Jednu od glavnih uloga u predstavi "Nigdje, niotkuda" u režiji Ivice Buljana, koja je nastala prema nagrađivanom tekstu nedavno preminulog književnika Bekima Sejranovića, ima 21-godišnji Riječanin koji samo za Gloriju otkriva više o svom djetinjstvu, glumačkim počecima, ljubavnom statusu te balansiranju između glume i njegove druge velike ljubavi - karatea.
U novoj predstavi "Nigdje, niotkuda" u režiji Ivice Buljana koja je nastala prema tekstu nedavno preminulog književnika Bekima Sejranovića i postavljena je kazališne daske riječkog HNK jednu od glavnih uloga igra Tarik Žižak, mladi 21-godišnji Riječanin koji je ovom ulogom privukao veliku pozornost javnosti iako je kazališnoj publici već odavno poznat, a novu ulogu igra uz bok Leona Lučeva i Nives Ivanković.
"Uloga Bekima Sejranovića u ovoj predstavi svakako je najznačajnija uloga koju sam do sada imao priliku igrati. Iznimno mi je zadovoljstvo i čast što sam na pozornici Zajca mogao oživiti jednu tako veliku i snažnu figuru pisca i čovjeka koji je ušao u mitologiju grada Rijeke, a i polako počeo postajati kanonskim piscem 21. stoljeća na području bivše Jugoslavije. Osim toga, sa stvaralaštvom Bekima Sejranovića u srednjoj me školi upoznala bivša nastavnica iz hrvatskog Helena koja ga je osobno i poznavala i bila je izrazito sretna kada sam joj priopćio da imam priliku upravo njega utjeloviti u novoj predstavi", otkrio nam je Tarik opisavši cijeli proces rada na predstavi.
"Bilo je vrlo zanimljivo, inovativno i poučno. Od iščitavanja romana preko improvizacija, vrlo minuciozne analize likova i fabule, do čitanja dramatizacije i postavljanja scena, cijelo smo vrijeme istraživali, kopali i igrali se pokušavajući doći do same Bekimove srži, do koje smo vjerujem zajedničkim snagama uspjeli doći te smo u svim likovima uspjeli probuditi ono što je Bekim u njima vidio", dodaje mladi Riječanin koji je završio Prvu riječku hrvatsku gimnaziju te je trenutačno student treće godine glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
"Gluma je za mene oduvijek bila jedan poligon za igru i istraživanje na kojem se želim nastaviti igrati cijeli život. Također, svojim glumačkim obrazovanjem i novim iskustvima na sceni i ispred kamere iz dana u dan otkrivam širinu glumačkog zanata i svakim novim saznanjima budim u sebi sve veću ljubav prema glumi. Za mene je gluma puno više od predstava, filmova i serija, pomoću nje upoznajem sebe, svoje emocije, sva svoja lica i naličja za koje nisam znao da postoje, otkrivam svijet oko sebe i počinjem slušati i razumijevati ljude, njihove potrebe i želje", otkriva mladi glumac koji je na sceni od svoje šeste godine.
"Ljubav prema kazalištu i glumi počela je kada me teta još u vrtićkoj dobi vodila na predstave u lutkarsko kazalište nakon kojih bih dolazio doma i prepričavao svojima što sam gledao, to prepričavanje s vremenom je preraslo zapravo u glumljenje scena iz predstava, čak sam i pamtio točne replike iz predstava koje bi onda svojima kući izvodio. Tada su moji vidjeli da me kazalište jako usrećuje i da bi me mogli upisati u neku dramsku skupinu", govori glumac koji se ovom prigodom prisjetio i jedne zanimljive anegdote vezane uz njegovu prvu ulogu.
"Iste godine kad sam krenuo na dramsku počeli smo raditi na predstavi ‘Mravac i Cvrčak‘ u režiji Ane Vilenice i na početku sam bio jako uplašen, a mama me tješila da ne brinem, da je to moja prva uloga, da mi neće dati ništa zahtjevno, da ću najvjerojatnije biti neko drvo i da neću imati puno teksta. Nekoliko dana nakon toga dobili smo podjelu i ja sam dobio glavnu ulogu Mravca, no problem je bio što ja, kao šestogodišnjak, nisam mogao brzo čitati tekst na čitaćim probama što me jako mučilo i onda su roditelji sa mnom prolazili cijeli tekst i ja sam naučio napamet i svoje i tuđe replike, a onda sam se na čitaćim probama pravio kao da čitam i okretao stranice kad i ostali, a zapravo sam znao cijeli tekst napamet", dodaje talentirani Riječanin koji je zahvaljujući glumi pronašao i ljubav, a s Petrom Josipović, inače studenticom edukacijske rehabilitacije, u sretnoj je vezi već tri i pol godine.
