Za Godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2024. godini prijavljen je 81 rad, a sredinom ožujka Udruženje hrvatskih arhitekata objavilo je nominacije za nagrade ‘Viktor Kovačić‘, ‘Drago Galić‘, ‘Bernardo Bernardi‘ te ‘Neven Šegvić‘
Ovoga tjedna UHA je svakodnevno predstavljala arhitektonska ostvarenja nominiranih za nagradu ‘Bernardo Bernardi‘, ukupno njih šest, uz obrazloženje stručnog žirija u sastavu: Vjekoslav Gašparović (predsjednik), Ana Boljar, Jure Grohar, Mario Kralj, Iva Martinis, Helena Paver Njirić, Nikola Popić, Tomislav Soldo i Ana Šverko. Nagrada ‘Bernardo Bernardi‘ dodijeljuje se za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja, a nastavku pogledajte nominirane projekte.
Klaonica, projekt: Filip Romić, Krešimir Romić (Zagreb)
"Projekt (u užem smislu) obuhvaća obnovu jednog prostora i dijela eksterijera u napuštenoj nekadašnjoj zagrebačkoj klaonici s početka 20. stoljeća, što je rezultat specifičnoga novog, a danas već proširenog načina rada suvremene mlade arhitektonske prakse.
Mlade generacije arhitekata danas traže nove organizacijske modele i načine rada koji predstavljaju alternativu još uvijek najrasprostranjenijem "standardnom", gdje arhitekt izrađuje nacrte za zgradu, a zatim ih provodi građevinska tvrtka. Arhitekti koji koriste prostor u klaonici, osim ureda, vode i građevinsku tvrtku koja realizira njihove projekte te izrađuje prototipove i pojedinačne elemente za njihove projekte u radionici koja se nalazi u istom prostoru. Na taj način projektanti imaju izravniji kontakt s izvođačima, a time i bolju kontrolu nad kvalitetom izvedbe, što je u Hrvatskoj vrlo zahvalan model s obzirom na nedostatak kvalitetnih izvođača.
PROČITAJTE JOŠ Poznati hrvatski arhitekti odabrali ‘mlade nade‘
Inovativni model projektiranja i izvedbe ureda rezultira i specifičnim prostornim oblikovanjem arhitektonske intervencije. Prostor dvostruke visine renoviran je uz minimalna sredstva kako bi se osigurali osnovni uvjeti za rad. Zamijenjena su stakla na prozorima koji imaju funkciju svjetlarnika na gornjoj polovici zidova, a donji dijelovi izolirani su na razini kretanja korisnika kako bi se spriječilo otjecanje topline. Gornja polovica zidova ostala je neobrađena i pokazuje izvornu gradnju opekom od gline, čime je sačuvan karakter stare industrijske zgrade. Središnji arhitektonski zahvat je drvena konstrukcija s ostakljenjem koja dijeli prostor na dva dijela - arhitektonsku radionicu i radionicu za makete. Ostakljena kabina s uredom izdignuta je radi lakšeg grijanja, a ispod nje je organizirano skladište materijala koji se koristi u nižoj radionici, koja iskorištava cijelu visinu prostora. Takva prostorna organizacija predstavlja zanimljiv arhitektonsko-ekološki princip "temperaturnog zoniranja", pri čemu se umetanjem manjih prostora u veće stvaraju prostori s različitim temperaturama koji odgovaraju programskim potrebama. Ured postaje neka vrsta moderne kolibe, jednostavno grijane malom peći na cjepanice, gdje se arhitekti sastaju sa svojim kolegama i u radionici testiraju provedbu dijelova budućih projekata u omjeru 1: 1.
Pri svemu tome važno je da su arhitekti, zajedno sa svojim izvođačkim timom, sami izveli projekt, što još jednom ukazuje na još jedan novi mogući model rada arhitekta - ne samo kao projektanta nego i graditelja.
