Nezavisna predsjednička kandidatkinja Marija Selak Raspudić ugostila je u svome domu Glorijinu ekipu i ispričala kako uspijeva održati balans između privatnog i poslovnog, što ju je motiviralo da uđe u izbornu utrku, koje su razlike između njezinih klinaca Danice i Ilije te zbog čega suprugu mora davati zadatke.
Tog jutra u 8.30 već je stigla na komercijalnu televiziju zbog gostovanja u programu uživo, u 15 sati morala je biti u Saboru, navečer je imala dogovoreno pojavljivanje na državnoj televiziji, u međuvremenu je posjetila stožer, a oko podneva je ugostila Glorijinu ekipu u svom domu na zagrebačkoj Trešnjevci. Takav je svakodnevni ritam Marije Selak Raspudić (42) otkako je službeno najavila kandidaturu za predsjednicu Republike Hrvatske, kao nezavisna i nestranačka kandidatkinja. Odmah na ulazu u stan ispričala nam se što iz kuhinje dolazi miris bolonjeza koji je ranije skuhala, a sad brzinski odmrznula i stavila vodu za tjesteninu. Dok priprema ručak, iz dnevnog boravka usput sklanja igračke koje su ostavili dvogodišnji Ilija - koji je u vrijeme intervjua bio u parku sa susjedom - te četverogodišnja Danica koja je bila u vrtiću. Ta tri sata, koliko smo proveli s predsjedničkom kandidatkinjom, uvjerili smo se da vodi život sličan većini današnjih žena - često je neispavana zbog djece koja se bude noću, organizira obiteljske obaveze i kućanstvo, a onda je tu i njezin posao. Multitasking joj nije stran, pa je tijekom razgovara s nama jela bolonjez i štapnim usisavačem sklanjala mrvice s poda. Suprug Nino Raspudić (49) najveća joj je podrška u kampanji, a iako je ponekad zna izbaciti iz takta kao i svaku ženu njezin muškarac, kaže da su im temelji dobri. Njihova ljubavna priča započela je prije osam godina. Kod matičara su se oženili 2020., a tri godine kasnije u crkvi. U intervjuu za Gloriju Marija otvoreno govori o zanimljivostima iz bračnog života - zašto nije loše to što je brak permanentni sukob te zbog čega oboje teško postavljaju djeci granice.
Zastupnica ste u Saboru, izvanredna profesorica na Filozofskom fakultetu, voditeljica projekta na Oxfordu. Odakle vam ambicija još i za predsjedničku kampanju?
- Osobni rat predsjednika Vlade i predsjednika države postao je nepodnošljiv i sve nas drži politički u statusu quo. Iskoračila sam kako bih pokazala da se taj duopol može probiti jer to vidim kao jedinu mogućnost da naša zemlja konačno politički prodiše. Ustav predsjednicu zamišlja kao nezavisnu i nestranačku osobu i vrijeme je da se taj ideal oživotvori kako bismo u ovim nesigurnim vremenima imali nekoga tko bi institucije učinio stabilnima, a vojsku jedinstvenom.
Od svega što trenutačno radite, koja uloga vas najviše ispunjava?
- Ipak majčinska, ona se ne može usporediti ni s čim i djeca su mi, kao i svakom roditelju, centar svijeta. Daju mi motivaciju. Kad su djeca mala, žena uvidi da nema fizičke granice jer te ona rastegnu do maksimuma i ubace u ritam nespavanja. S druge strane djeca su mi ravnoteža u svemu jer je uz njih život pun nade. To je poticaj i za bavljenje politikom, premda je organizacijski i infrastrukturno zahtjevno, ali me ispunjavaju neopisivim optimizmom.
Osim djece, što vas je motiviralo na kandidaturu?
