Intervju s Goranom Navojcem? Pa... teško je to nazvati klasičnim razgovorom na kakve smo navikli. To je više turbulentni rolerkoster i vrtoglavo visoki ringišpil poput onih s kojih se na bečkom Prateru bacaju najhrabriji.

- Ekipa Glorije će ti smisliti styling. Želim da izgledaš kao James Bond kad već najavljujemo BOK festival! - kažem mu.

- To uopće nije loša ideja. Ljudi me ionako godinama gledaju u ista tri sakoa. Dojadit ću naciji - odgovara Goran.

- Koje su ti konfekcijske veličine? - pokušavam saznati.

- E, to stvarno ne znam - priznaje nemoćno.

I tu počinje bjelovarsko veselje koje se uvijek događa prilikom susreta s jednim od najkarizmatičnijih glumaca u regiji. Ja sam u dosluhu s njegovom životnom partnericom Marijom Škaričić koja mi javlja konfekcijske veličine. Kad ih provjeravam s Goranom, ne poklapaju se. Postaje mi jasno da on daje dezinformacije. Ekipa sa snimanja "Tvoje lice zvuči poznato" paralelno pokušava saznati njegov broj traperica, ali nema etikete. Jurimo taksijem na snimanje. Mokri smo od kiše, ali s Goranom Navojcem (54) vam ništa ne može pokvariti raspoloženje. Na fotografiranju se držimo za trbuh od smijeha, dok si on sam lakira i tapira kosu. Pozira na način koji bi i Casanovi izazvao zavist - svi su pod hipnozom njegove energije. Fotografkinja, urednica, taksisti, konobari, prolaznici - svi se smiju jer njegova energija je naprosto zarazna. Pijemo stotine kava, ogladnjeli jedemo hrskavu svinjetinu, krumpire i zelenu salatu usred intervjua, smijemo se kao ludi, a onda usred kafića na trenutak utonemo u neke dirljive, nostalgične razgovore o životu pa skrivamo suze pred zbunjenom konobaricom. On citira najljepše knjige, recitira poeziju, prepričava lude nestašluke iz bjelovarskog djetinjstva, sipa sočne anegdote iz bogatog glumačkog života. - Kako je moguće da si toliko zarazno zaljubljen u život? - zanima me.

- Mene ti bogovi, izgleda, vole od rođenja - kaže mi s onim svojim toplim osmijehom.

U svojoj karijeri Goran Navojec ima živopisan spektar uloga. Ali jedna od njegovih najdražih životnih uloga, uz očinsku, zasigurno je ona direktora BOK festivala što se više od dvadeset godina održava u Bjelovaru i koji je poznat po najboljim kazališnim tulumima na svijetu. Ove je godine BOK festival, koji počinje 30. travnja, narastao do svjetskih razmjera najjačih kazališnih festivala. Stižu oskarovci, regionalne zvijezde, svjetski umjetnici, koncerti, izložbe, radionice - doslovno kazališna olimpijada. - Bit će ludo, bit će nezaboravno. Jer ako radimo nešto, radimo to kao da sutra ne postoji - rekao je, i u tom trenutku bilo mi je jasno da je ovaj festival zapravo produžetak njega samoga - neukrotiv, strastven, duhovit i nezaustavljiv. BOK festival nije samo festival. BOK festival je i Goran Navojec. Magnetičan i nepredvidiv, baš kao kazalište koje ne smije biti dosadno. Kazalište koje je tulum. Smijeh koji ne prestaje. Festival koji se ne propušta. A Goran Navojec je festival života. Ako ga bogovi vole, jasno je i zašto - a voli ga i publika, jer s takvim šarmom, talentom i karizmom jednostavno je neodoljiv.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Bjelovar tvojeg djetinjstva zvuči kao romantični filmski set. Jesi li tada imao osjećaj da odrastaš u posebnoj sredini ili si to shvatio tek kasnije?

