U TIŠINI

Jeste li čuli za pojam ‘noćna selidba‘? Vlasnik ove tvrtke omogućuje klijentima da nestanu bez traga iz svojih domova - i života

Ilustracija

 COLIN HAWKINS/IMAGESOURCE/PROFIMEDIA

Kad je u pitanju količina stresa, selidba je u samom vrhu, među 5 najstresnijih događaja u životu svakog čovjeka. Riječ je o događaju koji predstavlja veliki životni prijelaz - to nije samo fizičko premještanje stvari iz jednog prostora u drugi, već i napuštanje poznatog okruženja, rutina i često dragih uspomena.

Selidba je emocionalno teška zbog više razloga. Jedan od njih je povezanost s prostorom jer dom nije samo mjesto gdje živimo, već i prostor pun uspomena, sigurnosti i rutine, stoga napuštanje doma može izazvati osjećaj nostalgije i gubitka. Tu su i strah od nepoznatog te neizvjesnost koje donose promjene u društvenom životu: ako selite u drugi grad, možda ćete se morati oprostiti od prijatelja i obitelji, što može biti emotivno zahtjevno.

image
CSEH IOAN/PANTHERMEDIA/PROFIMEDIA

Ali neke su selidbe bitno stresnije od ostalih. Da, nije jednostavno svu svoju imovinu pravilno zaštititi i potrpati u kutije, utrpati u kamion i preseliti u drugi kvart, grad ili čak državu. Ali još je gore kad sve to morate obaviti daleko od očiju obitelji i susjeda, kako nitko ne bi posumnjao da uopće selite.

U Japanu postoji izraz ‘yonigeya‘, što bi se moglo prevesti kao ‘noćna selidba‘. Ona se uistinu ponekad odvija noću, ali važnije je da prilikom selidbe nitko od susjeda ili obitelji osobe koja seli ne posumnja da se išta događa. Nakon ‘noćne selidbe‘, iza naručitelja ne ostaje ništa, nikakav trag života, nikakav dokaz da je uopće boravio u prostoru koji je napustio.

U gradiću Chiba, samo pedesetak kilometara od Tokija, Naoki Iwabuchi radi u neuglednom uredu. Odjeven u klasično crno odijelo, govori tihim, odmjerenim glasom, detaljno opisujući kakav je posao ‘noćnih selidbi‘. Statistike kažu da u Japanu godišnje nestane oko100,000 ljudi, a najveći dio otpada upravo na ‘jouhatsu-sha‘, u doslovnom prijevodu, ‘ljude koji su isparili‘. To su oni koji odluče ‘nestati‘, a razlozi za takvu odluku su različiti, od nasilja u obitelji do bijega od dugova, očekivanja od članova obitelji ili jednostavno želje za novim početkom.

image
ANDRII LOMAKO/PANTHERMEDIA/PROFIMEDIA

Iwabuchijev posao je pomoći takvim ljudima da ostvare naum i nestanu bez traga, prenosi portal Business Insider. Njegova tvrtka pomaže im preseliti u drugi dio Japana, gdje ih nitko ne poznaje, bez da susjedi ili obitelj posumnjaju da ovi uopće imaju namjeru preseliti se.

- Noćna selidba je opasna i uvijek postoje problemi. Mislim da mi ne prođe jedan dan bez problema - rekao je Iwabuchi u razgovoru za South China Morning Post, dodajući da uvijek pretpostavlja da će se dogoditi ‘najgore‘. Svoj je posao pokrenuo prije 16 godina, nakon što je otkrio da postoji porast broja žena suočenih s obiteljskim nasiljem, koje jednostavno ne mogu pobjeći. Odlučio je uskočiti i pomoći im da ‘nestanu‘.

Oko 90 posto Iwabuchijevih klijenata su žene, a samo 10 posto muškarci.

- Danas je broj ljudi koji žele nestati tri puta veći nego što je bio prije pandemije - rekao je Iwabuchi.

image
SERHII MILIENTIEV/PANTHERMEDIA/PROFIMEDIA

Tvrtke poput njegove, koje omogućuju ‘noćnu selidbu‘, oglašavaju javno svoje usluge, a naplaćuju ih između 400 i 2,000 eura, ovisno o težini zadatka. U nekim slučajevima, ljudi koji pomažu u bijegu moraju glumiti perače prozora ili trgovce tatamijem, sve kako bi prošli ‘ispod radara‘.