- Neizdrživost trenutnog stanja. Aktualni predsjednik nije dobro radio svoj posao, Hrvatska je postala zarobljenikom njegovog ega i njegove političke nezrelosti. Nikada nije oživotvorio ulogu autentičnog predstavnika svih građana, nego je bio i ostao stranački predsjednik. U politiku sam ušla iz uvjerenja da postoje stručni, nezavisni i kvalitetni ljudi koji opravdano zaziru od politike, a koje treba motivirati da se u nju uključe. Zbog višegodišnje kontaminacije nestručnim poltronskim kadrovima želim doprinijeti krčenju prostora za taj "treći put" da bi naš politički prostor konačno ozdravio. Kada bismo prvi put u hrvatskoj povijesti imali autentičnu nezavisnu osobu na čelu države, to bi bio snažan poticaj drugim ljudima da se politički aktiviraju jer bi vjerovali da su promjene moguće. Sada smo u situaciji da mnogi kvalitetni pojedinci od politike bježe glavom bez obzira.
Kakva vam je inozemna karijera?
- Deset godina surađujem s kolegama s Oxforda, a prije pet godina dobila sam priliku da odaberem vlastiti projekt jer smo dobili velika sredstva od Templeton Foundation. Nisam htjela ići u smjeru još jedne istraživačke stipendije ili objave knjige, nego sam to smatrala sjajnom prilikom da se pomogne našim studentima. Ono o čemu sam ja maštala kao studentica, a za što danas vjerujem da je i velika želja većine studenata, jest da mi netko otvori vrata najboljih svjetskih sveučilišta. Projekt koji ja vodim stoga omogućuje našim najboljim studentima da provedu završni semestar pišući diplomski rad na Oxfordu i to me jako raduje.
Je li vam žao što niste otišli u Bruxelles?
- Ne, jer u trenutku kada sam prelamala tu odluku, koliko god da je funkcija primamljiva financijski i karijerno, opterećivala me činjenica da se politička situacija u Hrvatskoj doima dosta beznadno. HDZ je treći put zaredom na vlasti, ništa se ne mijenja, s druge strane, Zoran Milanović i njegovi djetinjasti inati... Život bi mi ondje bio ugodniji, ali to bi bio jedan put prema odustajanju i pomirenju sa situacijom. Postala bih još jedna u nizu onih samozadovoljnih ljudi nasuprot kojih sam stala kada sam se politički aktivirala. To mi je bila jedna od težih odluka u životu i zbog raskida dotadašnje političke suradnje, ali dobila sam unutarnji mir, bez obzira na to koliko nam je sada politički zahtjevnije kao potpuno nezavisnim zastupnicima. Zato i s kandidaturom za predsjednicu osjećam mir jer ona nije nastala preko noći, nego je plod čitavog niza odluka. Preuzela sam rizik i iskoračila potpuno sama za razliku od sadašnjeg predsjednika koji je uvijek u sigurnom krilu stranke. Zato se osjećam duhovno spremnije od njega i vjerujem da ćemo se susresti u drugom krugu.
Kako sada izgleda vaš ritam?
- Baš i nema spavanja, a hranjenje kako se stigne. Jako je intenzivno jer je nezavisna kampanja neusporediva sa stranačkim kampanjama. Nema stajanja jer nema velike mašinerije koja odrađuje posao za vas, niti proračunskog novca. No, i dalje vodim kćer u vrtić i dolazim po nju jer joj je važno da je mama odveze na biciklu. To joj daje osjećaj rutine i stabilnosti. Sin još ne ide u vrtić, ali ni ne spava noću, tako da se zezam da radim i treću smjenu. Nisam jedina majka koja žonglira, ali drago mi je da sam pristala na tu borbu i da se imam za što boriti.
Kako je vaša obitelj reagirala na kandidaturu, tko vas je sputavao, a tko je bio podrška?
- Mama mi cijelo vrijeme govori da usporim, što je prirodno. Ni jedna majka ne želi da joj se dijete izlaže i želi ga zaštititi. Suprug me jako poticao i u ovoj kampanji me oduševio pokazavši ljudsku i supružničku zrelost. Dao se u to i vjeruje u mene. Puno mi znači što je stabilan i veliki je oslonac. Kako smo oboje u politici, čovjek bi očekivao da može biti suprotstavljanja ega. No, on je sada sebe potpuno stavio sa strane, posvetio se ovome i na to gleda kao na zajednički uspjeh, što mi pomaže da sve izdržim. Puno ljudi me poticalo jer opći je dojam da se nešto mora promijeniti. Sada je trenutak za moju dionicu, moram preuzeti tu odgovornost i istrčati je. Ne vidim tko će drugi.
