Potkrovlje na zagrebačkom Jarunu

Na veliki nagradni natječaju magazina Dom&Dizajn ‘The Best of D&D” ovaj stan koji je miks Ikee, Hrelića, hand madea i dobrih ideja je okrunjen titulom najboljeg. Stan izgleda uistinu zanimljivo, što vi mislite?

Da se pohvalimo malo na početku ovog teksta. Mi smo redakcija brojnih esteta. OK, našem D&D timu to je priroda posla pa se od nas nekako i očekuje da primjećujemo lijepe stvari, posebice lijepe interijere, namještaj i detalje te da i sami živimo ono što radimo.

No, i izvan D&D tima u Jutarnjem listu postoje ljudi koji se ne bave direktno ovim područjem, a imaju poprilično naoštreno oko za lijepo.

Dugo su doduše skrivali to od nas, ali u posljednje vrijeme, unatoč njihovim žestokim naporima da to ostane tajna, razotkrili smo ih čak petoro. Posljednji otkriveni, naše su najveće iznenađenje, oduševljene i radost. I vlasnici stana kojeg vam predstavljamo na sljedećih nekoliko stranica.

Zoran Skorić, grafički dizajner i majstor 3D animacije te njegova bolja polovica, Kristina Cappucci, stručnjakinja za pitanja Europske Unije i EU fondove totalno su nas oborili s nogu svojim životnim gnijezdom na zagrebačkom Jarunu.

Kreativno, originalno, pametno i sa stilom. To su riječi kojima bismo opisali njihov stan da to moramo odraditi ukratko, ali kako ipak (jeeeee) imamo više mjesta, evo priče. – Vjenčali smo se, odlučili prestati plaćati najam i krenuli u potragu koja je trajala više od godine dana. Kriterij broj jedan nam je bio Jarun.

Zelenilo, jezero, sportski sadržaji… Divota. Rekli smo – ili Jarun ili ništa. I eto nas tu – sa smiješkom se prisjeća Kristina početaka njihove interijerske priče i otkriva kako ovaj stan krije bezbroj divnih priča, al’ za njih najvažnija jest ta da su se Zoran i ona, na ovoj istoj adresi, na istom katu, susjedna vrata pokraj stana u kojem sada žive, upoznali na tulumu kod zajedničkog prijatelja. Sudbina je htjela da posve neplanirano 4 godine kasnije na istom kućnom broju pronađu stan svojih snova. Uz pomoć stambenog kredita i životne ušteđevine roditelja, san je postao stvarnost.

Točno se sjećaju tog velikog datuma useljenja. 1. prosinca 2012. No, nije sve oduvijek bilo idealno. Prvi susret sa stanom opisuju kao – blagi šok. – Trebalo je imati puno mašte da bi se tu vizualiziralo ono nešto. Stan je na 5. katu bez lifta, doduše u zgradi koja pripada naselju koje slovi za najkvalitetnije građene zgrade u Zagrebu, tzv. zgrade Univerzijade.

Apsolutno svi svodovi bili su smeđi, mračni, i u najboljem slučaju podsjećali su na nekakvu austrijsku brvnaru. Radi tamnosmeđih stropova, iako visokih, imali smo osjećaj da nam je strop na glavi. Čista klaustrofobija.Ali stan je imao strašan potencijal. To smo odmah vidjeli.

Mene su baš ti drveni svodovi koji u dnevnom boravku podsjećaju na korito barke zapravo totalno oduševili. Kao da živiš u naopačke okrenutom čamcu. To je taj šarm potkrovlja. Odmah mi se, pak, svidio otvoren tlocrt i predivne prostrane sobe građene po starim gabaritima i po mjeri čovjeka, a ne zamoraca u stilu lijepe naše novogradnje.

Razveselili smo se i većoj terasi na jugu, manjoj loggi na sjeveru, roditeljskoj i dječjoj sobi te predivnim galerijama. Njih čak dvije. Jedna galerija u spavaćoj sobi koja savršeno iskorištava previsok strop kao garderobu te druga iznad kuhinje, idealna za radni prostor koji je Zoranu zbog posla bio neizostavan kriterij u odabiru stana – priča Kristina dodajući kako je preobrazba bila zaista dramatična. Na prvi pogled bilo je jasno da stanu treba kompletna, temeljita adaptacija.

