Slavna jazz glazbenica i bivša operna pjevačica održat će koncerte u Puli i Zagrebu, a otkrila nam je koliko joj znači ugledna nagrada, kako se snalazi kao žena u glazbenom poslu i tko su joj bili glazbeni uzori.
U Pulu, a potom i u Zagreb stiže slavna američka jazz pjevačica i pijanistica Nicole Zuraitis koja je prošle godine sa svojim šestim albumom ‘How Love Begins‘ osvojila Grammy za najbolji jazz vokalni album. A njezina priča prilično je zanimljiva, odrasla je u Connecticut, djed joj je je u Ameriku stigao iz Litvanije od kuda Nicole nosi neobično prezime, a ona se kao mala nepovratno zaljubila u glazbu. Prvo je pjevala na vjenčanjima i u zadimljenim klubovima gdje nitko nije mario za mladu pjevačicu, pjevala je i prateće vokale folk legendama, u Indiji je radila kao učiteljica pjevanja, a da bi ljubav pretvorila u struku završila je klasično pjevanje na Sveučilištu New York. Nakon kratke karijere operne pjevačice život posvetila jazzu, kao izvođačica i kao autorica koja surađuje s vrhunskim glazbenicima. U veljači ove godine na 67. dodjeli Grammyja bila je nominirana zajedno sa suprugom, bubnjarom i skladateljem Danom Pugachom, za pjesmu "Little Fears" s albuma ‘Bianca Reimagined: Music for Paws and Persistence, posvećenog njihovoj preminuloj ljubimici, pitbulici Bianci. Pjesma je nominirana za najbolju jazz izvedbu, a album za najbolji jazz ansambl. S Nicole Zuraitis porazgovarali smo uoči njezinog prvog dolaska u Hrvatsku gdje će 28. travnja održati koncertu u pulskom Inku, a 29. travnja u zagrebačkom kazalištu Kerempuh.
Vaša glazba spaja jazz sa soulom, popom, pa čak i folkom. Kako pristupate spajanju žanrova?
Uvijek kažem da je dobra glazba – dobra glazba, i ne slušam glazbu kroz okvire žanrova. Možda je to moja Ahilova peta, teško je definirati moj zvuk. A možda je to i moja supermoć. Miješanje žanrova moj je način još otkad sam počela uranjati u jazz. Pristupam svakoj pjesmi samo ako me ona istinski pokrene.
Kako uloge vokalistice i pijanistice, kako međusobno utječu na vaš kreativni proces?
Osnažujuće je svirati klavir i pjevati u vlastitom bendu, pogotovo kad izvodiš pjesme koje si sama napisala. Prije sam se osjećala nesigurno jer nisam mogla "rasturati" kao Herbie Hancock. Sada shvaćam da su se svi najveći kantautori pratili sami i nisu se zbog toga ispričavali. Voljela bih da više žena u jazzu bez straha posegne za instrumentom i ne brine o tome kako će biti doživljene. Ponosna sam koliko sam napredovala kao pijanistica, a većina pjesama koje pišem temelji se na motivima koje razvijam na klaviru, kao i na melodijama koje pjevam.
Kako izgleda vaš proces pisanja pjesme – dolazi li prvo priča ili glazbena ideja?
Što je prvo – kokoš ili jaje? Sve ovisi. Kad sam bila mlađa, prvo bi dolazila harmonija, zatim melodija, pa riječi. Sada, s godinama, često prvo dolazi tekst, zatim melodija, pa harmonija. Zanimljivo kako su se moje vrijednosti promijenile u posljednjih deset godina. Stvarno vjerujem u pričanje priče kroz pjesmu, a ne samo u pokazivanje svojih vještina ili intelektualiziranje glazbe.
Izveli ste nastupe na nekim kultnim lokacijama s vrhunskim glazbenicima. Možete li podijeliti neki trenutak s nastupa koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Imali smo veliku sreću prošlog ljeta debitirati na Newport Jazz Festivalu. Prvo sam tamo došla kao posjetiteljica, zatim sljedeće godine kao gošća jednog izvođača, godinu nakon toga sam se ušuljala, a godinu poslije sam bila na pozornici. To samo pokazuje da je glazbena industrija maraton, a ne sprint. Publika toga dana bila je božanstvena, a svirati glazbu koju sam sama napisala na tako kultnoj pozornici bio je nevjerojatan osjećaj.
Koji su to izvođači zbog kojih ste se prvi put zaljubili u jazz?
Ella Fitzgerald, Nat King Cole, Eva Cassidy, Dave Brubeck, Bill Evans, Miles Davis, Peggy Lee i Wayne Shorter.
Koliko vam je kao glazbenici važno to što ste osvojili Grammy za album “How Love Begins”?
To me potpuno lansiralo u jednu sasvim novu ligu, a istovremeno me podsjetilo koliko je važno pričati priču o tome kako sam već 20 godina neovisna umjetnica. Vrlo je rijetko da netko postane preko noći uspješan. Izdajem albume već 15 godina - 8 kao glavna izvođačica i 6 kao suautorica projekta. Nisam se pojavila niotkuda, i činjenica da je glazba koju sam stvorila dotaknula moje kolege, te da su odlučili glasati za mene, nešto je što nimalo ne uzimam zdravo za gotovo. Profesionalno, to je prekrasna titula koju mogu dodati u svoj životopis. Osobno, ja sam i dalje potpuno ista - samokritična, uvijek u potrazi za nečim novim, sposobna nasmijati se na vlastiti račun i trudim se kroz svoju glazbu napraviti pozitivnu razliku u svijetu. Ne osjećam se nimalo drugačije nakon osvajanja nagrade Grammy. Samo se osjećam viđenije i cjenjenije na jedan drugačiji način.
Kako je danas biti žena u glazbenoj industriji?
Imamo li cijeli dan da tome pričamo? (smijeh) Nadam se da mogu inspirirati mlađe generacije da preuzmu kontrolu nad svojom umjetnošću. Ja sam tekstopisac, producentica, aranžerka, direktorica vlastite tvrtke, voditeljica marketinga, kreativni tim i lice/glas/talent. Ludo je nositi toliko “šešira”, ali nevjerojatno ispunjavajuće, i izgradila sam mali tim kojem vjerujem i kojeg volim. I dalje se jako frustriram kad moram dvaput objašnjavati iste stvari samo zato što sam žena, ili kada ljudi pretpostave da sam sve što sam postigla uspjela zahvaljujući pomoći nekog muškarca. Ali, ako provedete malo vremena sa mnom, vrlo brzo će vam postati jasno koliko sam sposobna. Voljela bih da više žena osjeti i pokrene tu snagu, jer je već imaju u sebi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....