To je ustvari trebao biti film. Kao, nastavak legendarnog “Tko pjeva zlo ne misli”. Međutim, vrlo brzo se iskristaliziralo da je pametnije raditi seriju jer, eto, sad je to kao bolja forma. Moram priznati da u početku nije bilo baš sluha za tu ideju. Dosta scenarista me odbilo kad su čuli o čemu bih radio seriju, bojali su se za reputaciju. Renato Baretić i Emir Imamović bili su puno spremniji izložiti se riziku pa smo krenuli zajedno u postavljanje scenarija. Trebao nam je i redatelj. Vinko Brešan, kojeg sam tek tada upoznao, rekao mi je da sam potpuno lud. Pitao me jesam li svjestan da riskiramo linč, strijeljanje, javno sramoćenje i potpunu propast - jer, igramo se sa svetinjom. Međutim, i on je bio potpuno lud te je pristao režirati seriju, s puno strasti govori Albino Uršić (56), autor “Dnevnika velikog Perice” i kreativni direktor marketinške agencije Real grupa koja produkcijski stoji iza druge sezone serije, nastavka prve sezone producirane od strane Croatia Filma za HRT. Premda šezdesete nisu njegova formativna dekada, doznao je sve o duhu tog vremena kako bi ga što vjernije prenio u hit-seriju koja se od 2. prosinca prikazuje na HRT-u. Slušao je muziku, gledao serije i filmove, proučavao oglase za perilice rublja, kokošje juhe, žensku modu... Ovo potonje kao znatiželjni istraživač, ali i sa stručnog aspekta. Albino Uršić pohađao je, naime, zagrebačku Školu primijenjenih umjetnosti, kasnije i Grafičku školu. Doduše, kako se Primijenjena nalazila preko puta Kavkaza, Zvečke i Blata, kultnih mjesta ranih osamdesetih, priznaje, više je vremena provodio preko puta škole nego u njoj. No, i tamo se moglo svašta naučiti, pogotovo svjetonazorski. Poslije srednje htio je na Akademiju likovnih umjetnosti, ali ga nisu odmah primili. Zato je otišao u Prag na tamošnju likovnu akademiju, ali prije toga je trebalo proći pripremni dio koji je odradio u Bratislavi. Taman nakon što se smjestio, u Hrvatskoj je počeo rat pa se vratio kući.

"Po meni najpamtljiviji reklamni slogan 60-ih je: “Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, za Agrokoku. Osmislio ga je 1968. Borivoj Dovniković Bordo, jedan od najznačajnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma", smatra Albino Uršić

BILJANA ŠIMIć

Njegov put u marketingu za­­počeo je - dizajnom tetrapaka za Vindijine sokove. Nakon povratka iz tadašnje Čehoslovačke, za­­­­poslio se u dizajnerskom stu­­diju To je to! kao junior dizajner, ka­­snije otišao u studio Nexus i tamo nakon nekoliko godina postao suvlasnik. Nexus je pak od 2012. dio Real grupe. Zajedno s pri­­ja­­teljem Borisom Kukom 1992. je po­­krenuo umjetnički projekt “Božesačuvaj” koji je ubrzo po­­stao vrlo primijećen na hrvatskoj dizajnerskoj sceni. Radili su plakate bez naručitelja, više kao komentar vremena, prostora i društva.

"Koliko god je to bilo simpatično i popularno našoj generaciji, postojali su ljudi i institucije kojima se ti radovi nisu baš svidjeli, pa smo tako dobili i nekoliko sudskih tužbi zbog moralnog uznemiravanja građana. Doslovce", govori Albino Uršić. Dvojac “Božesačuvaj” bio je i jedan od začetnika “Fiju briju” scene u Hrvatskoj početkom devedesetih. Osim samog imena “Fiju briju”, osmislili su i dizajnirali omote i plakate za skoro sve rock bendove koji su tada svirali. Albino Uršić za Gloriju ovaj put govori pak o šezdesetima, u koje je posljednjih mjeseci toliko uronio kao da u njima doista i živi.

Što iz profesionalnog gledišta možete reći o kulturi oglašavanja 60-ih?

- Oglašavanje u Hrvatskoj, odnosno tada Jugoslaviji, tijekom šezdesetih godina predstavlja značajan prijelaz iz tradicionalnog, jednostavnog pristupa prema modernijem, dinamičnijem i kreativnijem obliku reklamiranja, uz kombinaciju socijalističkih vrijednosti i globalnih utjecaja, što se posebno ističe u drugoj polovici dekade. Naime, ekonomske reforme 1965. omogućile su veću autonomiju tvrtkama, koje su posljedično počele obraćati više pažnje na potrošače, što je dovelo do razvoja modernijih pristupa marketingu i oglašavanju. Što se tiče kanala komunikacije, tiskani mediji su dominirali, s brojnim novinama i magazinima koji su bili popularni u zemlji, dok je televizija, koja je postajala sve prisutnija, igrala ključnu ulogu u razvoju oglašivačke kulture. Oglašavanje na televiziji bilo je relativno novo, ali sve značajnije zbog sve većeg broja domaćinstava s televizorima. Radio je također imao važnu ulogu, a mnoge radiostanice su emitirale reklamne poruke. Reklame na radiju često su bile jednostavne, kratke i direktne, a česti su bili i džinglovi s prepoznatljivim melodijama.

