom posebno je izražena na područjima s nepovoljnim stanišnim uvjetima gdje stresni čimbenici poput suše i otvorenog sklopa doprinose njezinu širenju. Jedan od domaćina koji pokazuje značajnu osjetljivost na tu zarazu je srebrnolisni javor (Acer saccharinum). Dugotrajna i intenzivna zaraza bijelom imelom (specifično Viscum album) u krošnji, s prisutnošću više desetaka grmova, dovodi do postupnog slabljenja stabla i odumiranja grana. Posljedice teške zaraze na srebrnolisnim javorima uključuju česte lomove grana i odumiranje cijelog stabla.
Na oslabljenim stablima obične jele imela djeluje kao sekundarni štetnik, dodatno pogoršavajući zdravlje domaćina i povećavajući njegovu osjetljivost na napade gljivica i kukaca, što ubrzava propadanje stabla. Zbog toga imela može poslužiti kao bioindikator za propadanje šumskih ekosustava jer njezina prisutnost često korelira s oštećenjem šumskih područja obične jele (Hofstetter, 1988., cit. Idžojtić et al., 2005.). Također, istraživanja pokazuju da zaražena jelova stabla imaju 19 posto slabiji prirast u odnosu na zdrava stabla. Ujedno je utvrđeno da su jele na nižim nadmorskim visinama podložnije zarazi imelom nego one na višim nadmorskim visinama.
Imela i stablo domaćin žive u snažnoj međuovisnosti, no u nekim slučajevima imela može toliko iscrpiti stablo da ono na kraju propadne. Od stabla domaćina preuzima vodu i minerale, a potrebne organske tvari sama stvara fotosintezom. Zanimljiv podatak na koji sam naišla pišući završni rad otkriva razmjere ovog odnosa: na stablu s čak 491 imelom, koje je ujedno bilo i najzaraženija jela na lokalitetu Miletka, ukupna biomasa imele u krošnji dosegla je čak 44,3 kilograma (Diminić i Kauzlarić, 2006.).
SUZBIJANJE BIJELE IMELE
Imele na domaćinu suzbija se mehanički - odsijecanjem cijelih biljaka, jer se mreže haustorija povezuju duboko sa ksilemom domaćina, s time da se rana premaže dezinfekcijskim sredstvom.
LJEKOVITA SVOJSTVA, UPOTREBA I SUVREMENA PRIMJENA
Zahvaljujući svojim nevjerojatnim svojstvima, imela je danas vrlo cijenjena u modernoj medicini kao prirodni lijek za očuvanje zdravlja i borbu protiv raznih bolesti. Mnogo je ljekovitih djelovanja imele. Tradicionalno se koristi za poboljšanje metabolizma i poticanje rada žlijezda probavnog sustava, pomaže pri smanjenju simptoma žutice i uravnotežuje lučenje žuči. U narodnoj medicini imela je učinkovita i kod krvnih poremećaja, normalizirajući visok ili nizak tlak. Pozitivno djeluje na menstrualni ciklus, ublažava bolove i smiruje probleme u maternici, a svježi sok iz mladih grančica i listova pomaže u liječenju neplodnosti. Imela ima snažan učinak i na krvotok, smanjuje krvarenja, uključujući krvarenja iz pluća, a koristi se i kod povraćanja krvi. S obzirom na svoje antikancerogeno djelovanje, posljednjih desetljeća temeljito se istražuje i dokazano je da ekstrakt imele ima potencijal u tretiranju nekih oblika raka, posebno jačanjem imunološkog odgovora organizma. Naime, imela stimulira imunosni sustav, djeluje protiv alergija te poboljšava otpornost tijela. Osim antitumorskih učinaka, ima i umirujuća svojstva - djeluje kao prirodni antidepresiv i smanjuje stres. Također se koristi kao diuretik, smiruje nervne poremećaje poput epilepsije te pomaže kod dijabetesa, ekcema, arterioskleroze i hipertenzije. Zahvaljujući takvom širokom spektru djelovanja, danas ekstrakt imele predstavlja jedan od najproučavanijih biljnih lijekova, posebno u kontekstu najtežih bolesti poput tumora i karcinoma.
Važno je pažljivo birati drvo s kojeg se bere imela jer njezin kemijski sastav i toksičnost ovise o biljci domaćinu. Najveću koncentraciju ljekovitih tvari imela ima u vršnim listovima i mladim grančicama koje se beru do trećeg koljenca. Vrijeme berbe traje od početka listopada do sredine prosinca te ponovno u ožujku i travnju kada biljka sadrži najviše aktivnih sastojaka. Preporučuje se berba u proljeće jer ptice zimi pojedu većinu plodova. Najljekovitija imela je ona ubrana s hrasta, a prikupljene grančice potrebno je sušiti na toplom i prozračnom mjestu. Osušeni i usitnjeni listovi i grančice zatim se čuvaju u višeslojnoj papirnatoj vrećici kako bi zadržali svoja korisna svojstva. Od listova se mogu pripremiti tinktura i ljekovite rakije travarice ili imelina rakija (biska).