- Bjelovar mojeg djetinjstva je bio jedan sočni urbani dragulj. Slavili su se rock, jazz i glavne teme su bile tko u Bjelovaru ima najviše ploča. Pričalo se da se s pločama od desetak ljudi iz Bjelovara mogao popločati cijeli centar Zagreba. Imali smo dva kina i sjećam ih se kao vječito popunjenima, i to ne samo preko vikenda. Kino je bila zabava dostupna svima. Mami i tati nikada nije bio problem dati džeparac za dobar film. Karta je tada koštala otprilike današnjih pedeset centi. Danas je odlazak u kino, nažalost, jedan ozbiljno skup izlazak. Jedino što mojim roditeljima nije bilo ekonomski prihvatljivo je sport, ali ne zbog samog sporta. Živjeli smo blizu gradskog bazena i naravno da smo mlađi brat Bojan i ja trenirali vaterpolo. Praktički smo živjeli na gradskom kupalištu. Bili smo sretni da smo u vaterpolo timu te smo tamo sretali puno starije i zanimljive ekipe. Dva mjeseca smo od jutra do navečer provodili na gradskom bazenu uz dva treninga dnevno. Na veliku žalost financijske konstrukcije naše obitelji, doma smo dolazili samo kako bismo jeli. Frižider za koji se moja majka trudila da je uvijek pun, nas dvije bedevije izgladnjele vodenim aktivnostima bismo potpuno opelješile te bi sve iz njega nestajalo na dnevnoj razini. U odnosu na danas, sve je bila sloboda. Živjeli smo u malom gradu, sve je bilo na pješačkoj distanci. Svatko je svakoga znao. Uopće nije bio problem da me susjed pukne preko uha ako bih razbio prozor. Tata bi mu rekao: "Drugi put ga pukni još jače!" Roditeljima je u to vrijeme bilo važno da si suh i sit, sve ostalo je tvoj problem, tvoj život.

Kako te možemo zamisliti kao klinca? Jesi li bio klasični vođa čopora ili više onaj lik koji u pozadini smišlja najbolje fore?

- Ja sam jeo život, toliko sam ga volio. Tako je i danas. Sjećam se tog opipljivog osjećaja slobode u sebi. Igrao sam vaterpolo i rukomet, no nisam se kao klinac pretjerano iskazivao sportskim talentima. Uglavnom prosjek ili ispod prosjeka. Klupa. Nisam bio vođa. Imali smo krasno, veliko i mješovito društvo. Bilo nas je tridesetak i cijele dane bismo provodili na ulici. Nakon škole, najvažnije mi je bilo izaći ispred kuće i ostati vani cijeli dan. Nisam bio osviješten oko toga jesam li šarmantan i socijalno inteligentan. Nisam bio naročito ni jak da bih se poput Rockyja Balboe probijao šakama kroz život u džungli na bjelovarskom asfaltu. Znači, ni u sportu nisam bio nešto naročit, a išao sam i u muzičku, gdje me također nije krasio nadnaravni talent. Profesorica solfeggia i profesor saksofona su živjeli u kući do moje pa sam ipak ponekad morao vježbati da me čuju. Ja samo pamtim da sam bio sretan i zadovoljan. Strašno me zanimalo upijati život koji je intenzivno strujao kroz mene, nikada mi nije bilo dosadno, a usput sam tražio neko svoje mjesto za koje sam osjećao da ga je važno pronaći. To se dogodilo relativno rano, u kombinaciji dramske grupe i ljubavi prema glazbi. Zapravo nikad nisam bio zvijezda, čak ni kasnije na glumačkoj akademiji. O zvjezdanom statusu ne bih mnogo pričao, prisilno sam mu dozvolio da mi se dogodi. Kao što Batman kaže: "Život ima smisla tek kada ga prisiliš na to." Moj život i ja išli smo ruku pod ruku uz sve padove, sav stid i sve ljepote, pjevali smo, smijali i veselili se. Mislim da je odrastanje bilo puno nevinije, jer to su općenito bila nevinija vremena. Ta nevinost koju spominjem nije nevažna, jer i neke tadašnje zablude nisu bile toliko anatemizirane. Danas se ljudima gotovo i ne dopušta da prave neke organske greške. Danas oko sebe vidimo mame koje su po zanimanju mame, tate koji su po zanimanju tate, pa su, naravno, onda i djeca po zanimanju djeca. Mi nismo bili djeca po zanimanju. Mi smo po zanimanju bili sve ono što bismo viđali na televiziji i u kinu te ono što bismo vidjeli kod starijih (koji su tada, takoreći, bili u "ozbiljnom kvaru"), i te stvari su jednostavno bile dio našeg odrastanja.

Bjelovar i ti - ljubav na prvi pogled ili veza s krizama? Koliko ti je ostao u DNK-u?

