Na pozornici je navikla mijenjati uloge, ali u stvarnom životu najvažnija joj je ona majčinska. Sa sinom Tomom, koji uskoro puni sedam godina, glumica otkriva čari predškolskog razdoblja i iskreno govori o izazovima roditeljstva, brizi koja ne prestaje, ali i važnosti svakodnevnih malih rituala koji njezinu obitelj drže na okupu.
Glumica Iva Šimić Šakoronja (31) trenutačno je jedno od najtraženijih lica domaće glumačke scene, publika je obožava u hit-predstavi "Iva i Gloria", u kojoj nastupa s kolegicom Glorijom Dubelj, a gledamo je i u seriji "U dobru i zlu" na Novoj TV. Uz brojne projekte i raspored koji jedva stane u jedan dan, Iva svako slobodno jutro, popodne ili večer čuva za ono što joj je najvažnije - obitelj. Sa suprugom, također glumcem, Matijom Šakoronjom (32) i njihovim sinčićem Tomom (6) koji najesen kreće u prvi razred. Iva je u svom užurbanom rasporedu jedno subotnje prijepodne odvojila za razgovor s Glorijom i s nama podijelila kako izgleda njihova obiteljska svakodnevica, kako se pripremaju za školu, što njezin sin najviše voli i po čemu je jasno da je pravi mamin sin.
Toma će ove godine proslaviti sedmi rođendan i kreće u školu. Pripremate li se već za taj veliki dan?
U osmom mjesecu puni sedam godina, a u rujnu kreće u školu – i još uvijek mi je teško povjerovati da moj mališan postaje školarac. Istina je kad kažu da godine s djecom prolaze nevjerojatno brzo. Pomalo me to rastužuje, ali još više veseli jer ulazimo u jedno novo, uzbudljivo razdoblje. Suprug i ja jesmo pomalo zabrinuti, ali istovremeno i presretni jer Toma jedva čeka krenuti u školu. Rekla bih da je to miks emocija koji prolazi svaki roditelj, osobito mame. Sve potrebne preglede i razgovore smo obavili – i hvala Bogu, sve je u redu. Školske stvari još nismo počeli nabavljati, to ćemo ostaviti za ljeto, ali već sada znam da će sve htjeti s uzorkom Pokemona jer mu je to omiljeni crtić.
Kakav je Toma kao dijete?
Veseo i jako dobar. U društvu koje mu nije poznato zna biti povučen, ali kod kuće i među prijateljima je pravi veseljak. Obožava djecu i ne voli se igrati sam, jako je empatičan, umiljat, ponekad lijen i tvrdoglav, ali i jako uporan - uvijek će "istjerati svoje". To je, vjerujem, naslijedio od mene.
Kako izgleda vaš tipičan dan? Imate li neke obiteljske rituale koje posebno volite?
Tomi treba barem dvadeset minuta da se razbudi, a nekad i više. Velika je spavalica, još kao beba spavao je cijele noći. To pripisujem i našim, da tako kažem, "spavalačkim" genima, ali i sreći. Kad se svi razbudimo, doručkujemo, spremimo se za vrtić, a nakon toga se igramo – bilo kod kuće, bilo vani. U zadnje vrijeme tata je zadužen za nogomet i društvene igre, a Tomi je posebno zabavno kad ja posuđujem glasove plišancima i radimo malu kućnu lutkarsku predstavu. Često zajedno crtamo i pričamo viceve.
Pokazuje li interes za glumu? Vodite li ga na predstave?
Jako voli kazalište i pažljivo prati svaku predstavu, bilo da glumimo mi ili netko drugi. Sve mu je to zanimljivo, ali na pitanje želi li postati glumac uvijek odgovori – "Ne, ja želim biti nogometaš." Iskreno, najvažnije mi je da radi ono što ga ispunjava i veseli. Možda jednog dana zaigra za Arsenal – to bi jako razveselilo mog supruga!
Što ga trenutačno najviše zanima?
Nogomet, Lego kocke, stripovi, Pokemoni i igra s prijateljima i bratićima. Toga mu nikad nije dosta! Kad imamo predstave navečer, ostaje kod prijatelja, a kad dođe vrijeme za kući – zna i suza poteći: "Pa kud već idemo, igrali smo se samo malo!". Djeca se najbolje razumiju međusobno i neizmjerno sam zahvalna što Toma ima puno malih prijatelja oko sebe jer je jedinac.
Kako reagirate kada je prkosan ili neposlušan?