Stan nije bio renoviran od 1983. Demontirali smo i počupali ama baš sve, prozore, podove, vrata, instalacije, stolariju, struju, vodu, radijatore. Nismo dirali samo lamperiju, mada su nam mnogi majstori zdušno savjetovali da tu fino ‘puknemo’ knauf ploče. Veliko ne. Lamperija je obojana u bijelu boju koliko je bilo moguće, ostavljajući vidljivu teksturu drveta.

Nevjerojatno je koliko je prostor time dobio na visini, svjetlosti i prozračnosti – otkriva Kristina i napominje kako su tlocrt minimalno korigirali jer nije bilo potrebe za prevelikim intervencijama pošto je raspored stana sam po sebi bio savršen. Angažirali su tvrtku za adaptacije s kojom su od prvog dana imali sjajnu komunikaciju.

Izvođači radova ispoštovali su maksimalno rok, no i Kristina i Zoran uložili su ogroman trud i energiju. – Trebalo je sve odabrati. Eh, mnogi će sada reći da su to slatke muke. I jesu, ali je i iscrpljujuće, a uvijek imaš ograničenje vremena i budžeta. Svaku utičnicu, kvaku, radijator, parket, sobna vrata, podnu, zidnu i vanjsku pločicu, fugu, pipu, WC školjku… Baš sve smo sami odabrali i to je bilo naporno.

Opet, s druge strane, činjenicu što smo baš sve odradili sami ne bih mijenjala nizašto. Bila su to uzbudljiva tri mjeseca na konstantnom hot lineu s keramičarima, parketarima, električarima, malerima….. i jako puno noći buljenja u strop i promišljanja koliko ti uistinu treba utičnica i gdje pozicionirati prekidač.

Tek kada to proživiš, shvatiš da to uopće nisu bezazlene stvari – smije se simpatična vlasnica kojoj je posebno u pamćenju ostalo hodanje po prodavaonicama keramike kada je zbog svoje velike želje da središnji zid u dnevnom boravku bude obložen starom ciglom, ostala frapirana cijenama kvadrata takve vrste obloge koje se približavaju cifri od čak 600 kuna. – Na internetu smo pronašli čovjeka iz Osijeka koji ručno reže stare cigle, kvadrat smo platili 50 kuna, a gospodin nam je kutije poslao autobusom.

Istom ciglom, ali glatkom verzijom, obložili smo i cijelu kuhinju. Samo treba kopati, tražiti, pitati. Postoje nevjerojatne alternative na ‘kupi novo, plati masno’ – savjetuje Kristina. – Općenito, zamka svake adaptacije su financije.

Nepredviđenih troškova, takozvanih VTR-ova (vantroškovničkih radova) strašno se nagomila. Kada ste si postavili određeni budžet slobodno računajte da će konačna računica iznositi barem 30% više. Mi smo imali sreću što u obitelji imamo izvrsnog financijaša koji je vodio brigu o praćenju troškova, a to je moja majka.

A uskočila je i kad je trebalo dovući pun autobus stvari iz IKEE – otkriva Kristina. A upravo je miks IKEE, Hrelića, Britanca, karlovačke stare krame, uradi sam akcija i starih komada iz Kristinine djevojačke sobe ono što čini većinu namještaja ovog stana.

Ima tu i glomaznog otpada. – Svaki stolac u blagovaoni je drugačiji i svaki ima svoju priču. Neki su s Hrelića, neki sa starih tavana, neki su kupljeni preko interneta, neke sam sama preuredila i prefarbala, a ponosna sam što u stanu imamo i tri prekrasna stolca hrvatske dizajnerice namještaja u usponu Željke Hubak, vlasnice branda StyleZ.

Prekrasan stol za blagovanje našli smo na internetu, bajcan u bijelo, od masivne borovine. Dobili smo ga po sjajnoj cijeni, baš kao i barske stolice. Gotovo da nema komada koji ne priča svoju priču. Svaka sitnica nam nešto znači. Dok nismo postali pravi Hrvati i uvalili se do grla u kredit, strast su nam bila daleka putovanja. Kina, Meksiko, Azerbajdžan, Italija, Portugal, Azori… U svakoj smo zemlji ‘uboli’ neku sitnicu koja krasi naš dom i puno nam znači. Volimo postere umjesto slika, sviđa nam se taj neki pop art štih.