- Ta ljubav je poput idiličnog braka. Nije se nikad mijenjala. Uvijek sam ga obožavao i fenomenalno se osjećam kada ga posjetim. Kada nađem vremena, imam potrebu otići na neka mjesta koja su mi u doba sazrijevanja bila značajna, primjerice dvorište moje osnovne škole, klupa u parku na kojoj sam se prvi put poljubio, dvorište Omladinskog doma u kojem sam se prvi put napio, povraćao i dugo dolazio k sebi da me roditelji takvog ne vide. Bjelovar mi je ostao veliki dio identiteta i taj lokalpatriotizam njeguje mene i danas. Pokupio sam tu strast prema njemu slušajući je od starijih dečkiju s kojima sam odrastao. Ja sam svome gradu dao sve, ali i on meni. Pružao mi je sve, bio je fantastičan luk iz kojeg sam ispaljen u život poput strijele. Odlaskom u Zagreb bio sam fasciniran njegovom veličinom iz prve, no na nivou ulične inteligencije i obrazovanja nisam iskusio ni naučio ništa što već nisam naučio od bjelovarske ekipe rukometaša, vaterpolista i muzičara.

BOK festival danas je kazališna olimpijada, prava eksplozija umjetnosti. Vrati nas na početak priče.

- Đurđa Adlešić, tadašnja gradonačelnica Bjelovara, 2000. mi se javila s idejom da pokušamo kreirati neko kazališno događanje na nivou grada. Predložio sam da napravimo festival monodrama i pozvao sam u pomoć briljantnog Vedrana Mlikotu koji je već uspješno organizirao svoj Zagvozd. Mlikota je rekao: "Ma, kakva monodrama. Pucajte iz svih oružja, napravite pravi, veliki festival!" O produkciji tada nisam znao ništa, no krenuo mi se u srcu slagati osjećaj tako da sam i u tom organizacijskom aspektu počeo uživati. U tome sam prepoznao ljepotu, ljudima se svidjelo i to se do dandanas uhvatilo. BOK je danas ozbiljni festival koji je uspio rasti usprkos krizama, promjenama u politici, a znamo da u takvim društvenim pomacima kultura obično prva nastrada. Danas je uz mene predivni bjelovarski podmladak, Ivan Ožegović, Erna Rudnički i Ognjen Milovanović, uz mnoge glumce s Akademije, koji su svi Bjelovarčani. Oni polako preuzimaju organizaciju. Rade apsolutno lavovski posao. Pogotovo Ivan Ožegović koji je izrazito vrijedan, strastven i kreativan čovjek. Ti mladi ljudi mogu bez problema i s ljubavlju raditi dvadeset i četiri sata dnevno, no, nažalost, administracija i birokracija ih ne mogu uvijek pratiti, razumjeti i dovoljno cijeniti.

Zašto ljudi vole BOK festival? Posjećuju ga ljudi iz cijele Hrvatske...

- Zbog našeg bjelovarskog srca, topline i ludila. Kolege su zavoljeli moj grad, a moj grad je zavolio kolege i predstave. Ljudi su od malih nogu za vrijeme festivala mogli vidjeli glumčine poput Ive Gregurevića i Danka Ljuštine kako sjede u parku u šest ujutro i razgovaraju, na placu bi sreli Ivicu Vidovića i Špiru Guberinu. Prepoznat je među samim umjetnicima, pa tako i u narodu. BOK festival nije samo još jedan festival. On je slavlje kazališta, umjetnosti i susreta. Ima tu neku svoju dušu, opuštenu atmosferu i neposrednost koja osvaja. Svake godine donosi nešto novo, a opet uvijek ostaje vjeran svom duhu - to je prava čarolija. I, naravno, ne smijemo zaboraviti publiku. U Bjelovaru su gledatelji posebni, iskreni, puni strasti prema kazalištu.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Gdje ćemo pronaći Gorana Navojca s patinom kad jednom napusti setove i pozornicu?

- Zamišljam se na jednom brežuljku, obronku ili nekoj divnoj, čistoj rijeci. A budući da me život na jedan nemilosrdan i pomalo nezavidan način doveo u vezu s morskom ženom, a od svojih malih nogu sam zaljubljenik u more, i sve u vezi njega, u nekoj najromantičnijoj varijanti vidim sebe u starosti, potpuno vitalnog, zgodnog i zdravog kako sjedim upravo uz more, lovim ribu, imam neki mali kaić. Ovisno o penziji, možda će biti i sandolina. Vidim se uz društvo, gitare i pjesmu. Kao u divnoj pjesmi Raymonda Carvera "Moj Brod" koju preporučujem za čitanje.

Kad bi snimao film o svom roditeljstvu, što bi nam rekao? Što ti je donijelo očinstvo?