Projekt otvara važne teme za suvremenu (hrvatsku) arhitektonsku produkciju. U arhitektonskom smislu riječ je o skromnom, ali ciljanom zahvatu u postojeću povijesnu građevinu, koji s jedne strane čuva izvorni karakter (djelomičnom amnestijom izgrađenog okoliša), a s druge strane uvodi novi program u maniri suvremenog vernakulara - naime, arhitekti su izgradili vlastitu radionicu. Ovaj projekt je mali društveni, intelektualni i produkcijski centar usred degradirane zone, mikrointervencija koja pokazuje jedan od mogućih putova programske obnove ovoga degradiranog dijela grada koji već predugo čeka reaktivaciju putem kulturno-produkcijskih programa. Jednako je važna činjenica da je i ovaj prostor cjelovito povezan s novim oblikom djelovanja proširene arhitektonske prakse. Baš kao što su arhitekti iznova osmislili prostor u kojem rade, tako su odlučno sami osmislili ideju svog ureda (ured kao projekt), ukazujući time na jedan od mogućih putova uspostavljanja suvremene (mlade) arhitektonske prakse", navodi Jure Grohar u obrazloženju.
Kontejner u Vjesniku, projekt: SKROZ (Zagreb)
"Udruga KONTEJNER i biro suvremene umjetničke prakse naseljava i revitalizira zapušteni skladišni prostor u kompleksu Vjesnik. U tom kontekstu bivša radionica za popravke strojeva unutar industrijskog pogona, kasnije pretvorena u skladište tiskarske opreme, u svojim pročišćenim okvirima prima novi program - umjetničku galeriju.
Uspostavljen je dijalog između zatečenog prostora (hala s obostranim osvjetljenjem, veza s gospodarskim dvorištem), postojećih elemenata (regali, kran, temelji strojeva, natpisi upozorenja) te intervencija uvedenih kao nužni alat i spona između zatečenih vrijednosti i suvremenih potreba.
Sustav jednostavnih stropnih nosača, raspoređenih u kvadratnom rasteru poprečno postavljenih cijevi, postaje okvir koji omogućuje različite scenarije korištenja te prilagodbu prostora izložbenim, izvedbenim i edukativnim programima, istovremeno integrirajući potrebne instalacije i multimedijalne sustave. Taj se ključni strukturni element proteže duž cijelog prostora, uključujući područja iznad spremišta i recepcije, postavljajući tako potencijal budućih sadržaja iznad trenutačnih prostornih ograničenja.
Spremište galerije organizirano je korištenjem postojećih regala, koji se transformiraju u mobilne elemente i privremene pregrade prostora. Klizni paneli obloženi pločama od drvene prešane vune i transparentne pregrade od staklene opeke dopuštaju odvajanje i proširenje prostora galerije prema baru i uredu. Upotreba crnih zavjesa doprinosi fleksibilnosti, omogućujući stvaranje različitih atmosfera prema potrebi specifičnih događanja.
Osviještenost o kvaliteti zatečenog stanja, u kombinaciji s adaptabilnim rješenjima, modularnim elementima i odabranim materijalima, rezultira stvaranjem multifunkcionalne kulturne platforme koja zadovoljava širok spektar programskih zahtjeva – od izložbi i performansa do predavanja i društvenih događanja. Prostor postaje mjesto susreta, razmjene ideja i kontinuiranog dijaloga između prošlih namjena i novih potreba kulture", navodi Mario Kralj u obrazloženju.
Kuća 3R, projekt: Jadranka Kruljac Polak, Nikola Polak (Lovran)
"Stara lovranska radionica za popravak brodskih motora, trodijelna niska introvertiranih prostorija s pristupom kroz tri servisna otvora i lomovima krovnih ploha, transformirana je u jedinstven stambeni prostor. Uklanjanjem poprečnog zida i prednjeg pročelja, te ugradnjom triju lameliranih drvenih greda postiže se nova prostorna podjela stambene namjene. Umještanjem spavaće - noćne drvene kutije u prostor ekstrovertiranoga dnevnog boravka s cjelovitim, ostakljenim pročeljem prema dubokoj terasi s pogledom na Kvarnerski zaljev, stvara se jedinstveni ambijent za odmor.
