DARKO TOMAŠ CROPIX
RadioTeatar

Pavlica Bajsić Brazzoduro o najranijim sjećanjima na legendarnog oca i pažljivom čuvanju njegova bogatog nasljeđa i baštine

Najveći opus Zvonimira Bajsića pripada radiju, a ljubav našeg najnagrađivanijeg radijskog autora u zemlji i inozemstvu prešla je i na njegovu kćer, koja obilježava važne obljetnice svog RadioTeatra - središnji dio programa održat će se od 15. do 17. listopada, u Gavelli, a popratni u Mjesnom odboru Malešnica kao i u "radijskim šetnjama“ po nekoliko ulica u centru Zagreba

Najveći opus Zvonimira Bajsića pripada radiju, a ljubav našeg najnagrađivanijeg radijskog autora u zemlji i inozemstvu prešla je i na njegovu kćer, koja obilježava važne obljetnice svog RadioTeatra - središnji dio programa održat će se od 15. do 17. listopada, u Gavelli, a popratni u Mjesnom odboru Malešnica kao i u "radijskim šetnjama“ po nekoliko ulica u centru Zagreba

"Radio je za mene dio djetinjstva. Odrastala sam uz tatu koji je bio radijski, televizijski i kazališni redatelj, pisac, dramaturg, svjetski poznat zbog dokumentarne radio drame. On je 1968. godine s dokumentarnom radio dramom "Zbogom" odlučio probati "pisati" s mikrofonom, izašao je na ulicu i snimao dokumentarne prizore. Nakon toga ih je danima i noćima pažljivo montirao i oblikovao jedan sasvim novi svijet. Izgubila sam ga dosta rano", priča nam nagrađivana dramaturginja i redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro (51), kći legendarnog Zvonimira Bajsića po kojem danas nosi ime i studio HRT-a za koji rijetki nisu čuli.

Bez oca je ostala kada je imala 13 godina, no dobro pamti zvuk njegove pisaće mašine i magnetofona koji su imali kod kuće. "Pomagala sam mu, kada bi se neka vrpca odmotala, ja bih je namatala. Stavljala sam indigo papire u pisaću mašinu, vodio me u režiju u Šubićevoj ulici i sjećam se posebnog mirisa, mira i tišine koji su tamo vladali", prisjeća se.

image

I Pavličina djeca krenula su umjetničkim stopama

DARKO TOMAŠ CROPIX

Bili su to Pavličini prvi doticaji s radio dramom, nakon kojih je trebalo proći 10 godina da im se putevi opet spoje. "Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu vidjela sam oglas za radijske suradnike na Hrvatskom radiju i javila se. Počela sam šegrtovati po redakcijama, najduže se zadržala u Dječjem i obrazovnom programu. Nije postojao način da se bogata baština radiodramskog i dokumentarnog programa prenese na mlade i zato smo počeli krasti ključeve režije. Ostajali smo do kasno, posuđivali magnetofonske vrpce, preslušavali ih, vodili zapisnike. Osmislili smo sami sebi edukaciju. To je bio moj drugi susret s tatinim bogatim djelom. Kasnije, kada sam radila kao dramaturginja u zagrebačkim kazalištima, imala sam potrebu afirmirati taj zvuk i shvatila da se u radiju nalaze snaga i bogatstvo. Tada je nastala moja prva predstava "Hoerspiel - mala knjiga za slušanje (i gledanje)" otkriva osnivačica RadioTeatra koji obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici.

image

"Hoerspiel - mala knjiga za slušanje (i gledanje)" bila je njena prva predstava i još uvijek igra

DARKO TOMAŠ CROPIX

"U Gavelli prvi put gostujemo, to mi je važno jer kazališni dio otvaramo s "Bajsovim vrpcama", verzijom remakea Samuela Becketta "Posljednja vrpca" koja je izvedena prije točno 60 godina kao radiodrama uživo, s glumcem Svenom Lastom, a režirao ju je moj tata. U to je vrijeme postojala inicijativa javne radioscene u Zagrebu, ali nije opstala", pojašnjava naša sugovornica.

image

Njen RadioTeatar obilježava 11. obljetnicu postojanja i 60 godina od prvih radijsko kazališnih izvedbi u Frankopanskoj ulici

DARKO TOMAŠ CROPIX

Ali opstao je RadioTeatar koji se ne bavi samo kazalištem, već i promocijom koncentriranog slušanja, izvođenjem uživo i koncertima. Vodi ga kći njezina starijeg brata i pjesnika Tomice Bajsića (56), Nina Bajsić (30) uz suradnice Mateu Antunović, Gretu Ivoš, te Luciju Gudlin, koje predstavljaju novu generaciju teatra koja polako stasa. Predstojeća događanja uvod su u proljeće, kada će praizvesti "Mediteranski brevijar", najprevođeniju knjigu Predraga Matvejevića, uz dramatizaciju Olje Savičević Ivančević, glazbu Dina Brazzodura, glumačku izvedbu Gavellinih glumaca i glazbenike.

