Snježna planina Dameiyong na Tibetu u svoje je podnožje smjestila neočekivanu, modernu vinariju koja ima za cilj pomoći lokalnom stanovništu plasman vlastitih proizvoda prema turistima i podizanje privrede koja bi smanjila siromaštvo kroz razvoj lokalnih industrija. Arhitekti Wang Jianfeng i Li Fei u Guangzhou, suradnici i vlasnici studija PL-T koji potpisuje ovaj neobični projekt, bili su posve svjesni prirodnog nasljeđa lokacije u koje su poželjeli minimalno intervenirati.
Rezultat toga je posve nenametljivo u planinu ugrađena, izvana tradicionalna, a iznutra moderna vinarija, "razbijena" u niz manjih objekata čija se vizura mijenja ovisno o kutu iz kojeg se prilazi planini Dameiyong, ali i godišnjem te dobu dana. Planinske terase koje se koje se protežu u rijeku Lancang do izgradnje ovog kompleksa bile su prošarane samo su stoljetnim stablima oraha i vinove loze koja su u potpunosti očuvana.
Da bi to bilo moguće Jianfeng i Fei su umjesto zgrade odlučili izgraditi kompleks nalik na prirodnu scenu, koja i samim Tibetancima puno znači. Prateći tako upute i smjerove koje "nalaže" sama planina napravili su jedinstven vinarski pogon koji je ujedno i turistička atrakcija.
Koncept vinarije pruža se odozgo prema dolje, iskorištavajući visinsku razliku lokacije, postižući pažljivim smještajem jedinica jedinstvenu ravnotežu prirode i objekata. Pogonski je dio smješten u međuprostorima, a njegov krov osmišljen je kao svojevrsni vodeni pejzaž koji tvori polje soli. Potoci prirodne izvorske vode sa snijegom prekrivenih planina mogu tako proći kroz krovove i konačno se uliti u rijeku Lancang koja prolazi na dnu doline.
Različite količine otopljene vode u različitim godišnjim dobima formiraju razdoblja visoke i niske vode, dajući tako zgradi vinarije dvije vrste krajolika. Javni prostor kompleksa sastoji se od muzeja, restorana, knjižnice i prijemnog centra, sastavljenog od tri "stijene" razasute na "slanom polju". Materijal vanjskog zida nabavljen je od lokalnih dobavljača koji koriste izvorni kamen istog sastava kao i na samoj lokaciji, koji je ujedno i kvalitetan izolator za potrebe jedne vinarije kao što je ova.
Životnim navikama lokalnog stanovništva pristupljeno je s krajnjom pažnjom pa su tako prolazi kroz planinu osmišljeni i da budu prigodni za stoku koju seljani vosde na ispašu, a koja se sad slobodno može kretati među objektima vinarije.
Arhitekti su u dvije godine izgradnje projekta ušli u Tibet 20 puta. Na početku procesa projektiranja, provodili su vrijeme na prvoj crti kako bi obratili pozornost na stvarni život, u potpunosti ga shvatili, ali i ispitali i usporedili različite značajke krajolika, kulturne fenomene, živote Tibetanaca i metode gradnje na putu do lokacije projekta duž rute Sichuan-Tibet, kao i rute Yunnan-Tibet. Tijekom procesa projektiranja, a što je vidljivo iz finalnog proizvodfa, na njih je duboko utjecao i način na koji ljudi i priroda na ovoj lokaciji koegzistiraju.
Na kraju, koncept dizajna i način kreiranja vinarije Quzika postali su svojevrsni sažetak i prezentacija koncepta „prirodne simbioze“ arhitekata kroz svakodnevnu interakciju i komunikaciju s lokalnim Tibetancima. Zajedno s tisućljetnim poljima soli, moderna je vinarija uspjela postati dijelom prirode uz dolinu rijeke Lancang.
"Rušenjem" granice između vinarije i svakodnevnog života seljana na otvoren i tolerantan način, na odgovarajući su način izgradili prirodnu scenu koja je maksimalno integrirana s mjestom. Kroz vrijednost ovog jedinstvenog projekta, arhitekti se nadaju stvoriti nove mogućnosti za mlade i starije osobe koje žive na ovoj destinaciji, smanjujući tako teret lokalnih obitelji u potrebi, odnosno onih kojima prijeti siromaštvo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....