Industrijski štih s Pantovčaka

Dogodilo nam se to nemali broj puta. Ulazimo u nečiji stan, znatiželjno gledamo oko sebe, pokušavamo, po mogućnosti jednim pogledom skenirati što veći broj detalja, hvata nas neki neobjašnjivi adrenalin, noge se kreću sve brže, otvaramo sva vrata i već sljedeći trenutak poput atletičara ulazimo iz prostorije u prostoriju dovikujući vlasnicima pitanje za pitanjem. Vjerojatno bi nekom promatraču sa strane scena izgledala kao da je sve kompjutorska igrica, neki XY lik pokreće sve joystickom, a mi smo glavni junaci koji se natječu u igri radnog naziva “Probaj u što kraćem vremenu vidjeti što više”.

Nema logičnog razloga za takvo naše ponašanje. Realno, vremena uvijek imamo i više nego dovoljno da mirno popričamo s vlasnicama i vidimo sve prostorije najmanje dva puta. Zapravo, kad bolje razmislimo, nikada, ali baš nikad nam se nije dogodilo da se na nekom zadatku ovakvog tipa moramo žuriti, ali mi bismo opet, iako prilično svjesni te činjenice, ušli i u nekoliko minuta “proletjeli” nečijim stanom ili kućom. Stvar je u tome da smo već u počecima naših interijerskih avantura naučili da se jedino na taj način može dobiti dovoljno snažan i precizan prvi dojam o osobi koja ondje stanuje i koja je baš na taj način uredila svoj životni prostor. Bez ikakvih riječi, samo pogledom, shvatiti kakva je ta osoba, što voli, a što ne, koji su joj fetiši, koji su joj hobiji, a koji omiljeni detalji… Predobar osjećaj. Pročitate nekoga u nekoliko minuta, a kasnije, detaljnijim razgledavanjem i razgovorom samo nadopunjujete sliku i povezujte riječi s onim što vidite oko sebe. Nešto poput slaganja imaginarnih puzzli u glavi. Jako zanimljivo. Probajte koji put to sami učiniti. Ako ništa drugo, barem ćete se dobro zabaviti i provjeriti kolika vam je sposobnost predviđanja, tj. koliko je velik vrač u vama.

U Mirninu kuću u sjevernom dijelu Zagreba stigli smo jedan ponedjeljak u 11 sati. Dan nije bio nešto posebno, nad gradom su se nadvili sivi oblaci i već od jutra smo bili živčani zbog početka radnog tjedna. Priznajemo, na zadatak smo stigli loše volje, čangrizavi i namrgođeni, ali sve se promijenilo u trenutku kad nam je vrata otvorila mlada poslovna žena s najširim osmijehom koji smo vidjeli u posljednje vrijeme.

– Uđite, uđite, nadam se da će vam se svidjeti. Znate, meni je moj dom lijep, doduše, treba još puno toga napraviti pa ne znam hoće li zadovoljiti vaše standarde – skromno je izgovorila u dahu. Mi smo, naravno, odmah prihvatili poziv i krenuli sa svojom, da se sportskim rječnikom izrazimo, već poznatom utrkom na 100 metara nečijim domom, pokušavajući u što kraćem vremenu uhvatiti što je moguće više detalja, kutova, centimetara. I moramo vam reći da smo se dobro namučili. Naime, kuća je velika čak 220 četvornih metara i na dvije je etaže, pa je naša utrka na 100 metara ovaj put više izgledala kao maraton.

Prvo smo ostali zbunjeni zbog Mirninih riječi jer nama ništa nije izgledalo nedovršeno. Dapače, sve nam je djelovalo i više nego dovršeno, isfurano do savršenstva. Odmah u ulaznom prostoru pogled nam je pao na poster ispod kojeg je smještena vjerojatno najslađa žuta klupica ikada. Primijetili smo još i da je na vješalici u ulaznom prostoru obješen genijalan kaput. Dakle, prve asocijacije – ovdje živi osoba koja voli i nama jako dragu kulturu uokvirenih fora postera i koja još k tome ima stila i modno je osviještena.