‘Noćna selidba‘ nije neobična u Japanu, iako je riječ o tabu temi. Naime, u Japanu se privatnost visoko cijeni, čak toliko da ne postoji službeni registar nestalih. Na primjer, obitelj koja ostaje iza osobe koja je odlučila nestati ne može tražiti pomoć policije, osim u slučaju da sumnjaju u zločin ili samoubojstvo. Ali da bi to dokazali, moraju imati oproštajno pismo.

- Policija neće intervenirati osim ako ne postoji ozbiljna sumnja u zločin ili nesreću. I sve što obitelj nakon ‘noćne selidbe‘ njenog člana može učiniti je platiti usluge privatnog detektiva. Ili samo čekati. To je sve - za BBC je izjavio sociolog Hiroki Nakamori.

image
LB STUDIOS/IMAGESOURCE/PROFIMEDIA

Nestala osoba tako će bez problema moći dizati novac s bankomata, a da obitelj neće u banci moći doći do tog podatka - toliko se visoko cijeni privatnost u Japanu.

- Dojadili su mi obiteljski odnosi. Uzeo sam mali kovčeg i nestao - kaže 42-godišnji Sugimoto i dodaje:

- Samo sam pobjegao.

Sugimoto je jedan od tisuća ‘ljudi koji su isparili‘. U tekstu za portal BBC-a kaže da su ga u njegovom malom rodnom gradu svi poznavali zbog njegove obitelji i posla kojim su se bavili, kojeg su očekivali da će Sugimoto nastaviti raditi. Ali on nije htio nastaviti obiteljsku tradiciju, a nije imao snage to svojima reći u lice. Stoga je iznenada zauvijek napustio grad i nikome nije rekao da odlazi ni kamo ide. Ali osjećaj tuge i žaljenja prati ga i danas, kao i mnoge koji su posegnuli za ‘noćnom selidbom‘. On je iza sebe ostavio i ženu i djecu:

- Stalno imam osjećaj da sam učinio nešto loše. Nisam vidio svoju djecu već godinu dana. Rekao sam im da sam na poslovnom putu.

Žao mu je, kaže, što ih je napustio. Istinu o njegovom bijegu zna samo njegov stariji sin, kojem je 13 godina:

- Ne mogu zaboraviti što mi je rekao: ‘Otac je donio odluku i ja je ne mogu promijeniti, to je njegov život‘. Zvuči zrelije od mene, zar ne - završava svoju priču Sugimoto.

PROČITAJTE VIŠE Influencerica došla sa stvarima, a kuću već prodali drugom kupcu

A za one koji ostanu, priča nema svršetak. Ni sretni ni nesretni.

- Bila sam u šoku - priznaje žena koja je željela ostati anonimna, a čiji je 22-godišnji sin nestao i nikad se više nije javio.

- Bio je shrvan nakon što je izgubio dva posla jedan za drugim. Mislim da ga je to emotivno uništilo - kaže on. Kad se nije javljao, odvezla se automobilom do njegovog stana, vidjela da ga nema i onda danima sjedila u automobilu parkiranim pred njegovom zgradom, ne bi li ga dočekala. Nije se pojavio.

Kaže da joj policija uopće nije bila od pomoći, tvrdili su da mogu intervenirati samo ako sumnja u samoubojstvo. Ali, kako nije našla nikakvo oproštajno pismo ni poruku, nije mogla ništa dokazati i za policiju je to bio završen slučaj. Zapravo, nikad otvoren slučaj.

- Razumijem da postoje ljudi koji uhode druge i da se informacije mogu zlorabiti, zakoni moraju štititi ljude. Ali da su u istom košu kriminalci, uhode i roditelji koji traže svoju djecu? I svi imaju isti tretman, samo radi zaštite podataka, kako to? Uz takav zakon, bez novca za detektiva, sve što mi preostaje je da obilazim mrtvačnice i provjeravam je li mrtva osoba koja je pronađena moj sin - svoju tužnu priču zaključuje nesretna žena.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. veljača 2025 10:11