Prve dvije opomene sam prava “knjiška” mama – nježna i strpljiva. Ali ako me treći put ne posluša, zna me jako naljutiti. Tada se postavim odlučnije i strože, iako priznajem da me zna "izmanipulirati" i često popustim. To je nešto na čemu godinama radim, ali nije lako.
Kako balansirate majčinstvo, posao i vrijeme za sebe – imate li ga uopće?
Moje "vrijeme za sebe" trenutačno je isključivo spavanje. I tako će biti barem do kraja godine jer imam puno predstava, snimanja serije i raznih projekata. Kao samostalna umjetnica navikla sam na periode bez posla i one u kojima ga ima preko glave. Život mi nije izbalansiran, ali volim taj tempo i adrenalin. Kad ne radim – sa svojim sam djetetom, a kad ne radim i nisam s djetetom – spavam.
Jeste li ikada osjetili pritisak da morate biti "savršena mama"?
Ne, nikada se nisam opterećivala time. Nisam od onih koji teže savršenstvu jer mislim da to ne postoji, pa ni kod roditeljstva. Truditi se biti najbolji što možeš, svakako, ali opsesija savršenstvom stvara pritisak i djetetu i roditelju. Društvene mreže pojačavaju taj osjećaj jer često prikazuju idealizirane živote, iako se i to polako mijenja. Posebno nakon korone, roditelji su se oslobodili pokazivati i onu realniju stranu roditeljstva, kroz humor ili svakodnevne ispovijesti. Mislim da kao roditelji moramo pokazivati stvari kakve jesu.
Koji je najbolji savjet koji ste dobili kao mama – i tko vam ga je dao?
Najčešće mi govore: “Ma ne brini, sve će biti u redu.” I iskreno, iako to redovito čujem, ne uspijevam uvijek to poslušati. Mi mame smo po prirodi brinuti – manje, možda. Nikako – teško. (smijeh)
Tko je stroži roditelj – vi ili Matija?
Ja! Iako bih rekla da njega Toma više sluša. Vjerojatno zato što je manje popustljiv.
Vi i Gloria Dubelj ste danas među najtraženijim glumačkim imenima. Uskače li vam Gloria ponekad i kao teta čuvalica?
Kad god joj obaveze to dopuste – apsolutno. Toma ju zove teta G (Đi) i jako se voli igrati s njom. Ima sjajan instinkt za djecu i puno strpljenja, uvjerena sam da će jednog dana biti divna mama.
U posljednje vrijeme svi pričaju o seriji "Adolescencija". Kakav je vaš stav o njezinoj tematici – osjećate li se dovoljno educirano za razumjeti način na koji danas djeca komuniciraju?
Još je nisam pogledala, psihički se pripremam za to. Teško mi padaju teme koje uključuju probleme djece jer, nažalost, to su stvari koje se događaju i kod nas. Upravo zbog toga osjećam dodatnu brigu uoči Tominog odlaska u školu. Prošla sam nekoliko edukacija i roditeljskih sastanaka o dječjim emocijama i smatram ih sjajnim alatom da bolje razumijemo što se događa u tim malim glavicama. Temeljna psihološka potreba svakog djeteta, ali i odrasle osobe, je da bude prihvaćeno i voljeno. Vjerujem da je to najbitnija zadaća svakog roditelja - dati djetetu do znanja da je voljeno, a to se najbolje postiže vremenom koje mu posvećujemo kako u emocionalnom tako i u praktičnom smislu.
Kako vi brinete o svom mentalnom zdravlju i koliko vam je važan izgled?
Puno razgovaram s mužem, prijateljima, sestrama... To mi je neka vrsta terapije. Trudim se racionalizirati kad me nešto uzruja i shvatiti da držanje stvari u sebi nikome ne pomaže. Teško mi je to provoditi jer ne volim sukobe ni nadglasavanja, ali radim na tome. Što se izgleda tiče – trenutno se osjećam super u svom tijelu. Eventualno bih mogla imati tri kilograma više – čisto da mi mama bude mirnija jer misli da sam premršava. (smijeh)
Što je po vama još uvijek najveći tabu majčinstva?
Danas se, srećom, o svemu više govori nego u vrijeme naših mama. I to smatram velikom prednošću.
Tko je vaš životni uzor?
Svi oni ljudi, posebno mladi, koji su usprkos životnim nepravdama, teškoćama i padovima odlučili vjerovati u sebe, ne odustati od svojih snova i svakodnevno nas podsjećaju koliko je važna posvećenost i vjera u ono što voliš.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....