Iz hodnika smo ušli u golemi glavni dio koji se zapravo sastoji od tri prostorije – dnevnog boravka, kuhinje i blagovaonice. Bijela kuhinja koja nas je začudila nevjerojatnom urednošću i čistoćom mogla je značiti samo dvije stvari. Ili vlasnica ne kuha često ili je riječ o jako dobrom, na prvi pogled nevidljivom triku.

– Haha, skužili ste me. Nisam od kuhanja, ali unatoč tome često provodim vrijeme ovdje jer kuham za djecu, a to što nema nereda, to je samo zato što je kuhinja odlično napravljena. Naime, sve što se ne treba vidjeti je skriveno u mnogobrojnim policama i ladicama – smije se Mirna otkrivajući kako je minimalistička bijela kuhinja napravljena od lakiranog medijapana u visokom sjaju naručena iz Italije, a jedino što je naknadno dodano i što nije bilo planirano originalnim tlocrtom, a što je vlasnici bilo jako važno, jest mini ostava pokraj kuhinje u kojoj je smješten hladnjak i koja zapravo predstavlja svojevrsno spremište za one najrazličitije sitnice s kojima nikada ne znate gdje biste i koje uvijek nepotrebno zauzimaju kuhinjski prostor potreban za nešto drugo, a koje su uz sve to još i ne tako lijepe.

– Kuhinja je zapravo jedina stvar koja je nova u ovoj kući – odgovara Mirna na naše pitanje gdje je kupovala namještaj i sitnice za svoj dom. U domu koji je vrlo uspješan spoj industrijskog i vintage francuskog stila, dio komada je obiteljsko naslijeđe, nešto je kupljeno preko interneta, a nešto su izradili poznati umjetnici iz Hrvatske i inozemstva.

Da vlasnica stana dobro poznaje umjetnike i njihov rad, jasno nam je bilo već na početku. Slike, knjige i unikatni predmeti na svakom koraku jasno otkrivaju kako tako dobro poznavanje kreativne scene ne može biti slučajno, samo iz strasti ili iz običnog hobija. – Diplomirala sam povijest umjetnosti. Lijepe stvari me prate i okružuju cijeli život pa je bilo sasvim očekivano da ću se i ja jednog dana, u svojem domu, okružiti lijepim stvarima, pogotovo zato što se i poslovno i privatno družim s raznim umjetnicima – veselo priča simpatična vlasnica.

Ono što p o s e b n o plijeni pozornost u središnjem dijelu stana jest bajkovit šator usred dnevnog boravka koji je za Mirninu djecu od 11 metara materijala napravila njezina dobra prijateljica, kiparica Andrea Hotko Pavić, i golemi kauč koji je dijelom napravljen od paleta na kotačićima. – Puno stvari se u ovoj kući dogodilo sasvim slučajno, iz nužde. Tako sam se u jednom trenutku zatekla s madracem s kojim nisam znala što ću. Prvo sam ga mislila držati na podu, da jednostavno egzistira, ali sam na kraju, u dogovoru s Andreom i njezinim suprugom, ipak došla na ideju da stavimo palete i kao što vidite, ispalo je sjajno- priča Mirna koja je s nekoliko takvih drukčijih, neobičnih intervencija svom domu podarila bezobrazno originalan izgled kojeg se gosti ne mogu nagledati. – Sve kreće od dobre ideje. Ne morate napraviti ne znam što da dom izgleda dobro. Bitno je samo dobro kombinirati i uskladiti elemente i detalje – savjetuje vlasnica koja je vrlo dobro procijenila da će zid od cigli savršeno pristajati njezinom domu.

To je običan zid koji dijeli ulazni prostor od dnevnog boravka, a obložen je starim ciglama koje smo kupili u Zagorju. Kako bismo sve dodatno začinili, na strani ulaznog prostora, u tom zidu napravili smo nišu ili kako se volimo šaliti, počasno mjesto za reljef lava u kamenu s potpisom slikara Josipa Račića, koji je bio član moje obitelji. Još smo ugradili svjetlo u nišu da bi navečer taj kutak doista izgledao senzacionalno, baš kao u pravoj galeriji – kaže vlasnica, ističući da joj je u organizaciji i uređenju prostora puno pomogla još jedna dobra prijateljica, arhitektica Ana Mažuran, koja je izradila kompletnu dokumentaciju adaptacije.

