Najupečatljivije doživljaje, one koji su ga formirali kao osobu, zagrebački influencer i prvi Hrvat koji je proputovao svijet, nedavno je otkrio u knjizi ‘Jedan san, tisuću priča‘ koja je ovih dana dobila četvrto izdanje. Tim povodom razgovarali smo s Kristijanom i otkrili sve o njegovom djetinjstvu, obitelji i ljubavi sa suprugom Andreom.
Najvažnija putovanja koja su ga afirmirala kao putopisca i istraživača Kristijan Iličić, jedini Hrvat koji je proputovao sve države svijeta, ispisao je u knjizi "Jedan san, tisuću priča". Dosad su planula tri izdanja, stoga autor priprema i četvrto. Riječ je o djelu koje se opire svrstavanju u "žanrovske ladice" jer je puno više od priručnika za istraživače: piše o avanturama koje su ostavile duboki trag u njemu i oformile ga kao putopisca kakvog danas znamo. S druge strane, u knjizi je vidljivo da je istraživanju svijeta dao cijelog sebe: piše neposredno, otvoreno, s mnogo emocija, dajući nam uvid u srca ljudi i dušu podneblja, što rijetkima uspijeva.
"Mislim da su me ljudi najviše počeli pratiti kad sam prvi put došao u Afganistan. No, prije toga sam već proputovao više od stotinu država svijeta. Htio sam to ispričati. Nisam, dakle, pisao o svih 197 država niti o svih 18 godina putovanja, već samo o onim stvarima koje su bile važne da postanem ovaj lik koji je sve to napravio. Tu je moja mladost, sazrijevanje, prve velike avanture, prve velike boli, prva golema ushićenja, prekidi, gubici, pronalasci, road-tripovi, poslovni neuspjesi i uspjesi”, govori zagrebački travel blogger, dodajući kako bi, ohrabren uspjehom prve (3000 primjeraka prvog izdanja rasprodao je u nekoliko dana), mogao napisati i drugu. S obzirom na to što je prošao, najprije sam, a potom sa suprugom Andreom Trgovčević s kojom je u braku od 2022.godine - teško da bi i serija knjiga mogla sve obuhvatiti.
S obzirom na dosad ostvareno: putovanja, knjigu, vlastitu putničku agenciju, aplikaciju za kupovinu e-SIM kartice i činjenicu da je zagrebački poduzetnik ostvario podvig kakav u Hrvatskoj nitko nije, pokušali smo pobliže upoznati osobu koja je ispisala hrvatsku povijest posjetivši svih 197 zemalja svijeta.
Koje osobine travel blogger mora imati da ostvari što i vi?
- Mora znati zašto to radite, treba biti vrlo snalažljiv jer neće uvijek za sve imati novaca. Neke zemlje ne otvaraju lako vrata čak i ako ga imate napretek. No, prije svega treba se zapitati zašto proputovati sve države svijeta? Ako je ideja autentična, ako vjerujete da će to obogatiti vaš život, ako ćete tu nešto naučiti, sazreti, pronaći, onda je to odličan cilj. Ako želite proputovati sve države svijeta da biste se mogli time hvaliti i mislite da ćete puno zaraditi i zapravo vam se ne da putovati, onda bolje pronađite neki drugi cilj.
Bez čega nikada ne idete na put?
- Nosim tablete probiotika za probavu jer na putovanjima nikad ne znaš kako ćeš proći s hranom. Posljednjih godina luđački sam radio i malo spavao, boravio u raznim vremenskim zonama: počeo nositi i tablete za spavanje jer mi se organizam „izblesirao”. No, to planiram smanjiti i vratiti se urednijem ritmu. Doista su mi potrebni samo putovnica, novac, mobitel i punjač. Sve ostalo ovisi o destinaciji. Katkad nosim putnu peglu, time sam svojedobno šokirao prijatelja Toma. Nije mogao vjerovati da si peglam majice.
Kako ste izašli iz zone komfora? Kako se u vama "rodio" svjetski putnik?
- To se dogodilo kad sam imao 16 godina. Otišao sam s bratom Romanom u Istanbul na par dana, ponijela me želja upoznati drugačiju kulturu. Tada još nisam imao ideju proći cijeli svijet, znao sam samo to da ću od tog trenutka puno putovati. Sljedeći je bio Tunis, pa sve države u Jugoistočnoj Aziji, a onda se to više nije moglo zaustaviti - gotovo sam postao ovisnik.
