Od zbirke priča "Anđeo u ofsajdu" do "Spidermana" prošlo je 25 godina. Zašto toliko?

- I sam se to pitam. Ali tijekom tih godina nastavio sam pisati priče koje su bile objavljivane po časopisima, na nekim portalima, antologijama, u okviru zajedničkih projekata. Ima ih možda dvadesetak i od njih je deset ušlo u ovu knjigu.

Kako odolijevate primamljivoj potrebi svidjeti se čitatelju pod svaku cijenu?

- Svidjeti se pod svaku cijenu zahtijeva niz bljutavih kompromisa na koje nisam spreman. To znači napisati "kljigu" koja će biti zaboravljena u trenutku kad se zaklopi zadnja stranica. To nije knjiga nego "kljiga"...

Koje su prednosti i mane predavati srednjoškolcima hrvatski jezik i književnost na istom mjestu gdje ste i sami pohađali osnovnu školu i gimnaziju?

- Prednost je to da se, kad upregneš maštu i sjećanje, hodajući tim hodnicima možeš osjećati kao da opet imaš 16 godina. Loše je kad se previše uživiš u svojih 16 godina, a onda te prene neki mladi glasić: "Profesore, moram otić‘ sa 7. sata jer imam vožnju."

Postoji li mjesto u školi gdje ste se davno prvi put poljubili?

- Nažalost, postoji mjesto gdje se nisam poljubio, a trebalo je: to je školska dvorana za priredbe gdje smo organizirali ples jednom u dva tjedna, petkom navečer. Jedna djevojka i ja smo stalno plesali zajedno. Stiskali smo se prilično, ali ne znam zašto se nismo poljubili.

Da možete razgovarati s mlađom verzijom sebe na početku književne karijere, što biste rekli?

- Zorane, kad pišeš priče, provjeri strane svijeta i gdje zapada sunce, pazi kako zbrajaš godine u pričama i romanima. Budi bolji prema likovima, to su ti prijatelji.

Prva asocijacija na mladost u Zagrebu? Jesu li vam 80-e u rodnom gradu bile najbolje? Ako nisu, zašto?

- Osamdesete su godine mog studiranja, od ‘82 do ‘87. Bilo je stvarno lijepo pa sam odužio. Ali ono što se obično spominje uz osamdesete u Zagrebu, Novi val i Zvečka nekako su me mimoišli.

Svidjeti se pod svaku cijenu zahtijeva niz bljutavih kompromisa na koje nisam spreman. To znači napisati "kljigu" koja će biti zaboravljena u trenutku kad se zaklopi zadnja stranica

VEDRAN PETEH CROPIX

Volite odlaziti na Sljeme. Koje vam je mjesto omiljeno?

- Omiljeno mjesto ovisi o godinama. Danas mi je omiljeno mjesto ono do kojega mogu doći a da se ne uspušem i ne crknem od umora, dakle prva dva metra Bikićeve staze. A inače, volio sam Horvatove stube i idilične livade sa sjeverne strane gdje Sljeme podsjeća na Alpe i jedan proplanak na putu za Hunjku koji smo zvali Šuma Striborova.

Jeste li iskusili spisateljsku blokadu i kako ste se izvukli?

- Veći dio života sam u spisateljskoj blokadi, a ovi romani i priče su samo neki svijetli trenuci u crnom životu autora, kako bi rekao Šimić.

Što vam je donijela zrela dob?

- Šezdesete su mi donijele dijabetes, problem sa srčanim zaliskom, kamence u žuči, kilu, pogoršanje astme i povremene bolove u zglobovima. Ali donijele su i nešto dobro, dapače, bolje i jače od svega ovog, napustio me strah od smrti koji me mučio čitav život.

Za vas kažu da ste autor koji voli ženske likove, ali im ne laska. Jeste li takvi, volite, ali ne laskate ni svojoj supruzi?

- Jesam. Volim i laskam samo kad je nužno. I njoj i sebi.

Zajedno ste tri desetljeća. Je li vaša supruga, ekonomistica Andrea Brnčić Ferić, u međuvremenu pokušala promijeniti neke vaše osobine?

- Pokušala je promijeniti moje najbolje osobine: lijenost, spavanje kao hobi, površnost, naglost, nepromišljenost i tendenciju da se ljutim bez razloga. Srećom, nije uspjela. Pokušala je i s manama: nježnost, razumna požrtvovnost, sklonost kuhanju i, konačno, postojanu ljubav prema njoj. Ni to nije uspjela.

A vi njene?

- I ja sam pokušao s njenim manama: ljubav, požrtvovnost, zapanjujuća tolerancija i sklonost da konstantno premješta stvari, što se u njenom žargonu zove pospremanje. Naravno, nisam uspio. Likovi se razvijaju i mijenjaju jedino u romanima, ljudi u životu ostaju isti. Postojani su kao svevremenski Taft.

Što ste prvo primijetili na njoj? A ona na vama?

- Ja sam na njoj prvo primijetio lijepu crnu haljinu za plažu na uskom struku, crni slamnati šešir i prekrasan smiješak. Imao sam trideset godina i nikad do tada nisam pomislio da bih mogao živjeti s nekom ženom, a kad sam nju vidio, ta se pomisao odjednom nametnula kao nešto prirodno. Što je ona vidjela na meni ne znam i to se pitam već trideset godina. To je najljepša misterija moga života.

Kako ste proslavili tridesetu obljetnicu braka?

- Proslavili smo je prošlog ljeta u Dubrovniku u jednom restoranu koji pamtim i po dobru i po zlu. Dobra je bila atmosfera, osoblje, aperitivi, riba, desert. Zla je bila cijena od koje se još oporavljam.

Veći dio života sam u spisateljskoj blokadi, a ovi romani i priče su samo neki svijetli trenuci u crnom životu autora, napominje Ferić

VEDRAN PETEH CROPIX

Koje tri namirnice uvijek morate imati u hladnjaku?

- Prije sam u frižideru obavezno imao vino, pivo i bijeli martini. Sada imam posno mlijeko, kravlji sir bez masti i bakalar na bijelo.

Koje su vaše tajne vještine?

- Mogu spavati na najneobičnijim mjestima. U zbornici, u automobilu na autoputu, prilikom nastupa pred sto ljudi, obavezno na plaži, čak i u jedrilici koja se naginje i skoro vrhom jarbola dotiče more. Jer, i spavanje je život, snovi su naši alternativni životi.