Pavličin privatni i profesionalni put iznimno je zanimljiv i turbulentan. Studirala je etnologiju i bohemistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom magistrirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, nakon toga je od 2003. do 2005. živjela i studirala u Parizu gdje je i magistrirala estetiku na Paris 8 Saint-Denis na temu zvuka i dokumentarnog filma. Dokumentarne radio drame i ars akustike su joj emitirane na Hrvatskom radiju, ORF-u, Švicarskom radiju, Rundfunk Berlin Brandenburg, Deutschlandradio Berlin, BBC-ju, Chicago Public Radiju i Australian Broadcasting Corporationu.

"Pariški period mi je bio koristan jer sam se povukla od freelancanja na neko vrijeme, od kazališnih dramaturgija, od režija sinkronizacija na dugometražnim animiranim filmovima, umirila se i počela otkrivati svoj autorski glas", konstatira Pavlica, koja je zbog posla preselila u Berlin, gdje je dobila danas 15-godišnjeg sina Pavla, u braku sa sada bivšim suprugom, glazbenikom Dinom Brazzodurom.

"Vrijeme u Berlinu mi je iznimno važno, živjela sam tamo deset godina, u više navrata. Naime, moj pokušaj da se vratim kući u Zagreb nije uspio jer ovdje kao slobodna umjetnica nisam mogla dobiti posao. To i podstanarstvo bili su razlog ponovnog odlaska u Njemačku", prisjeća se Pavlica, koja je prije 12 godina dobila i kći Zvonku. Konačni povratak u rodni grad, nakon sedam berlinskih godina, desio se 2020. kad je krenula intenzivnije razvijati RadioTeatar, koji je cijelo vrijeme vodila iz Berlina putujući vlakom simo - tamo.

image

Pavlica je živjela u Parizu i Berlinu

DARKO TOMAS CROPIX

Djeca su joj krenula umjetničkim stopama. Zvonka glumi u predstavi redatelja Gorana Kulenovića "Djevojka za zbogom" koja će se uskoro moći pogledati u Kerempuhu. Počela je glumiti s deset godina, ne pohađa dramsku grupu, opuštena je, voli to. Imala je i ulogu u filmu "Dnevnik Pauline P.". A sin je na svog tatu koji je glazbenik, svira violončelo. Ne znam u kojem će smjeru otići, oni su svjetovi za sebe. Ja im želim da otkriju nešto što vole", poručuje i dodaje kako i dalje s njima zajedno odlazi u Berlin svake godine. "Brzo se vežem za prostore, za neke periode života. Živjela sam u kvartu u kojem sam sve imala i nisam imala osjećaj velegrada. Svakodnevni život bio je gotovo seoski. Bilo mi je bitno da me znaju majstori, konobari u kafiću, knjižničari. Da postoji taj ljudski moment i gdje god sam živjela, trudila sam se ostvariti ga".

Jedan od njenih najznačnijih projekata u Berlinu je "Eter nad Berlinom" - njemačka verzija njezine prve predstave koja je u suradnji s berlinskim Senatom za kulturu i kazalištom Ballhaus Ost okupila berlinske i zagrebačke autore i izvođače i za nju je osvojila nagradu na Marulićevim danima 2017., za najbolju adaptaciju te ostvarila turneju u tri europske zemlje.

image

Jedan od njenih najznačnijih projekata u Njemačkoj je "Eter nad Berlinom"

DARKO TOMAS CROPIX

Priznaje da joj je najteža životna odluka zapravo bio povratak u Zagreb, jer su djeca i ona u Njemačkoj lijepo pustili korijenje. "To je značilo odustajanje od snova jer nema brzog povratka. Ne možete ih samo tako seliti, pogotovo u pretpubertetskom razdoblju. Kada su mali da, ali kada su u osjetljivim godinama, ne", smatra Pavlica.

image

Pavlica Bajsić Brazzoduro osnivačica je RadioTeatra koji slavi 11. obljetnicu

DARKO TOMAS CROPIX

Kako je Zvonimir prenio svoju ljubav prema radiju i umjetnosti na nju, tako ju i ona prenosi dalje na svoju djecu, ali i kroz rad u Centru mladih Ribnjak koji vodi od kraja 2021. i razvila ga je u smjeru interkulture i uske suradnje sa zagrebačkom nezavisnom scenom. Iako kaže da je umjetnički radijski program osiromašen, za radio kao medij ne strahuje jer priče o njegovu izumiranju sluša od 1995. "Seli se u podcaste, streaminge, odgođena slušanja. Njegova dostupnost se promijenila. I ja ga slušam najviše u autu, a ne više doma. Mi već u majčinom trbuhu slušamo zvukove iz vana, vezani smo za pjevanje, pričanje priča, a onda se oblikujemo u gledatelje, koji danas traže brzinu. A radio traži vrijeme, da odradi svoje na temelju asocijacija. U tom smislu je kontradiktoran sadašnjosti, ali uvijek nas čeka. Radio za mene cijelo vrijeme tinja i moja posveta njemu trajat će dok trajem i ja", zaključuje Pavlica.

Linker
24. studeni 2024 07:17