Smještena u diskontinuiranom rezidencijalnom krajoliku iznad Lovrana, kuća unutar zatečenih gabarita zadržava sve zatečene datosti - podjelu prostora, krovne lomove i otvore na zabatima - kako bi s neizmjernom lakoćom i sa svega nekoliko odluka prostor servisne radionice bio pretvoren u istinski ambijent odmora sa širokim, dalekim pogledom.
Naslijeđena tripartitna podjela pretvara se otvaranjem zida prema terasi u novi, trodijelni boravak - terasa kao otvoreni, a dnevni boravak kao zatvoreni prostor te noćni drveni kubus kao introvertirani prostor. Iznad spavaćeg dijela otvara se prostrana galerija, kao proširenje dnevnog u radni prostor ili dodatni smještajni, spavaći potencijal. Veličinu prostora relativiziraju otvoreni lomovi plohe krova i (ne)postojeća granica između terase i zatvorenog prostora, kojom nastanjeni dio varira u odnosu na godišnja doba i vremenske uvjete - od manjega (zatvoreni dio boravka i spavanje) do najvećega, s integriranom terasom i ljetnom kuhinjom.
Autori se nadovezuju na kahnovsku filozofiju arhitekture prepoznajući dvojnu prirodu arhitektonske teksture: onu materijala i onu cjeline kao posljedice konstrukcije. Suprotno ideji slobodnog plana, prostor se definira odnosom mase i strukture, čime se afirmira kultura gustoće, fizičke i značenjske rasprostranjenosti nosivoga, materijala i teksture u potrazi za vlastitim (pre)označavanjem temeljnih arhitektonskih elemenata "zida, stupa, grede i prozora te njihovog suodnosa u prostoru kojima se složenost suvremenih zahtjeva raspleće i prevodi u jednostavne termine".
PROČITAJTE JOŠ Stan od 28 kvadrata za peteročlanu obitelj
Materijali su svedeni na bazično. Monokromna, bijela ovojnica naglašava teksture dodanih elemenata - drvene lamelirane grede, drveni noćni box, sirovi svijetli podovi i jednostavni okviri za poglede - sve je temeljeno na izravnom, osjetilnom iskustvu materijala.
Naizgled gusto izgrađeno susjedstvo, vrlo skromno oblikovanih velikih kuća bogatog kolorita i mala prizemnica bivše radionice koja zauzima gotovo čitavu, vlastitu parcelu, stvaraju začudno suglasje u kojem radionica tiho preuzima fokus, ostavljajući prepoznatljivu estetiku apartmana u priobalju gotovo nezamijećenom.
Danas nestajući prostori stvaranja, mali ili veliki prostori radionica ili negdašnje proizvodnje bude osjećaje i predstavljaju zamjetni potencijal. Prostori su koje počinjemo voljeti tek kad ih spoznamo. Ili možda kad građevine izgube svoju prvotnu namjenu, kad postanu ruine, počinju stvarati nova čuda za nove početke. Takvim začudnim novim početkom smatramo i ovu prenamjenu obične radionice za servis brodskih motora u prostor za odmor, za obitelj i prijatelje, s dalekim pogledom na zaljev", navodi Helena Paver Njirić u obrazloženju.
Labirint ŠAHTO-KULTURE, projekt: Antun Sevšek, Damir Gamulin/Organizirano oblikovanje (Zagreb)
Izvedbeno-izložbena akcija "Šahto-kultura" Kuće ekstremnoga muzičkog kazališta, koju uz Damira Bartola Indoša i Tanju Vrvilo zajednički stvara i izvodi pedesetak umjetnica i umjetnika, obilježila je u rujnu 2024. petnaestu godišnjicu osnutka Pogona Jedinstvo - doma nezavisne kulture smještenoga u prostoru bivše tvornice hidrauličkih pumpi. Tom je prigodom Velika dvorana Pogona transformirana u paralelni svijet koji posjetiteljima omogućuje uranjanje u izložbeni postav jedinstvenog karaktera, unutar kojeg se simultano razvijaju tri izvedbe i tri seta radionica.