NARODNA VJEROVANJA
Imela je biljka duboko ukorijenjena u mitologijama mnogih naroda, a posebno je poznata po božićnoj tradiciji poljupca ispod njezinih grančica. Vjeruje se da poljubac ispod imele donosi sreću i blagostanje u ljubavi, a ovaj običaj potječe iz starih keltskih rituala. Keltski svećenici, druidi, smatrali su imelu svetom biljkom koja donosi zdravlje i otklanja bolesti. Osim toga, koristili su je i za uspostavljanje primirja. Zanimljivo je da bi neprijatelji, susretnu li se pod imelom, objavili primirje koje je trajalo do sljedećeg dana. Ova tradicija preživjela je do današnjih dana, pa se imela i danas često postavlja iznad kućnog praga, simbolizirajući mir i pomirenje. Poljupci izmijenjeni pod njom označavali su prijateljsko i dobronamjerno raspoloženje. Druidi su imelu rezali petog dana nakon mladog Mjeseca, poslije zimskog solsticija, koristeći zlatni srp te pazeći da biljka ne padne na tlo i time se "onečisti". Za tu priliku koristili su bijelu tkaninu kako bi je uhvatili. Nakon rezanja žrtvovali su dva bijela bika i podijelili biljku među vjernicima. Danas, ako niste dovoljno hrabri penjati se po stablu, imelu možete kupiti na tržnici za oko 20 eura.
Legenda o poljupcu pod imelom posebno je snažna u Sjedinjenim Američkim Državama, iako je dio božićnih tradicija i u mnogim drugim zemljama. Božićna tradicija ljubljenja ispod imele potječe iz nordijske mitologije i povezana je s pričom o bogu Balderu, sinu boginje Frigg. Prema legendi, Balder je bio voljen bog svjetlosti i mira, ali mu je prijetila opasnost da bude ubijen. Kako bi ga zaštitila, Frigg je natjerala sve biljke, životinje i elemente da obećaju da neće nauditi Balderu. Ipak, previdjela je jednu biljku - imelu. Loki, bog nestašluka, iskoristio je to i načinio koplje od imele, koje je potom bačeno na Baldera, prouzročivši njegovu smrt. Nakon njegove smrti Frigg je plakala nad izgubljenim sinom, a suze su joj se pretvorile u bijele bobice imele. Prema jednoj verziji priče, Frigg je, shvaćajući značaj mira i oprosta, proglasila imelu simbolom ljubavi, obećavši da će svatko tko se poljubi ispod imele biti blagoslovljen mirom i srećom te da imela više neće donositi štetu, nego samo ljubav i zaštitu. Tako se običaj ljubljenja ispod imele ustalio u božićnim i novogodišnjim tradicijama, donoseći blagoslov parovima koji se poljube ispod nje, a prema tradiciji - i sreću u ljubavi u godini koja dolazi. S druge strane, u Francuskoj postoji staro vjerovanje da je imela otrovna jer raste na stablu od kojeg je napravljen Isusov križ. Tijekom srednjeg vijeka Crkva je zabranila upotrebu imele zbog poganskih običaja povezanih s njom. Umjesto toga, preporučila je božikovinu čiji su šiljasti listovi simbolizirali Kristovu krunu, a crvene bobice kapljice krvi. Grčka mitologija protkana je događajima vezanim uz imelu, pa su tako grane imele imale moć Eneju otvoriti vrata podzemlja. Germani su imelu smatrali jakim, strašnim i smrtonosnim magijskim oružjem. Razni narodni običaji povezani s uporabom imele u zaštiti od zlih duhova očuvali su se do današnjeg dana. Zimzelenost imele simbolizira nadu u povratak proljeća, zbog čega se smatrala nositeljem novog života. Za mnoge je imela biljka sreće i ispunjenja želja, osobito kada je riječ o udaji. Tradicionalno, svežnjevi imele stavljaju se u sredinu doma, često na luster, kako bi svojom magičnom moći privukli željenog mladoženju. Osim toga, mnogi su vjerovali da imela štiti zdravlje.
Važno je napomenuti da se imela čuva do 2. veljače, odnosno do Svijećnice, kada se mora spaliti. O imeli su pisali Hipokrat, Plinije i sv. Hildegarda, ističući njezina ljekovita svojstva te narkotično i magično djelovanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....