Jedva sam čekala uokviriti i par prelijepih Zoranovih infografika od kojih su neke prava umjetnička djela. Posebno nam je draga ona gdje je ubacio našeg psa Zagora. A drag mi je jako i stolić od palete koji smo sami izradili tata i ja. Obožavamo ga koliko je funkcionalan i prostran.

A i Zagor ga rado žvače po rubovima. – Tata mi je po struci građevinar i izvrstan u obradi drveta. Radni stol u dnevnom boravku, stolica kupljena na Hreliću renovirana i ofarbana u vedru žutu boju, te skulptura u spavaćoj sobi umjetničkog naziva Vepar, tek su neke od njegovih rukotvorina – ponosna je Kristina koja strašno voli predmete koji imaju povijest i dušu.

Ne voli replike, ne voli plastiku, ne voli faksimile. Voli predmete koji su starinski, koje su tko zna kada neki ljudi izradili svojim rukama, a koji danas mogu biti prenamijenjeni, dotjerani, a prije svega funkcionalni. Voli retro, al’ ne ljubi previše shabby.

Voli starinu, ali da ne sklizne u secesiju ili biedermajer. Zato, kaže, u svakoj prostoriji ima par čistih Ikea komada kao faktor otrežnjenja. I sve ovo nabrojano jasno je vidljivo u ovom stanu. – U našem slučaju, skandinavski stil je bio neka polazna točka, čistoća i bjelina, ali ipak smo mi ovdje u Hrvatskoj, na Mediteranu i previše volimo boje i detalje, pa je taj skandinavski stil dobio svoju mediteransku varijantu.

A kao ljubitelji skandinavskog, s mamom sam u jednom danu opustošila Ikeu i sva ona njihova bezbrojna pametna rješenja koja jednostavno obožavam – priča Kristina, a njezin Zoran dodaje kako su se urnebesno zabavljali tijekom uređenja jer bi uvijek krenuli od neke jednostavne ideje, a onda bi završili na nekoj potpunoj ludoriji. – Da mi je netko rekao da ćemo kupiti krevet obučen u tkaninu s motivom slova koji je Zoranov must have, rekla bih mu da je lud. Priznajem da smo bili totalno neustrašivi u idejama, htjeli smo razmišljati izvan kutije.

Bijeli stol s crnim nogama! Zašto ne! Pa kaj nas briga – kaže Kristina i napominje kako joj je neiscrpna inspiracija bio i Dom i Dizajn što nas čini jako ponosnima. Inače, u ovom stanu bilo nam je jako teško izdvojiti prostoriju koja je posebno cool. To u pravilu radimo i ide na dobro i lako. Ovdje smo imali problema iz jednostavnog razloga – naprosto su sve prostorije totalno cool.

Ipak, kuhinja se nekako nameće kao najzanimljivija. Barem nama. – U kuhinji je bilo malo rošada s premještanjem instalacija. Jako sam htjela otok (dobro ispao je poluotok :-)) i straaaaašno sam htjela Gorenje Retro hladnjak kojeg obožavam. I htjela sam što manje visećih elemenata. Samo police. Kuhinja se ističe jer je malo asimetrična, neobična. Zid je od istog čovjeka iz Osijeka koji ručno reže ciglu. Ljudi me pitaju kako čistim kad šprica od kuhanja? Pa to je cigla, nek’ šprica! Za održavanje, nit brige nit pameti – poručuje Kristina.

U kuhinji se nalazi i njoj jako draga slika kivija koju je za njezine roditelje prije gotovo 30 godina naslikao njihov prijatelj, jer kada su oni u Trstu kupili kivi nitko od njihovih prijatelja u Karlovcu nije nikada niti vidio to voće. U vrijeme granatiranja Karlovca i ova je lijepa slika izrešetana, a na jednom mjestu još uvijek strši jedan geler.