Kuću ekstremnoga muzičkog kazališta najprije je trebalo razumjeti - kako u njenim izvedbenim načelima, tako i u namjeri da obljetnicu obilježe različitim događajima istovremeno. Ništa vezano uza šahto-kulturu ne može se obuhvatiti svakodnevnim rječnikom: njezini instrumenti su šahtofoni - zvučni objekti Damira Bartola Indoša izrađeni od recikliranoga postindustrijskog otpada od kasnih 1980-ih - koji istodobno funkcioniraju kao izvođački aparati i scenografski elementi u višemedijskim inscenacijama.
Autorski je tim projektanata u brojnim dijalozima s umjetnicima svoj zadatak shvatio kao stvaranje prostora koji omogućuje izložbenu prezentaciju, kao i paralelno odvijanje više izvedbi, uz uspostavu nježnog i protočnog okvira između izvođača i publike. Prostor je konstruiran upotrebom sirovih, "šahtofonskih" materijala, prije svega ozvučenih najobičnijih industrijskih mreža. Transparentni, žičani prolazi definiraju labirint u kojem se pulsirajuće granice prostora brišu zvukom i svjetlosnim efektima.
PROČITAJTE JOŠ Kuća na strmoj i stjenovitoj hrvatskoj obali
Uz raspored mreža koje i same postaju instrumenti te tako neosjetno dijele publiku u pokretu od izvođača i stvaraju mikropozornice, prostor se gradi rasporedom šahtofona, projekcijskih površina i statičnih sjedećih elemenata. Autori su putem materijalnosti ostali vjerni filozofiji šahto-kulture, a projektiranjem su omogućili neposrednu interakciju izvođača i publike. Tako formirani ambijent istodobno funkcionira kao pozornica i izložbeni prostor: u razdobljima bez izvedbi, tada tihi šahtofoni predstavljeni su kao artefakti „muzeološki” dizajniranim opisima te "oživljeni" zvučnim instalacijama i projekcijama Ivana Marušića Klifa.
Cjelokupni postav osmišljen je u dvostrukoj varijanti - dinamičnoj i statičnoj - u međudjelovanju materijala, svjetla, zvuka i slike. Arhitekt i dizajner postali su sastavni dio šahto-kulture, no istodobno su zadržali potrebnu distancu - upravo onoliko koliko je bilo nužno da pomognu iščitati prividni kaos samo kao kompleksan, viši oblik reda", navodi Ana Šverko u obrazloženju.
Spomen-područje "Minsko polje" u Lovasu
"Spomen-područje "Minsko polje" Lovas posvećeno je odavanju počasti žrtvama tragične pogibije te transformira prostor u mjesto pijeteta i refleksije. Rezultat je javnoga likovno-arhitektonskog natječaja koji je 2018. godine provela Općina Lovas u suradnji s Društvom arhitekata Varaždin. Od ukupno 33 pristigla prijedloga, odabran je koncept koji posredstvom arhitektonskog i kiparskog (su)djelovanja u krajoliku potiče prostorno i emotivno iskustvo.
Spomen-područje je "land art" intervencija koja se doživljava kretanjem; posjetitelja vodi kroz niz prostornih sekvenci, postupno ga uranjajući u značenje događaja koji obilježava. Umjesto pukog promatranja, prolazak kroz memorijalni prostor postaje tako aktivan proces u kojemu se oblikovanjem i dramaturgijom kretanja prenosi poruka pijeteta i memorije.
Ovaj memorijalni prostor ne teži monumentalnosti. Spomenik je unesen u zatečeno okružje gestom koja integrira skulpturu, parter i krajolik u jednu cjelinu. Iz različitih perspektiva može se doživjeti kao niz apstraktnih bijelih linija u polju, poput ožiljaka na terenu. Urezane linije betonskih podzida asociraju na latinski križ, što je bio jedan od zadanih elemenata arhitektonskog natječaja, no iz pješačke perspektive one postaju apstraktne, suptilne i nenametljive.