U kakvoj ste obitelji odrasli?
- Odrastao sam u stabilnoj obitelji, uz ljubav roditelja i starijeg brata od kojeg sam dosta naučio. Nisu bili strogi prema meni, imao sam sretno djetinjstvo. Mama me je uvijek podržavala jer je i ona voljela putovati, kao i tata. Brat je prije mene ozbiljno putovao, njemu je to golema strast, ali on to radi na malo drugačiji način. Ode u neku zemlju bez plana i programa s malo novaca i snalazi se na terenu. Ostane tamo duže i živi kao lokalci. Tako je to radio prije, sada je jako involviran u našu putničku agenciju. Od njega sam naučio puno o putovanjima, no u jednom trenutku sam ga prerastao, razvio svoj put i otkrivao svoje priče. Brat je konstanta u mojem životu i drago mi je da je tu.
Čime se bavi vaš otac? Jeste li od njega naslijediti poduzetnički duh?
- Moj otac je u mirovini, a prije se bavio građevinom. Imao je svoju firmu i puno i marljivo radio. Pisao sam o njemu u knjizi i o tome kako je na kraju priče morao sve razdužiti jer su mu neke firme ostale dužne puno novaca. Imao je problem kao i mnogi u našoj zemlji da napravi nešto jer je posvuda bilo ili nepoštenja ili su ljudi propadali i to su bile lančane reakcije.
Kako je vaša mama prihvatila vaša putovanja?
- Mama je uvijek zabrinuta kad putujem. Za neke destinacije poput Afganistana ili Jemena ili Sirije najčešće nije znala da sam tamo dok nisam izišao i javio joj da sam dobro. Mama shvaća da je meni to važno i nikad me ne sputava. Brinula se i Andrea i brat i svi kojima je stalo do mene kad sam bio na nekoj opasnoj lokaciji. No, sada ću to smanjiti. Ne mogu je toliko ostavljati i praviti se da nemam ozbiljne obaveze u životu. Ići ćemo na neke kraće izlete od dva tjedna u divljinu, to je odličan reset.
U kojem ste zagrebačkom kvartu odrasli? Kakav ste bili klinac?
- Odrastao sam u Dubravi, a kao klinac sam se malo previše furao na taj imidž koji su, uglavnom neutemeljeno, imali svi koji su dolazili iz Dubrave. Bio sam rubno zeznut lik, potukao bih se katkad, volio sam i izlaziti. Družio sam se s ekipom iz kvarta.
Kada ste se i u koga prvi put zaljubili?
- Uh, slab sam s godinama, mislim da sam prvu curu imao s 15 godina. Moj prijatelj kojeg sam upoznao u Novom Vinodolskom gdje smo ljetovali, imao je curu, a ona je imala najbolju prijateljicu. Često je dolazila na naša druženja i postala moja cura s kojom sam baš bio neko vrijeme u vezi.
Kakav ste bili učenik u osnovnoj školi i kasnije, u Tehničkoj školi Ruđera Boškovića te na zagrebačkom Tehničkom veleučilištu? Jeste li uz sva putovanja uspjeli diplomirati?
- Uredno sam odradio studij prema Bologni, preddiplomski i diplomski: diplomirani sam inženjer informacijskih tehnologija. Zanimalo me nešto konkretno iz tehničkog usmjerenja, ali nisam bio nabrijani developer u tolikoj mjeri da odem na Fakultet elektrotehnike i računarstva. Nikad nisam pao razred u školi, ali daleko od toga da sam bio štreber. Uvijek sam više bio zainteresiran za stvarni život, za partijanje, za zarađivanje, za cure... Ali, smatrao sam da treba završiti faks pa sam to i napravio.
Kako počinje vaša poduzetnička priča? Šesnaestogodišnjaci obično žele na dobar koncert ili tulum, a vi ste u toj dobi pokrenuli web-portal.
- Jedno ne isključuje drugo. Volio sam izlaziti, ali za to je trebalo imati novac. Svrha pokretanja portala bila je da nešto zaradim. Uvijek sam bio poduzetan, uočavao trendove. Nisam imao viziju da će to postati baš tako velika priča. To što ga je na kraju jedna firma odlučila unosno kupiti bio je i prst sreće, mogao je to biti i netko drugi no ispalo je da sam to bio ja.
Što je bio sljedeći poslovni potez? Čime ste se sve bavili da biste financirali putovanja?