Kristina ju je svejedno uokvirila i voli je baš takvu, ranjenu. – U kuhinji je, kao i na još par mjesta, i ploča upozorenja maznuta iz jedne stare tvornice čavala iz Karlovca, da ovdje uistinu vreba opasnost od požara. Tako da nitko ne može reći da ga nisam upozorila – priča Kristina koja jako voli kuhati za brojne prijatelje i nema joj, kaže, ništa bolje nego kada ih sve našopa hranom do iznemoglosti. A koja je priča s galerijama?

Galerija u spavaćoj sobi je handmade, baš kao i svi drveni svodovi u stanu. To je sam napravio (ili dao napraviti ) prvi vlasnik stana još ranih 80-ih kojeg, nažalost, nismo upoznali. Čim sam prvi put ugledala tu galeriju pomislila sam ‘to!’, mogu gore napraviti nered.

Naime, nažalost, nisam genetski predisponirana za uredne ormare. A i penjanje uz strme stube ujutro čim se probudite je izvrsna i učinkovita vježba. S druge strane, galerija iznad kuhinje koju Zoran koristi kao svoj radni prostor je samo njegov mali kutak, dovoljno prostran da stanu dva kompjutera, dva monitora i more kablova.

Preinaka koju smo ovdje radili jest ta da smo probili krovni prozor jer ga nije bilo, kako bi ipak gore bilo zraka. Automatski je i cijela blagovaonica dobila na osvjetljenju – objašnjava Kristina.

Stan po vlasničkom listu ima 83 četvorna metra, ali s obzirom na galerije, kosine i u trenutku kupnje nenatkrivenu terasu (to je koeficijent 0,25), zapravo ima i preko 100. – Zanimljivo je kako je 80-ih standard kod ljudi drugačije funkcionirao. Ovako velik stan ima kupaonicu od svega 4 kvadrata. Danas novi stanovi od 60 kvadrata već imaju i po dvije kupaonice.

Mi smo našu preuredili, maknuli kadu, promijenili raspored instalacija, i stala je velika tuš kabina 80×120, perilica rublja, WC i umivaonik. Ono što je još jako super, a što smo otkrili kad smo probili stari limeni strop u kupaonici, jest to da iznad kupaonice i malog hodnika imamo pravi pravcati ogromni tavan koji je dušu dao kao spremište! Tavan u stanu!

Gdje ćeš bolje – priča Kristina uvodeći nas na genijalnu terasu od 9 kvadrata koja nam se iste sekunde kada smo stupili na nju učinila kao Eldorado. Predivna antistresna oaza. Ostajemo, definitivno. – Kako je cijeli stan u motivu prirodnih materijala, odabrali smo vanjske pločice s motivom drveta, pa se doimaju kao parket.

Prva ideja je bila obojati zidove u bijelo, kao siguran izbor. I opet nekako, izašli smo iz trgovine bojama s kanticom ljubičaste. Klupicu i stolić poklonili su nam bivši susjedi koji su ih se htjeli riješiti kad su renovirali stan. A najljepši dodatak je predivna mreža koju smo kupili u Meksiku i koju je Zoran vucarao po cijeloj zemlji, avionima, busevima, onako zamotanu kao zolju, a sad mu je najveći gušt uvaliti se u nju poslije posla s čašom vina.

Kod terase mi se također sviđa što je umjesto vanjske ograde stavljena velika betonska žardinjera široka 3 metra, takozvana kopanja. Idealno za napraviti rajski vrt. Ipak, izazov je tako veliku žardinjeru i napuniti.

Ista žardinjera, samo manja, je na maloj loggi koju sam pretvorila u povrtnjak i posadila cherry rajčice, peršin, bosiljak, jagode, papriku i krastavac, i to na nagovor fotografkinje i ljubiteljice organske hrane Berislave Picek – priča Kristina koja s ponosom ističe kako su ona i njezin dragi potpuno svjesno odlučili u novom stanu ne kupiti TV. – Nije rečeno da nikada nećemo, ali posebice otkad je u naš život došao i pas, puno više šećemo kvartom, družimo se, kuća nam je uvijek puna ljudi… Mislim da nam je TV prije dosta toga uskraćivao jer smo bili mali ovisnici. I baš nam je lijepo bez njega – zaključuje.