Bivšoj predsjednici često su komentirali odijevanje, dok predsjedniku nisu. Opterećuje li vas to, koliko kandidatura utječe na vaš fizički izgled i stil?
- Možda nemam konvencionalni pristup toj temi jer ne vidim tu žene isključivo kao žrtve. Za mene žene su uvijek i one koje mogu davati ritam igri. Činjenica je da smo često u fokusu zbog našeg izgleda, no to može politički biti i prednost zato što privlačimo pažnju, a pažnja je preduvjet da vaš politički sadržaj dođe u prvi plan, tako da možemo i takvu diskriminaciju okrenuti u svoju korist. Naravno, istina je da to nije uvijek lako. Imala sam i ja nezgodnih situacija, sjećam se jednom kada sam čitavu noć dojila pa nisam spavala, a idući dan sam došla na press konferenciju nakon koje je modni kritičar napisao da sam trebala urediti kosu i našminkati se. Ja sam pak bila sretna što uopće stojim na nogama. No, žene su puno snažnije od toga, takvim nas se kritikama ne može obeshrabriti, nego samo dodatno motivirati za političku borbu. S dvoje male djece i predsjedničkom kampanjom moda je luksuz za koji trenutačno nemam vremena, ali kad stignem, rado svratim do svoje krojačice Ružice koja je prava majstorica starog kova jer izrazito poštujem naše obrtnike.
Kako sada spavate?
- Svi smo zajedno u sobi i uvijek se netko budi, tako da nema u komadu prospavanih noći. Imala sam raznih pokušaja, selila sam djecu u njihovu sobu, selila sam i muža, ali ništa nije upalilo. Kada se rodio Ilija, predložila sam da Danica spava s Ninom u sobi, ali ona se nikako nije htjela pomiriti s tim pa sam odustala. Povremeno muža pokušam izbaciti jer taman kada djeca zaspu on me s nečim probudi, pa se zezam da su svi zajedno kao prava sprava za mučenje koja radi za političku konkurenciju. Imamo veliki bračni krevet i sa svake strane spojen jedan dječji tako da na krevet ulazimo sprijeda i uglavnom mi djeca noću završe spavajući na glavi. Samo u teoriji imaju dječju sobu, u praksi je to moja ostava.
Imate li vrijeme za predah?
- Volim slobodno penjanje po stijenama i pub kvizove, no sada je sve palo u drugi plan. Ne želim uljepšavati svoj život i zvučati kao super žena. Moj život je vrlo običan, puno mi znači ako uspijem s prijateljicom sjesti na klupu ili na kavu i ispričati se, to je za mene cijeli svemir. Volim role i svaki dan sam na biciklu, kojim odlazim u Sabor i po Danicu u vrtić. U parku Stara Trešnjevka imamo divnu ekipu koja nas zajedno s ekipom iz vrtića spašava u ovom kaosu. Takva je solidarnost temelj društva.
Uhvatite li neki predah s mužem - bez djece?
- Nino i ja smo dovoljno zajedno na poslu i s djecom. Manje imamo vremena za sebe, ali dovoljno da ga stignem zagnjaviti kad djeca zaspu i nabrojiti što sve trebamo popraviti i promijeniti. Onda on kao svaki pravi muškarac kaže kako u ponoć nije trenutak za to, ali ja se, naravno, ne dam smesti. Kao i većina običnih ljudi, nemamo neke super kul romantične bjegove. Naš život je prozaičan - odemo do parka, bavimo se djecom, ali su ti trenuci na svoj način čudesni i često vrlo zabavni. Ako nekad uspijemo otići sami nekamo, to je u kombinaciji s poslom, tako da smo imali dašak romantike na Sinjskoj alci i na obljetnici Oluje.
Što vam je najzahtjevnije u majčinstvu?
- Nespavanje, oboje su izrazito živahna djeca i loši spavači. To je često značilo buđenje svakih pet minuta do sat vremena, a ne dva-tri puta noću. I to je nešto na što vas nitko ne pripremi. Možda je vezano s dojenjem - kćer sam dojila dvije godine, sina preko godinu dana.
Kakvi su karakterno?