Razgovarajući s njom došla je na ideju da s terase u blagovaonicu preseli masivan drveni stol oko kojeg je stavila nekoliko različitih stolaca. Jedne od njih naši će čitatelji zasigurno odmah prepoznati jer su to kultni Eamsovi stolci, drugi su, pak, obiteljska ostavština koju je prebojala, treći su poklon, a proizvedeni su u Lesnini još prije 40 godina, četvrte je, pak, vlasnica kupila preko Etsyja, a nose potpis nizozemske dizajnerice Ingrid Jansen.

Iako je to iz današnje perspektive vrlo teško zamisliti, kuća je projektirana još 1926., prvi put adaptirana krajem 60-ih godina, a drugi put prije godinu dana. – Kuća je pripadala mojoj baki i djedu. Budući da je moj djed bio obrtnik, nekoć je on u donjoj etaži imao svoju vodoinstalatersku radionicu, a gore je njemu i baki bio dom. To vam je uvijek tako bilo u starim kućama. Gore si živio, a onda bi se skromnim štengicama spuštao na posao. Prvotni tlocrt kuće nije bio ni približno takav kakav je danas.

Prije je ovo bio klasičan građanski stan koji je imao dvije spavaće sobe, jednu primaću sobu, kuhinja je bila odvojena od dnevnog boravka i općenito je prevladavao sasvim drukčiji prostorni koncept. Mi smo tlocrt sasvim izmijenili tako da je ostala samo vanjska ljuska kuće. Napravili smo kompletnu adaptaciju, ostavljena je samo školjka, vanjski zidovi i nosivi zid od cigle. Adaptacija je bila iznimno zahtjevna i trajala je oko šest mjeseci. U donjoj etaži koja je djelomično ukopana su spušteni podovi, napravljena je hidroizolacija i sve u svemu, bili su to vrlo opsežni građevinski radovi.

Bilo bi jednostavnije i puno kraće da smo gradili novu kuću, međutim, to nismo mogli jer je ova kuća arhitektonsko remekdjelo i vrlo posebna u svojoj vanjskoj vizuri, stoga je bio imperativ očuvati je bez obzira na trošak i kompleksni zahvat adaptacije. Ostala je mogućnost prilagoditi postojeće svojim, modernim potrebama, što je značilo otvoreniji tlocrt – priča Mirna, dodajući da su tijekom radova shvatili kako neće na jednoj etaži imati dovoljno prostora za sve potrebe jer obitelj ima puno članova, pa su odlučili proširiti životni prostor i na donju etažu. Dolje su morali spustiti pod, a u dijelu kuće koji je ukopan, dakle onom prema cesti jer se kuća nalazi na kosini pa je na jednoj strani katnica, a na drugoj prizemnica, osmislili su nusprostorije poput radne sobe, garderobe i vešeraja.

Moderni, urbani ritam života nalagao je potrebu za čak dvije radne sobe, pa se tako na gornjoj etaži nalazi obiteljska radna soba u kojoj su kompjutori, dok je na donjoj etaži samo njezina radna u kojoj se Mirna u slobodnim trenucima prepušta svojoj velikoj ljubavi i, kako kaže, omiljenom antistresnom tretmanu – šivanju. Na donjoj etaži su još spavaće sobe, od kojih je jedna dječja, i dvije kupaonice.

Ono što se nama svidjelo je taj novi prostorni koncept koji je od ove kuće napravio dvije povezane, a opet odvojene cjeline koje omogućuju da članovi obitelji koji su na gornjoj etaži vode nesmetano društveni život dok drugi članovi spavaju, odmaraju ili rade u donjoj etaži. I obrnuto. Naša ocjena? Izvrstan, pet, bez greške.