- Prodajom portala prodao sam, na neki način, i svoje slobodno vrijeme. Naime, ljudi su tražili da radim za njih prvih nekoliko godina jer o tom portalu nisu znali ništa: ušao sam u korporativni sistem i primao plaću. Zgrabio sam priliku napraviti nešto od sebe, relativno mlad dospio do direktorske pozicije i stvarno dobre plaće. Ali, nisam imao vremena putovati koliko želim: kad radiš za druge imaš tri tjedna godišnjeg odmora što je premalo za moje potrebe. Ukratko, odlučio sam postati travel blogger. Krenuo sam sa svojom ušteđevinom, imao sam sreće da sam se relativno brzo izdvojio od ostalih, radio sam lude stvari, išao na opasna mjesta, donosio kvalitetan sadržaj i tako je rasla moja priča.
Kako ste pokrenuli aplikaciju kupovine e-SIM kartice i osnovali svoju putničku agenciju?
- Imao sam gnjavažu sa SIM karticama na mnogim lokacijama: ili su bile preskupe ili internet ništa nije valjao. Baš na granici je važno imati internet da se možeš lakše snaći, od pronalaska prijevoza do rezervacije smještaja. Tako sam shvatio da priča s e-SIM karticom ima smisla. S druge strane, putničku agenciju Nomadik Travel osnovao sam čim sam se vratio iz Centralne Amerike. Imao sam puno iskustva s vođenjem grupa u Tajland i taj dio svijeta, procijenio sam da bih mogao proširiti ponudu, ispalo je sjajno.
Gdje ste upoznali suprugu Andreu? Što vas je privuklo?
- Bio sam suvlasnik zagrebačkog kluba "Hangar", tamo smo se upoznali. Osvojila ljepotom, smislom za humor, najviše mi se svidjelo što je toliko jaka i svoja. Uz to voli putovati, što je bitan detalj.
Kako ste ju zaprosili? Kako ste se - vi u smokingu, a ona u vjenčanici - popeli na onaj teretni vlak u Mauretaniji?
- Zaprosio sam ju na Sejšelima, vjenčali smo se u Zagrebu, a u Mauretaniji smo bili na medenom mjesecu. Tamo su nam lokalni ljudi priredili još jedno tradicionalno vjenčanje, što nismo očekivali. Na vlak smo se popeli u svakodnevnoj odjeći i preodjenuli se. Znali smo da će fotke biti genijalne.
Kada zajedno putujete, ne odvajate se 24 sata. Svi parovi imaju trenutke kad žele prostor za sebe i idu jedno drugom na živce. Kako funkcionirate u svađi?
- Lijepo se, kao ljudi, posvađamo, malo ne pričamo, a onda se ispušemo i idemo dalje. Poanta priče je u tome da nema durenja. Moraš sve reći, raščistiti i ne nositi okolo neka zamjeranja. Oboje smo temperamentni, ali i vrlo tolerantni, lojalni i puni ljubavi jedno prema drugome tako da nije problem ako se posvađamo, nema panike da će se dogoditi nešto strašno. Izvičeš se i ideš dalje. Ali, takve su situacije rijetke. Nastojimo putovati tako da oboje dođemo na svoje, na ono što nam je važno za psihički balans.
Tko se od vas dvoje spretnije pakira?
- Definitivno ja. Ona nosi uvijek velike kofere, a ja mogu preživjeti samo s ruksakom. Sjećam se kako je gurala koferčinu kroz cijelu Centralnu Ameriku, a ja hodao s „ruksom”.
Kad ste se najviše bojali?
- Kad sam prvi put bio u Afganistanu, na cesti do Mazari e-Sharifa gdje su talibani držali kontrolne točke. Prošao sam 10 minuta gologa straha da talibani ne skuže da sam stranac i da prođemo normalno taj check-point. Pamtim to kao prvo takvo iskustvo, bio sam prestravljen.
Zašto je Afganistan ostavio toliki dojam na vas?
- Bio je prva država u kojoj sam se susreo s ljudima koje je cijeli svijet okarakterizirao kao teroriste, prva opasna država u kojoj sam bio. Šokirala me razina do koje mjere je sve to što se pisalo o njima, bilo pogrešno. Ti su ljudi divni, druželjubivi, susretljivi, dat će ti i ono malo što imaju, žele živjeti normalno i sretno ali su, na žalost, pogođeni s 40 godina ratovanja. Tamo su mi se oči otvorile, promijenio sam se kad sam shvatio koliko predrasuda imamo i koliko bismo se trebali mijenjati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....