- Jako su živahni, ona je baš žestoka. Ilija je malo blaži, ali Danica ga trenira. Borim se oko postavljanja granica, svi smo otišli u krivom smjeru jer mislimo da djeci činimo uslugu ispunjavajući im želje. To je pogrešno jer djeca trebaju granice da bi se formirala u odgovorne osobe. Tu i ja padam na ispitu, ali još se nadam proći na popravnome. Moja djeca, primjerice, ne jedu samo za stolom, nego često jedu i na kauču ili gdje stignu, žele upravljati i televizijom i nama, vjerujem da je većini roditelja danas slično.
A Nino, je li on dosljedan u postavljanju granica?
- Moj suprug je jako blag čovjek, ima zahvalan karakter. Zapravo jedino takva osoba može sa mnom izdržati. Najmanje je nervozna osoba koju poznajem. Ne znam jesam li ga ikad vidjela da je planuo. Kažem mu da je to sigurno zato što ima dva metra pa se nikad ne osjeća ugroženim. Tako da nije ni on klasični autoritet, pa bih možda ipak ja trebala više potegnuti.
O suprugu pričate u superlativima. Iznervira li vas nekad?
- Ma, naravno, kakav je to muž koji ne iznervira svoju ženu barem jednom u danu. Brakovi su izrazito zahtjevni. Pogotovo kad prođe romantika i krene realnost. Njegova pozitivna osobina je što je vrlo staložen, no to ima i negativne strane jer je malo inertan. Uvijek mu moram davati zadatke i ako nisam kontinuirani poticaj, ništa se neće pomaknuti s mrtve točke. Od "jesi li bacio smeće" do "jesi li kupio kruh". Inicijativa nije njegova jača strana. To može biti jako frustrirajuće. Mnogim ženama je najteži mentalni rad na organizaciji kućanstva, o kojem se ne govori dovoljno. Iscrpljujuće je stalno davati zadatke pa se onda pretvorite u onu osobu za koju nikad niste mislili da biste mogli biti, a koja vječno prigovara. Brak je permanentni sukob, no nije to nužno loše jer to znači da ste živi i da vam je stalo. Čula sam za te ljude koji se nikad ne porječkaju, ali meni to ne zvuči iskreno.
Oko odgojnih metoda se slažete?
- Slažemo se. U najranijem periodu roditeljstva najteže je kada si radno aktivan, a očekuješ ravnopravnost jer dok su djeca mala, teško je nadomjestiti mamu. To je prirodno jer majka doji, pruža osjećaj sigurnosti, a paralelno opet očekuješ ravnopravnost koju ne možeš dobiti. Tu je gomila frustracija, pa lako dolazi do kriza. I mi smo prolazili kroz različite faze. I politički se brusimo jedno na drugome, ali on je osoba koja mi imponira svojim znanjem i na kojem najbolje mogu provjeriti svoje teze. Imamo boljih i lošijih dana, kao i većina supružnika, ali u cjelini mislim da su nam temelji dobri.
Kako se slažete s Florom, Nininom kćeri iz prvog braka?
- Moja pokćerka je srednjoškolka, izašla je iz faze puberteta i polako postaje zrela djevojka. Bila je djevojčica kada smo Nino i ja prohodali, ona je prvo dijete za koje sam se majčinski brinula. Sada je za glavu viša od mene pa ispadne smiješno kad je želim pomaziti. Emocionalno je dosta zrela, jako je bistra i poseban karakter pa vjerujem da će napraviti sjajne stvari u budućnosti. Jedino se brinem se za nju jer je ova generacija prekomjerno izložena virtualnom svijetu.
Po čemu pamtite svoje djetinjstvo?
- Po bezbrižnom i beskonačnom pjevanju na ljuljački. Odrasla sam na Jarunu u velikoj obitelji, uz braću Šimuna i Mihovila i sestru Anu. Među nama je vječno bilo nereda jer smo bili jedno drugom do uha, rođeni smo u razmaku od pet godina. Moji roditelji, Danica i Ante, bili su profesori. Prosječna obitelj u kojoj su svi imali različite životne stavove. To me i politički dosta odredilo, navikla sam da ne misle svi jednako i da moram razumjeti i one koji misle drugačije od mene. Bliski smo i povezani. Kao mala i ja sam htjela biti jedinica tako da cijela čokolada bude samo moja, a sada znam da su moja sestra i braća najljepše što su mi roditelji dali u životu.