"Zanimljivo je što smo se upoznali na dramskoj tako da mogu reći da nas je gluma na neki način i spojila. Velika smo si podrška i brojne moje uspjehe ne bih mogao ni zamisliti bez nje. Iako se nekad prije bavila glumom, u profesionalnom životu pronašla se u edukacijskoj rehabilitaciji koju studira na ERF-u u Zagrebu. Smatram da je osobama koje se ne bave profesionalno umjetnošću inače teško razumjeti i pratiti stil i tempo života jednog umjetnika, ali ona to svakako uspijeva iako znam da joj nije lako. Nakon akademije i svih proba uvijek je lijepo znati da se možeš vratiti kući osobi koja te razumije, podržava i koja će ti uvijek iskreno reći što misli o nekom glumačkom ispitu, predstavi ili filmu", otkrio nam je glumac kojem je najveća podrška, osim djevojke, i njegova obitelj.
"Premda se u mojoj obitelji nitko ne bavi glumom, osam godina mlađa sestra Lena pronašla se u nekom širem umjetničkom svijetu.Ona je vrlo kreativna i talentirana mlada osoba, od najranije dobi bavi se plesom, fotografijom, lončarstvom te se pronašla i u glazbi svirajući bubnjeve u Ri Rock akademiji. Naši roditelji, iako nemaju doticajnih točaka s umjetnošću, uvijek su nas podržavali i bili nam oslonac u našem kreativnom stvaralaštvu na čemu sam im neizmjerno zahvalan. Također, podrška su nam u svemu što radimo pa tako i u sportu, oboje smo se, između ostalog, ostvarili i u karateu", govori nam Tarik koji, osim što glumi, odmalena je aktivan u sportu pa je tako godinama trenirao karate u kojem ima i crni pojas.
"Bavio sam se mnogim sportovima, ali sam se najviše pronašao u glumi i karateu. Karate sam trenirao od svoje pete godine života, nositelj sam crnog pojasa te sam u svojoj borilačkoj karijeri osvojio preko 130 medalja na lokalnoj, nacionalnoj, regionalnoj i europskoj razini. Neki od značajnijih rezultata su nastupi na WKF K1 Youth ligi u Veneciji, Sofiji i Umagu te osvajanje odličja na državnim prvenstvima nekoliko godina za redom u kategoriji kadeta, juniora i seniora. Treniranje karatea pomoglo mi je da pronađen neki unutarnji mir i posvetim se radu na svom umu i tijelu, ali me i naučilo disciplini te izgradilo samopoštovanje", objašnjava nam Tarik koji se, zbog glumačkih angažmana i obaveza na fakultetu, više nema vremena posvetiti karateu.
"Iako sam prestao trenirati jer nemam mnogo slobodnog vremena uz studij glume, svakako se pokušavam uvijek održavati fizički aktivnim. Bilo je zahtjevno ostvariti ovu suradnju s riječkim HNK-om jer sam u isto vrijeme na ADU pripremao ispit iz glume tako da sam zadnjih mjesec dana faksa svaki dan išao na probu u Rijeku i nakon toga se vraćao na probu u Zagreb. Sve to ne bi bilo moguće bez mojih roditelja koji su mi opet pružili podršku i uletjeli, kada je bilo potrebno", dodaje glumac koji je s nama podijelio i jedan od najvažnijih savjeta koje je dobio od svojih iskusnijih kolega.
"Veliki broj starijih kolega savjetovao mi je da uvijek ostanem svoj i da održim odnos prema radu kakav imam sad, što cijelo vrijeme i pokušavam. Smatram da je međusobna podrška na sceni od iznimne važnosti za uspjeh te pokušavam uvijek podržavati partnera na sceni koliko god mogu i tek onda mogu očekivati isto od njega zauzvrat. Kazalište i film nikad nisu plod samo jedne osobe, uvijek je to suradnja barem nekoliko kreativnih ljudi od glumaca, pisaca, redatelja, do fotografa, scenskih radnika, producenata, scenografa, kostimografa i brojnih drugih. Stoga jedino suradnjom i podrškom možemo uistinu oživjeti i uprizoriti nešto na sceni ili ekranu", tvrdi Tarik koji, kada ne glumi i ne bavi se sportom, obožava putovati pa je tako dosad posjetio 26 država, a želja mu je, kaže, jednog dana posjetiti sve zemlje svijeta.
Uz to ima i još jedan vrlo zanimljiv hobi - skuplja gramofonske ploče i kasete. "Čak sam kao poklon nakon premijere prikladno dobio prvi album grupe Let 3 ‘Two dogs fucking‘ na kojem se nalazi pjesma ‘Niotkuda‘ koja je Bekima zapravo i inspirirala za naziv svog prvog romana ‘Nigdje, niotkuda.‘ Također, prije nekoliko godina samouko sam počeo svirati gitaru, a u ovoj predstavi imao sam priliku prvi put zasvirati i bas. Bavim se i pisanjem, najviše volim poeziju, a u srednjoj sam školi bio glavni urednik školskog lista Kult koji je godinama na državnoj razini LiDraNa dobivao pohvale žirija", govori riječki glumac čiji su neobični brkovi njegov zaštitni znak, a na to da ih počne puštati nagovorila ga je - djevojka.
"Duže sam vrijeme razmišljao o puštanju brkova, ali se nikako nisam usudio i onda me prošle godine moja djevojka nagovorila da ih počnem puštati i eto - već su nekih godinu dana moj zaštitni znak", rekao nam je Tarik Žižak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....