"Sviđa mi se način razmišljanja umjetnika tog vremena - jednostavnost i funkcionalnost. Šezdesete su bile zlatno doba modernističke arhitekture u Jugoslaviji", kaže Albino Uršić

VEDRAN PETEH/CROPIX

Koliko su, iz današnje perspektive, reklamne kampanje iz 60-ih staromodne ili baš suprotno - progresivne i moderne?

- Ako gledamo tehnološki, kampanje su sigurno staromodne - u tiskovinama su se često koristile jednostavne ilustracije i fotografije, uz osnovne tipografske stilove. Televizijske reklame bile su kratke, sa skromnijom produkcijom, u crno-bijeloj tehnici, bez specijalnih efekata, danas pa gotovo smiješne. I sami kanali komunikacije bili su skromniji; obično bi to bili radio, novine i iznimno televizija. Ali usprkos tehnološkim ograničenjima mnoge kampanje iz tog perioda bile su izuzetno kreativne i domišljate. Reklame su često odražavale specifične društvene vrijednosti Jugoslavije, kao što su kolektivizam i socijalistički duh, uz istovremenu aspiraciju modernom, zapadnjačkom i potrošačkom načinu života.

Najbolji reklamni slogan iz 60-ih bio je...

- Tu mogu biti samo subjektivan. Po meni najbolji, odnosno najpamtljiviji slogan je: “Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje”, za Agrokoku. Osmislio ga je 1968. Borivoj Dovniković Bordo, jedan od najznačajnijih autora Zagrebačke škole crtanog filma, koji je autor animacije, ali i stihova popularne pjesme zbog koje je ova kampanja jedna od najupečatljivijih hrvatskih reklama svih vremena.

Rođeni ste 1968., u godini nakon Ljeta ljubavi - koja muzika, bendovi, izvođači, filmovi i serije su na vas najviše utjecali u vašim formativnim godinama? Za vas su to, pretpostavljam, bile 80-e.

- Točno, osamdesete su najviše utjecale na mene, a time se nekako ravnam i danas, prvenstveno načinom promišljanja. Mi smo generacija Novog vala koja je svoju inspiraciju vukla iz kreativnosti punk scene, koja je globalno tada bila u opadanju. Bendovi poput Ramonesa, Sex Pistolsa, The Clash, ali i onih tada novije punk scene kao GBH, Anti Nowhere League, D.O.A., Dead Kennedys imali su ogroman utjecaj na moju generaciju. Družili smo se i sa “starijim dečkima” pred Kavkazom, Zvečkom i Blatom koji su više bili inspirirani rock scenom s kraja šezdesetih - Stonesima, Lou Reedom, Stoogesima... Slušali smo i upijali svu tu muziku i ona je tada nekako formirala sve naše životne vrijednosti. Filmove smo pak gledali sve! Sve što je došlo u kina mi smo išli gledati. Posebno su se tu isticale matineje u Studentskom centru. Naime, recipročno s dolaskom toplijih dana smanjivao se broj odlazaka u školu, pa smo tako skoro svaki dan bili na matineji u 13 sati. A tamo je bilo stvarno dobrih filmova, uglavnom stranih. Ali zato smo na TV-u pratili domaće serije: “Otpisani”, “Gruntovčani”, “Mejaši”, “Malo misto”, “Velo misto”, “Kuda idu divlje svinje”, “Kamiondžije”, “Pozorište u kući”... Sve to i danas rado pogledam kada imam priliku.

Albino Uršić pojavljuje se i u prvoj i u drugoj sezoni serije

BILJANA ŠIMIć I DOMINIK BRLEčIć

Na koji ste način vi uronili 1967., u vrijeme radnje “Dnevnika velikog Perice”, čime ste se inspirirali?

- Inspiracija je djetinjstvo. Iako sam rođen tek krajem 60-ih, dosta se vukao taj utjecaj i u 70-ima. Jer, zapravo, sedamdesete su počele upravo 1967. - s Ljetom ljubavi. Želja je bila sačuvati ta sjećanja iz djetinjstva; šarene odjevne kombinacije u kojima sam gledao mamu, čudnovate frizure koje su nosile njene prijateljice, hitovi s radija koje smo svi znali napamet, buffeti u kojima se kartalo, preprodavači karata pred kinima… Puno fragmentiranih slika sjećanja. No, najvažniji je bio taj osjećaj bezbrižnosti i odsutnost negativnosti, odnosno izostanak tih gradacija dobrog i lošeg koje vidimo danas kao odrasli ljudi. Naravno, bilo je toga i tada, ali kao dijete imaš ružičaste naočale, sve je crno-bijelo. Znalo se da je Tito dobar, a Hitler loš, i točka. Upravo ta pozitiva, ta odsutnost zla i aspiracija za čistoćom osjećaja i odnosa nešto je što bih volio da se sačuva i pokaže kao primjer generacijama. “Dnevnik velikog Perice” i likovi u seriji alat su kojim to prenosimo.

