Damir Karakaš, pisac rođen prije 57 godina u Plašćici kod Brinja, koji je s romanom ‘Blue Moon‘ osvojio nagradu engleskog PEN-a za prevedenu književnost, otkriva kad je zadnji put plakao, zašto mu cipele jako kratko traju te s kojim se porokom bori dok piše.
Je li vas iznenadila nagrada PEN Translates i koliko vam znači?
- Svakako, nama iz Hrvatske teško je objaviti knjigu na anglosaksonskom govornom području, a pogotovo je teško tamo dobiti neku nagradu. A meni su u zadnje vrijeme izašle dvije knjige, "Proslava" u San Franciscu i "Blue Moon" u Londonu.
U kakvoj su korelaciji nagrade s vašim egom?
- Dobio sam već puno nagrada, domaćih i međunarodnih, tako da sam već pomalo navikao, a dovoljno sam zreo da shvaćam kako sebe nikad ne smiješ doživljavati previše ozbiljno.
Po čemu pamtite osamdesete, godine u kojima živi junak "Blue Moona" - fanatični rockabilly i propali zagrebački student iz provincije?
- Zagreb je tih godina bio centar rockabillyja u Europi, Kulušić je stalno bio pun, a ja sam imao jednu od najvećih kokotica u gradu. Bilo je to lijepo vrijeme, puno dobrih bendova i kvalitetne glazbe.
Do koje stranice novim knjigama dajete šansu, ustrajete li uvijek do kraja?
- Svaku knjigu pišem kao da je zadnja, a za sebe kažem da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao. To je ono što me tjera naprijed, no uvijek se može dogoditi da napišem neku knjigu, a onda je uništim jer mi ne valja.
Što je prednost, a što nedostatak vaše profesije?
- Umjetnost je teritorij slobode, ali teško je kod nas živjeti od književnosti.
Što zamjerate vladajućima kada je riječ o kulturi?
- Namjera je političara da se zatire kultura, jer se tako oglupljuju ljudi i onda je njima lakše manipulirati.
Što ste sve radili u životu?
- Bio sam novinar crne kronike, ratni izvjestitelj iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine te s Kosova, izbacivač, bauštelac, dostavljač, čoban, radnik u tvornici sladoleda, popisivač plina, karikaturist i ulični svirač. Radio sam u životu puno toga, ima tih nezaboravnih momenata u mojim knjigama; evo baš je u knjižarama izašlo novo izdanje "Blue Moona" pa se može pročitati. Ako knjiga ne valja, vraćam pare.
Po čemu ste tipičan Ličanin?
- Volim slaninu i pečene pole.
Čime se bave vaše kćeri, što ih zanima?
- Najstarija je diplomirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i radi, a druge dvije su još u osnovnoj školi. Mlade ljude sve zanima.
Čemu su vas naučile?
- Kako život može biti lijep, ili kako je rekao Nabokov, svako vrijeme provedeno s djecom je sveto vrijeme.
Motaju li vas sve tri oko malog prsta?
- I to je normalno. Ali puno sam palente u životu pojeo i nije to baš uvijek lako.
Je li supruga Mitra pokušala promijeniti neke vaše osobine?
- Promijenila je neke, samo se budale ne mijenjaju.
Što ste naučili od oca, što od majke?
- Otac me učio da budem pošten, a majka mi je govorila - nemoj nikad žaliti novaca da dobro pojedeš i popiješ.
Prve asocijacije na djetinjstvo u Lici?
- Čuvanje goveda. Pravimo od kore drveta svirale pa sretni gonimo s planine kući goveda i sviramo.
Kako se izvlačite iz perioda letargije?
- Volim šetati, zato mi cipele jako kratko traju, pogotovo jer su u današnje vrijeme tako nekvalitetne. Ali, nije Zagreb za neke šetnje, napravim tri kruga, u četvrtom samog sebe sretnem.
S kojim porocima se borite?
- Dok pišem, znam brzo popiti bocu crnog vina. Moram se malo iskulirati.
Što ste zadnje genijalno pogledali u kinu, kazalištu, televiziji?
- Ništa genijalno, ali film o Bobu Dylanu nije loš. E da, svatko treba pogledati dokumentarni film mojeg frenda Veljka Vidaka, o Akiju Kaurismakiju.
A što ste dobro čitali?
- Tea Tulić: "Strvinari starog svijeta".
Što vas ljuti?
- Nepravda.
Što su vam donijele pedesete?
- Pa kad si premlad, dosta si u fizičkom, opet kad si star, previše si u glavi; u ovim godinama čovjek je najbolje izbalansiran.
Kada ste zadnji put plakali?
- Kad sam pogledao film "Proslava" snimljen po mojem romanu, koji je dobio Veliku Zlatnu arenu u Puli.
Na što ste najponosniji?
- Što sam ustrajao na svom putu.
Što je u planu za sljedeći književni istup?
- Najprije ću u Zagrebu nastupiti na jednoj večeri gdje će se skupljati novac za studentice i studente lošeg imovinskog stanja: svirat ću harmoniku, crtati i čitati nešto iz svojih knjiga, a onda idem na književnu večer u Njemačku, u grad Mannheim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....