-/MARY EVANS PICTURE LIBRARY/PROFIMEDIA -/MARY EVANS PICTURE LIBRARY/PROFIMEDIA
by SRĐAN SANDIĆ

Sjećate li se filma "Bliski odnosi"? Nisam znao o čemu su, a vi? A mislio sam da znam...

Slavni film mi je nedavno otvorio nove prostore mašte, mišljenja i mogućnosti - i to nakon što sam ga pogledao vjerojatno više od deset puta.

Slavni film mi je nedavno otvorio nove prostore mašte, mišljenja i mogućnosti - i to nakon što sam ga pogledao vjerojatno više od deset puta.

Možda je to bila insomnija, a možda neko kronično nezadovoljstvo intimnim životom. Ili životom kao takvim. Razloga svakako ima. Uvijek ih ima. Kod svih. Samo je pitanje koliko iskreno i otvoreno želimo i možemo prići sami sebi. Nekada mi se čini da se baš trudim, a nekada da "debelo" ignoriram. Možda sam se samo zaželio dobre glume, priče koja podržava, a u isto vrijeme raskrinkava mehanizme ljubavnih veza. Uvijek su me takve priče zanimale. Na ovaj me tekst motivirao kultni film (znam, opasno je tako svrstati jedan, još uvijek, relativno "svjež" film, iz 2004.) Mikea Nicholsa "Bliski odnosi"s maestralnima Judeom Lawom, Cliveom Owenom, Juliom Roberts i NataliE Portman.

Filmska je priča prilično jednostavna, a u toj jednostavnosti (nužno) kompleksna. Portretirana su dva ženska i dva muška stereotipna principa, likovi ogladnjeli za priznanjem i pažnjom od Drugog. Prikazana je rana, šira dostupnost interneta, i zloraba istog. Lik Clivea dopisuje se s Judeovim, i biva žrtvom loše šale, dok nesiguran Judeov lik provjerava i kažnjava ženu koja mu se svidjela, a koja ga je suštinski – odbila (Julia). Smjestio je dejt na koji je, naivno zamišljamo, sam htio otići, i tu negdje kreće pravi dramski zaplet. U svom dramskom isprepletanju svi likovi budu u ljubavnom kontaktu sa svima. Latentno i likovi koji igraju Jude i Clive. Bilo bi lijepo da je taj ljubavni potencijal eksplicitnije razvijen.

image
-/MARY EVANS PICTURE LIBRARY/PROFIMEDIA -/MARY EVANS PICTURE LIBRARY/PROFIMEDIA

Jude je novinar, Clive je doktor, Julia je fotografkinja, Natalie je striptizeta s lažnim imenom. Igra između njih je pervertirana programatskim ljubavnim jezikom. Dok izgovaraju velebne misli i ideje o ljubavi, za ljubav, o oslobođenoj seksualnosti, o žuđenoj seksualnosti. Saznajemo da nitko ne igra "čisto", da su "fige u džepu" temeljni interakcijski model koji djeluje kao najuhodaniji i s najviše historijske zasićenosti – svi se vrlo dobro, uhodano i izvježbano "ponašaju" dakle, igraju. Materijal je, dakle, poznat.

image
COLUMBIA PICTURES - COOTE, CLIVE - ALBUM/ALBUM/PROFIMEDIA COLUMBIA PICTURES - COOTE, CLIVE - ALBUM/ALBUM/PROFIMEDIA

Saznajemo da je diskurs ljubavi ogoljen, hladan i proračunat (je li to onda "ljubav"? "Ta, ljubav?"). Poznato je kako želju/požudu/žudnju Lacan definira kao "žudnju Drugog" koja nastaje na mjestu križanja seksualne stvarnosti i polja želje u kojem se realiziraju sinkope podsvjesnog. Iz svega navedenog može se zaključiti kako je Lacanov koncept ljubavi dualan: on ljubav promatra istodobno kao psihoanalitičku i filozofsku kategoriju, no u oba slučaja ljubavi pripisuje obilježja varke, sebičnosti subjekta, ekscesa, a izjednačava je sa željom/žudnjom (jouissance), odnosno erosom. Ovaj film ponajbolje, najdoslovnije, čini mi se - oprimjeruje taj pogled.

image
-/MARY EVANS PICTURE LIBRARY/PROFIMEDIA -/MARY EVANS PICTURE LIBRARY/PROFIMEDIA

Naime, ljubav u modernome svijetu kapitalizma i konzumerizma, medijalizacije i hiper moderniteta sve jasnije pokazuje da su ljubav i agresija, odnosno nasilje neraskidivi. Upravo nam Lacan nudi "kompletan" ključ za razumijevanje destruktivnih crta koje karakteriziraju subjekt u stanju žudnje za objektom ljubavi. Prema tom ključu, naime, ljubav kao fenomen žudnje i želje subjekta da bude voljen od strane "drugog" u slučaju neostvarenja recipročnih osjećaja, ignoriranja, neodgovaranja ili bilo koje vrste odbijanja stvara potrebu za uništenjem. Koristeći se Freudovom terminologijom, eros prerasta u thanatos; nagon za životom i stvaranjem transformira se u nagon za smrću i uništenjem. Tema je to koja je sveprisutna u svim oblicima umjetnosti kao refleksija realnog svijeta i života. Pa i u ovome filmu. Međutim, uz sve spomenute teme i pokušaje tema koje ova filmska priča nudi, jedna mi je osobito važna a koju nisam detektirao ni nakon nekoliko puta što sam ovaj film, kroz život, gledao. Tema je, čini mi se, iz spektra redateljskog fetiša: pjesnik, pisac, novinar (kao i u genijalnoj seriji koju je režirao – "Anđeli u Americi") pronositelj "zla", glasnik budućnosti koja neće biti povoljna po njega, u konačnici. Remetilac mira i laži (koja uvijek na kraju, kaže istinu).

Zaigrani Judeov lik p(r)okazuje troje odraslih manipulatora kao djecu, kao infantilne subjekte koji nemaju šansu pred velikom Manipulatoricom, ženom koja zbog povijesti degradiranja, zaista nema što za izgubiti. Njoj ni ime, jedna od temeljnih odlika naše socijalizacije i identifikacije, ne znači ništa. A kada nemamo ništa za izgubiti, sve gubi vrijednost. Sve. Zanimljivo mi je bilo vidjeti, stvarajući ovaj tekst, koliko zapravo (često) nemamo pouzdano znanje i spoznaju, kao što volimo misliti da imamo. Koliko neke očite stvari, ideje (a vjerojatno) i ljudi nam "samo tako" promaknu. Meni, svakako.

Linker
25. studeni 2024 08:51