Kad razmišljate o šezdesetima, koje asocijacije vam padaju na pamet?

- Brzopotezno: poplava u Zagrebu, potres u Skoplju, slijetanje na Mjesec, ubojstvo Kennedyja, Beatlesi i Stonesi, Dinamo prvak Kupa velesajamskih gradova, rat u Vijetnamu, djeca cvijeća, crno-bijeli televizor, malinovac.

Koju muziku i autore iz tog vremena danas volite i cijenite?

- Moram priznati da uz Coca Mosquita upravo proširujem svoje znanje o autorima i izvođačima s ovih prostora. Uživam slušajući izvedbe Drage Diklića, Vice Vukova, Ive Robića, Beti Jurković, Anice Zubović, kao i skladbe Alfija Kabilja, Hrvoja Hegedušića, Miljenka Prohaske, Arsena Dedića i drugih. Naravno, tu su i rockeri kao Indexi, Drago Mlinarec, Ivica Krajač i ostali. Stvarno su to dobre i vrijedne kompozicije koje svakako vrijedi očuvati u kolektivnoj svijesti. Od stranih, uz Franka Sinatru, Leonarda Cohena, Johnnyja Casha tu su i nezaobilazni Stonesi, Iggy Pop i Stooges, Lou Reed i Velvet Underground, što je ustvari i iskristaliziralo moj ukus.

Kostimi, frizure i scenografija vjerno dočaravaju kraj šezdesetih, koji je bio stilski posve drukčiji od početka dekade

HRT

Što vam se iz te dekade dizajnerski i stilski sviđa?

- Prvenstveno, sviđa mi se način razmišljanja umjetnika tog vremena - jednostavnost i funkcionalnost. Šezdesete su bile zlatno doba modernističke arhitekture u Jugoslaviji. Arhitekti su koristili čiste linije, funkcionalnost i minimalizam inspiriran Bauhausom i skandinavskim dizajnom. Sigurno su najviše utjecaja ostvarili Vjenceslav Richter, Ivan Vitić, Drago Galić koji su oblikovali neke od najupečatljivijih stambenih projekata u Hrvatskoj. Zatim Bernardo Bernardi i Alfred Albini koji su oblikovali predmete i interijere koji su i danas inspiracija dizajnerima. Ima masu namještaja koji su samo izvedenica ili blagi facelifting njihovih bezvremenskih originala. Također, tu su Ivan Picelj i Mihajlo Arsovski - tvorničke postavke grafičkog dizajna. Ne zaboravimo Edu Murtića i Borisa Bućana. Imao sam čast da je upravo Boris Bućan primijetio moje rane radove iz dizajnerskog dvojca “Božesačuvaj” te nam otvorio put da nas prime na izložbu plakata u Tel Avivu 1994. Velika stvar tada za dva mlada dizajnera. Smatram da su šezdesete bile kruna hrvatskog dizajna, arhitekture, ali i umjetnosti općenito, nenadmašne i danas. Na kraju krajeva, upravo i jest u trendu oživljavanje dizajna šezdesetih.

Albino Uršić s redateljem serije Vinkom Brešanom

LIVIO ANDRIJIĆ/CROPIX

Je li vam draži Zagreb 60-ih, koji ste oživili serijom “Dnevnik velikog Perice”, od Zagreba 2024.?

- Teško je generalizirati. Ne doživljavamo svi prostor i vrijeme iz istog aspekta. Dok su nekome 60-e bile raj na zemlji, drugome su bile tamnica naroda. Ali ako gledamo onako ljudski, neopterećeni društvenim uređenjem, svako vrijeme nosi svoje dobre i loše strane. Možemo ih promatrati kroz činjenice, a to sviđaju li nam se ili ne ulazi u domenu osobnih preferencija. Šezdesete su bile sporije, prisnije, humanije u odnosima jedan na jedan. Tradicionalne vrijednosti kao prijateljstva, brakovi, rodbinske veze, pa čak i neki poslovni moral, sve je to imalo velik značaj. Zato se i zovu vrijednosti. Ali, naravno, u ljudskoj je prirodi da uvijek želi ono što nema. Jer ono što imaš - to imaš. Ne iziskuje nikakav trud to nabaviti. Tako je i čitavo društvo, razvijajući se tehnološki i socijalno, izgubilo neke od vrijednosti koje su bile važne nekada. Na njihovo mjesto sjele su nove, a da bi ih čovjek ostvario, svjesno mora zanemariti ili pregaziti neke druge. Pa kako kome drago! Dok smo bili mlađi, smetala nam je pospanost grada, mir i pomanjkanje događanja, a danas, kada svi živimo 100 na sat, tražimo neku oazu gdje bismo pronašli mir. Ili kako jedan moj prijatelj kaže: “Htio si bicikl? E, pa sad vrti pedale!”