Kakvi ste bili u vrijeme adolescencije?
- Željela sam se što prije osamostaliti pa sam počela raditi čim sam zakonski mogla. Slagala sam robu u dućanu odjeće, vikendom sam radila na kiosku, dijelila letke, radila kao čistačica, hostesa, što god sam našla u oglasu. Puno sam izlazila, po Savi, brodovima, pa u Gjuro, Aquarius, Melin, Purgeraj, Krivi put... Divno i burno razdoblje života.
Koje su žene vaše junakinje u povijesti?
- Moje bake, što sam starija, to nekako više mislim o njima. Bile su specifične i snažne žene. Obje su imale osmero djece, a petero im je preživjelo. Baka Ana je bila nepismena, a nevjerojatno bistra. Puno sam vremena provela s njima na selu kad sam bila mala. Baka Darinka je imala domaće životinje i s njom sam išla na pašu, naučila mijesiti kruh. Mama je isto moja junakinja, zato mi se i kći po njoj zove Danica. Rodila nas je četvero u pet godina, radila je, a mi smo je beskonačno gnjavili. Svaki odmor u školi je netko zvao na posao da objasni što je drugo dijete napravilo. Bili smo nemilosrdni, a ona je uvijek imala strpljenja. Voljela bih da sam i više na nju. U djetinjstvu sam gutala knjige Marije Jurić Zagorke koja je imala snažne ženske figure pa sam nekako odrasla s idejom žena koje su važni povijesni akteri.
Kad danas govorimo o pravima žena, što smatrate gorućim problemom?
- Kao predsjednica Odbora za ravnopravnost spolova u prethodnom saborskom mandatu intenzivno sam se bavila pravima žena. Većinu radnih žena svakodnevno najviše opterećuje nesigurnost radnih mjesta koja ih onemogućava da zasnuju obitelj ili usklade privatne obaveze i poslovni život, zbog čega sam predložila zakonske izmjene da žene ne mogu dobiti otkaz godinu dana nakon povratka s porodiljnog dopusta. Problem nasilja nad ženama osobito je izražen kod žena starije životne dobi jer ne postoji institucija koja je posebno namijenjena zaštiti njihove dobne skupine. Osobama starije životne dobi nužno je njihovo posebno pravobraniteljstvo. S druge strane, kada govorimo o djevojkama i mladim ženama veliki je izazov njihovo mentalno zdravlje jer statistika upozorava na zabrinjavajuće brojke pogoršanja mentalnog zdravlja, što je potencirano i virtualizacijom stvarnosti. Upravno te izazove umreženog društva i umjetne inteligencije hitno treba staviti u politički fokus, stoga sam zajedno sa stručnjacima izradila Rezoluciju o umjetnoj inteligenciji. Načelno, smatram da nam je potrebno puno više dijaloga između spolova i međusobnog uvažavanja jer bez razumijevanja problema i predrasuda s kojima se susreću i muškarci i dječaci nikada nećemo riješiti problem nasilja nad ženama i društvenu neravnopravnost. Borba za ravnopravnost spolova nije rat spolova, nego treba biti naša zajednička borba za pravedniji svijet u cjelini.
Jeste li za pravo žene na pobačaj ili ste pro life orijentirani?
- Ne razmišljam o životu u tim kategorijama, to je jedan američki pogled na pitanje prekida trudnoće i ne mislim da je naš narod sklon takvom estradiziranom pojednostavljivanju ovako važnih tema. Iz različitih razloga, zakonsku zabranu pobačaja ne vidim kao rješenje, međutim nekakav radikalni stav u drugom smjeru koji nalaže da se osoba postaje tek rođenjem ili da pobačaj treba ustavno zaštititi također mi je stran. Voljela bih da se na toj temi manje treniraju moralni mišići i signalizira vlastita vrlina snebivanjem nad onim koji misli drugačije od nas, a da više pričamo o tome što zajedno možemo učiniti da što više života dobije priliku. Kao što je Hannah Arendt na jednom mjestu lijepo sažela, svako je novorođenče "očekivanje neočekivanog", ono stoga nije samo dar za svoje roditelje, nego i nova šansa za svijet u cjelini. ■
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....