- Donijelo mi je sve. Potpuni susret sa samim sobom. Sve što sam dotad živio bio je jedan kaos, a s očinstvom se taj kaos malo po malo pretvorio u harmoniju. Donio mi je neotkrivene ljepote i otkrio neke nove strahove. Ne sjećam se kada sam zadnji put plakao prije nego što sam dobio dijete. Počeo sam plakati na crtiće, ridati na "Kralja lavova". Nisam se nadao da neko ljudsko biće u meni može probuditi sve ono što je probudio moj sin. Uživam svjedočiti njegovom odrastanju. Uživam se smijati s njim. Grgur je jedan vibrantni tinejdžer pun života, zaljubljen u breakdance koji profesionalno trenira i u kojem je iznimno uspješan.

Gdje ti je najljepše pobjeći kad svijet postane preglasan?

- To je uglavnom ili čitanje, gledanje serija i filmova, slušanje glazbe i u zadnje vrijeme ponovno sviranje saksofona, a ponekad i tišina. Nisam neki naročiti ljubitelj tišine, ali itekako je čujem kad mi se dogodi. Tada pokušam čuti što mi ona šapuće, a ono što mi šapuće bolje… ne smijem vam reći. U prirodi se osjećam fantastično i kada odlazim natrag među kuće i zgrade, ljut sam kao malo dijete kad mora kući s rođendana.

Kad bi mogao poslati jedno umjetničko pismo žalbe suvremenom hrvatskom društvu, što bi u njemu pisalo? Vidiš li sebe u politici?

- Prvo ću vas upoznati s učiteljima svojeg umjetničkog bića, a to su Shakespeare, Čehov i veliki Paolo Magelli koji na mene nije utjecao samo u umjetničkom smislu već je svojim briljantnim ciničnim umom itekako utjecao na izmjene nekih mojih životnih postulata. Budući da za situaciju u hrvatskom društvu duboko krivim negativnu selekciju u političkom kadroviranju, a politiku se kod nas, nažalost, puno previše pita i sluša… evo malo Shakespearea za sve one političke aktere s diplomama sumnjivih fakulteta: Nakotila se, gospodaru, neka dječurlija, neki mali goluždravci, koji viču što im grlo daje gdje i ne treba. A svijet im zato upravo bijesno pljeska. Oni su sada u modi i tako su ozloglasili proste pozornice - kako ih oni zovu - da su se mnogi ljudi što nose mačeve, prepali guščjih pera te se jedva usuđuju zaviriti onamo." Toliko o mojem političkom angažmanu.

Tvoje glumačko putovanje počelo je pred Djedom Mrazom - je li to bio trenutak kad si shvatio da je gluma tvoj poligon za život?

- U bjelovarskom Društvenom domu organizirao se doček Djeda Mraza na kojem klinci iz vrtića primaju darove. U vrtiću smo uvježbavali "Ježevu kućicu" da je izvedemo Djedu. Ja sam već na probama izbačen iz glumačke postave, i to zasluženo. Sjedio sam u publici s majkom, tužan što nisam na sceni. Nakon predstave Djed Mraz pita zna li netko nešto odrecitirati, ja se javim i odlazim na scenu na sveopći šok moje mame i tete odgojiteljice izrecitirati jednu pjesmicu koju sam diverzantski naučio za tu priliku i koju dandanas pamtim: "Sretna Nova godina i mački i mišu, Sretna Nova godina bojama što rišu, Sretna Nova godina i tati i mami, Sretna Nova godina zvijezdama u tami, Sretna Nova godina našoj staroj školi, Sretna Nova godina svima tko nas voli!" Dvoranom se prolomio gromoglasan pljesak, a Djed Mraz me stavio u krilo. Taj čin pamtim u tijelu kao prvo iskustvo u kojem sam uspio razbiti svoje strahove. Možda sam ovaj događaj kroz godine i interpretacije malo izromantizirao, ali to je za mene bio moćan formativni trenutak. Kao dijete nisam mogao ni sanjati da će se moj mali nastup pretvoriti u nešto mnogo veće. Nisam uopće znao za Akademiju dramskih umjetnosti, da je to nešto čime se ljudi profesionalno bave. Čak i danas dok gledam film imam osjećaj da se to stvarno dešava. Ljutim se, galamim kada omiljeni lik nepravedno gubi, kada netko ne može ostvariti svoja prava, a radujem se kad potlačeni pobijede svoje tlačitelje i kad siromašni pobijede bogate. I dalje imam tu dječju percepciju o pozivu kojim se bavim.