Na nedavnim sportskim natjecanjima navijalo se i za promjenu paradigme u ženskom odijevanju - pa su njemačke gimnastičarke odabrale dugački kombinezon, dok su norveške rukometašice odbile nastupiti u bikini gaćicama - a pokretu modne ravnopravnosti priključila se i aviokompanija koja uvodi hlače i tenisice za svoje stjuardese.
Hrvatska je posve neočekivano modno pobijedila Italiju na Olimpijskim igrama u Tokiju! Velikan Armani dobio je slabe ocjene za odjeću talijanskih olimpijaca “s velikom trobojnom glavom pac-mana na trbuhu”, a jarko crvene “uniforme s kockicama” naših sportaša dobro su ocijenjene. Doduše, dizajnirala ih je i izradila poljska kompanija, no igre oko olimpijske mode ove se godine ionako nisu bavile dizajnom, već porukom: tko bi smio odlučivati što će šampionke odijevati za sportsku arenu ili, još jasnije, trebaju li sportski odbori u kojima uglavnom sjede muškarci propisivati što je prikladno da žene pokažu ili sakriju svojom odjećom.
Dok su britansku paraolimpijku Oliviju Breen u prednatjecanjima oštro upozorili da dok skače u dalj ili trči ne smije nositi pripijene bikini gaćice, gotovo istovremeno, na Europskom prvenstvu u rukometu na pijesku, norveška ženska reprezentacija dobila je novčanu kaznu jer je bikini gaćice zamijenila pripijenim boksericama. Muški olimpijci u istom sportu nose bokserice i majice, a od žena se očekuje da pokažu mišiće na torzu i stražnjici i nose sportske grudnjake i izrezane gaćice.
Pjevačica Pink odmah je objavila na Twitteru da je spremna platiti njihovu kaznu, ponosna na norvešku ekipu koja je ustala protiv seksističkih pravila o “uniformama” te da bi, umjesto njih, Europska rukometna federacija trebala biti kažnjena zbog seksizma.
U trenutku kad je dizačica utega Laurel Hubbard, Novozelanđanka rođena kao muškarac, dobila mogućnost da se natječe u ženskom sportu, posve je neshvatljivo da netko pomišlja da žene nisu osvojile pravo na izbor - odjeće. Žene danas ne bi trebale odijevati ono što veseli muški pogled ili odbaciti ono što ga vrijeđa. Osim toga, zar nije suština u tome da u fokusu bude igra, a ne žensko tijelo?
Čitajte i: Zrinka Grancarić: ‘Radi se od jutra do sutra! Na dan otvorenja legla sam u dva ujutro, a već u šest ujutro snimala‘
Prije stotinu godina Coco Chanel znala je reći da haljina ne bi trebala ući u prostoriju “glasnija” od žene, zasjeniti je.
Kako je onda moguće da u vrijeme društveno osviještene, “woke” kulture, nakon velikih pobjeda #metoo pokreta, netko može i pomisliti da žene u sportu trebaju slijediti neka pradavna pravila o tome što se nosi, a što ne. Ovi prijepori nisu od jučer. Na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. sportski funkcionari tražili su da boksačice nastupaju u suknjicama, a ne boksericama, što je kao i u slučaju rukometa na pijesku doista pokušaj da se žene natjera da izgledaju “ženstvenije”, gotovo kao što se pradavno očekivalo da žene nose korzete koji stanjuju struk, podižu grudi i naglašavaju stražnjicu.
Začudo, borba je donedavno išla u posve drugom smjeru - zatomiti žensko tijelo, skriti ga što je više moguće. Suzanne Lenglen je 1919. šokirala Wimbledon kad je odjenula suknju do pola lista bez podsuknje, a Gertrude Moran krajem četrdeset ihnapali su što je unijela “vulgarnost i grešnost u ženski tenis” - kratkomhaljinom. Na French Openu 2018. modno osviještena Serena Williams izazvala je skandal jer je nastupila u pripijenom kombinezonu koji pokriva čitavo tijelo, a istovremeno otkriva sve obline.
Kako se moglo dogoditi da je moda opet u takvoj regresiji? Je li “woke” kultura nenamjerno vratila cenzorima moć pa opet razmišljamo u terminima što je dopušteno, a što ne?
Moda je po prirodi ikonoklastična i provokativna, a ovo više nisu takva vremena. Sjetimo se skandala iz 2018. s Diorovom cruise kolekcijom nadahnutom meksičkim jahačicama na ženskim rodeo natjecanjima. Kreativna direktorica Maria Grazia Chiuri, inače otvorena feministkinja koja takve poruke rado stavlja na Diorove majice, bila je optužena za kulturnu aproprijaciju.
Doduše, tad su gotovo sve velike modne kuće morale pisati isprike modnoj “misaonoj policiji” što su se nadahnule egzotičnim kulturama, iako se moda nadahnjuje svjetskom etno tradicijom otkad postoji. Moda je jako vizualno sredstvo komunikacije i zato je oduvijek ideologizirana. U knjizi i seriji “Sluškinjina priča” žene nose uniforme koje sugeriraju pokornost, spušten pogled, funkciju isključivo unutar reproduktivnog ciklusa.
Žene koje postižu iznimne sportske rezultate, koje su ovladale svojim tijelom i umom toliko da su postale šampionke, doista se mogu samo nasmijati u lice onome tko misli da im može zabraniti da nose ono što same odaberu.
Njemačke gimnastičarke nisu se, nažalost, plasirale u finale u svojim dresovima poludugih rukava, s dugačkim tajicama, što je bio njihov odgovor na seksualizaciju dresova za gimnastičarke pa smo opet u finalu Igara gledali one izrezane pastelne kostime s kristalićima i šljokicama kakvi su prije pola stoljeća oduševljavali sportsku komentatoricu Milku Babović. No, poruke njemačkih gimnastičarki i norveških rukometašica prenijeli su svi mediji i žene su konačno jasno pokazale što žele kad je riječ o njihovu tijelu.
Ideja ženstvenosti toliko se mijenjala kroz povijest da je Grace Kelly, po mnogima najljepša i najelegantnija žena u povijesti, u davnim pedesetim godinama prošlog stoljeća već nosila pripijene hlače tričetvrt dužine. Kako je moguće da je tek nedavno napravljena prva kolekcija odjeće za stjuardese s hlačama i tenisicama, a ne kostimićima i štiklama? Mogu li žene u tenisicama ukrajinske aviokompanije Skyup Airlines biti primjer dotjeranosti i ženstvenosti? Oni kojima se ne sviđaju nove uniforme koje žene same biraju zbog udobnosti i praktičnosti morat će mijenjati svoje stavove, a ne žensku odjeću.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....