U prostorni doživljaj snažno je uključena vremenska komponenta. Posjetitelji započinju iskustvo dugom šetnjom otvorenim krajolikom slavonske ravnice te postupno ulaze u betonski usjek. Presjek se mijenja - otvoreno postaje zatvoreno, vizure se sužavaju, pojavljuje se jeka koja stvara osjećaj nelagode. Čitanje imena stradalih i natpisa o događaju produbljuje iskustvo. Posjetitelj je u interakciji s prostorom pozvan na sudjelovanje u komemoraciji, na refleksiju i razumijevanje događaja koji su obilježili ovo mjesto", navodi Mario Kralj u obrazloženju.
Studio Yammat FM, projekt: Maja Tedeschi (Zagreb)
"The Clash su 1981. godine napisali važnu pjesmu u kojoj su sljedeći stihovi:
‘Interrupting all programmes,
This is radio clash from pirate satellite,
Orbiting your living room,
Cashing in the bill of rights‘.
Iako su Joe Strummer i ekipa odaslali (važne poruke) s vlastite piratske radio stanice prije gotovo pola stoljeća, s obzirom na geopolitički kaos u kojem se nalazimo popraćen sverastućom cenzurom, politički i tržišno instruiranim vijestima te hiperprodukcijom glazbe kroz koju se nije lako probiti do umjetničkih djela, pjesma „This is radio Clash“ jednako je aktualna i danas. U njihovom imaginariju vidim Radio Yammat koji svakodnevno odjekuje mojim stanom. S nama žive "cimeri", moj šestogodišnji sin oslovljava ih imenom i prezimenom, uvode nas u dan i prate na spavanje, informiraju o aktualnim temama, za nas preslušavaju i biraju glazbu.
O relevantnosti radio stanica u vremenu nove tehnološke revolucije govori podatak UNESCO-a da 44 000 radio stanica emitira program za pet milijardi ljudi, 70 posto svjetske populacije. Poput nogometa za koji je potrebna samo lopta, ovaj demokratičan medij omogućuje pristup svima, pa tako funkcionira i u "područjima bez signala" ili pak ostane jedini glas koji se čuje u kriznim situacijama.
Radio Yammat osnovan je 2015. godine. Nakon privremenog boravka u Laubi i Tkalčićevoj ulici, smjestio se 2024. u Ulici Franje Račkoga pretvorivši je u svojevrsni gradski ganjak uz koji se nižu produkcijski studio, Ziggy’s Coffee i novi dom Yammata. Arhitektica Maja Tedeschi, zaslužna za oblikovanje, reducira prostor prizemlja do nosive konstrukcije masivnih stupova koje zajedno s bočnim zidovima prekriva nijemim slojem žbuke i sive boje. Tako ogoljeni prostor, od ulice do unutrašnjosti bloka nadalje usitnjava ritmičnom izmjenom jednovisinskih i dvovisinskih prostora studija, tonske režije, novinarske i glazbene redakcije te marketinga i prodaje. Čvrstoj postojećoj strukturi sive boje pridružuje apsorbere - drvene zidne pregrade i stropne obloge te sivi tapison, kreira tišinu. Veliku dubinu prostora balansira staklenim pregradama, dovodi svjetlo u dnevni boravak čijim centralnim smještajem intimizira povremena druženja, dok najveći studio smješta u prednji, ulični plan. I upravo prostornim oblikovanjem tog studija arhitektica Tedeschi pažljivo prati gore spomenutu demokratičnost. Drvene tribine "izgrađene" gramofonskim pločama sugestivno i bez zadrške okreće prema ulici pretvarajući Studio Alena Balena u arenu za razgovor i slušanje glazbe, amfiteatar u čiju nasuprotnu stranu smješta grad i građane.
PROČITAJTE JOŠ Proglašena najljepša kuća u Italiji
Šaljemo posljednje pozdrave Maji Tedeschi, dia /diː/aɪ/eɪ/, kako ju je uvijek pozdravljao njezin SMS-Deutsch prilikom odjave Drivea, šaljemo pozdrave Švecu i Alenu Balenu, i zahvaljujemo im što su radili za dobrobit nas ostalih", navodi Ana Boljar u obrazloženju.
Otvorenje Godišnje izložbe i dodjela Nagrada UHA-e planirani su početkom lipnja 2025. godine u Zagrebu.
Komentari
0