MARKO TODOROV/CROPIX
Ženske priče

Moj život s bipolarnim poremećajem: "Osjećala sam se kao da je netko smrskao svaki dio mene"

Uspješna tiktokerica, supruga, majka, zaljubljenica u trčanje i totalno netipična influencerica koju prati više od 300.000 ljudi Tena Sakar Vukić (37) piše o svom životu s dijagnozom bipolarnog afektivnog poremećaja s kojom se bori od svoje 19 godine života, stigmi koju psihički oboljele osobe nose na svojim leđima te radionicama koji je pokrenula upravo kako bi svojim iskustvom pomogla drugima.

Uspješna tiktokerica, supruga, majka, zaljubljenica u trčanje i totalno netipična influencerica koju prati više od 300.000 ljudi Tena Sakar Vukić (37) piše o svom životu s dijagnozom bipolarnog afektivnog poremećaja s kojom se bori od svoje 19 godine života, stigmi koju psihički oboljele osobe nose na svojim leđima te radionicama koji je pokrenula upravo kako bi svojim iskustvom pomogla drugima.

Kako izgleda moj život sa psihičkom bolesti - bipolarnim poremećajem? Odgovorit ću kratko, nekada živim, a nekada preživljavam. Sretna sam kada su faze u kojima živim (remisija) što dulje, a kada me psihotična manija, depresija ili anksiozno - panične faze zaobiđu. Nekada mi se čak čini nestvarno kada kažem da sam preživjela osam hospitalizacija na psihijatriji jer sam zadnjih pet godina stvarno dobro. Pitam se hoće li mi te sve godine patnje kasnije doći na naplatu u obliku neke druge bolesti ili sam svoje s time već "odradila"?! Kako god bilo ja nikada neću prestati vjerovati da sam dovoljno snažna i hrabra da preživim sve što mi dođe na put, no poanta života nije da se stalno borimo i preživljavamo, zar ne?

I tako sam ovim teškim promišljanjima započela pisati ova svoja promišljanja. Do sada sam uvijek davala intervjue u razgovoru s novinarima, a takav vid izražavanja često te navodi na pozitivna razmišljanja. Novinari imaju tu moć da odrede ton i smjer intervjua, a što sada kada sve pišem sama?

Jesam li stvarno tako optimistična i vesela kao što ispadam u svakom svojem intervjuu? Ne znam odgovor, ali ono što znam je da sam sa svojim stvaranjem i iskrenim pričama pridonijela destigmatizaciji psihičkih poremećaja. To je ono najvažnije jer ako su moji videi ili intervjui makar jednoj osobi umanjili osjećaj srama što ima psihički poremećaj i potaknuli je da se zauzme za sebe u svakom smislu, a prvenstveno da se ne ustručava potražiti stručnu pomoć, onda mi sve drugo popratno nije bitno. Moj cilj je ispunjen i time sam ispunjenja i ja. Primakli smo se je još jedan korak bliže društvu bez stigmi i predrasuda.

Kako sam od stanja ‘Preživljavam‘ došla u stanje ‘Živim‘?

Oboljela sam s 19 godina, tada sam počela osjećati prve simptome "nečeg čudnog" kao da to više nisam ja. Gubila sam se u mislima i osjećajima, dandanas ne mogu to dobro opisati riječima, ali kao da je nestala cijela tvoja bit i sve što ti jesi i samo si ubačena u neku drugu dimenziju gdje ne znaš tko si i što želiš. To bi sve bilo još relativno uobičajeno za jednog starijeg adolescenta da takve osjećaje nisu pratile faze promjene raspoloženja od euforije, veselja, intenzivnih treninga, druženja i partyja do trenutaka potpune bespomoćnosti, izgubljenosti, ležanja u krevetu i gledanja u zid i razmišljanju ima li moj život smisla i je l‘ možda ipak najbolje da me nema. Bilo je u toj fazi eksperimentiranja s drogom, preciznije marihuanom, koja je definitivno pridonijela bržem i težem razvoju bolesti jer mi je trigerirala psihozu s teškim simptomima sa samo 20 godina. Također u tom periodu sam se bavila i manekenstvom te sam imala fazu neprepoznate anoreksije kada sam na 177 centimetara visine imala samo pedeset kilograma. S 21 godinom, nakon dvije depresije i manije, dijagnosticiran mi je BAP, bipolarni afektivni poremećaj.

image
MARKO MIšćEVIć/CROPIX

Užasno mi je smetala bolest u prvim godinama oboljenja. Kao da je netko smrskao svaki dio mene i ostavila me da se gradim ispočetka i tako svaki put nakon relapsa bolesti. To je toliko teško da tko nije psihički bolestan i to baš da ima psihozu, ne zna kako je to. Počinjenje suicida se tada čini kao jedino rješenje. Nekoliko puta bila sam blizu suicida. To su jako teška stanja i za oboljelog i za njegovu obitelj i zato je neizmjerno važno da se o tome ne šuti, da se aktivno radi na destigmatizaciji i da psihološka pomoć postane dostupnija, a ne da se na pregled psihijatra čeka po nekoliko mjeseci, a da terapiju kod educiranog psihoterapeuta može jedino imati privatno ako imamo dovoljno financijskih sredstava.

Ono što sam shvatila u tridesetima i što mi je jako pomoglo u ovladavanju ove bolesti je to da je BAP samo dio mene, a ne cijeli moj život. On donosi teške faze, isto tako te teške faze prođu i opet budeš OK. Dok sam dobro i dok tih faza nema, trebam uživati i raditi sve što je u mojoj moći da stanje remisije održim što duže, a to za mene konkretno znači; da moram redovito uzimati terapiju, ići kod psihijatra i psihologa, brinuti za svoje kompletno zdravlje, uredno živjeti, puno spavati, ne konzumirati alkohol ili drogu, baviti se sportom koji toliko volim, ići na natjecanja primjerena mojoj kondiciji, ne se izlagati prevelikom stresu, prema mojim kriterijima. Primjerice, meni stres izaziva i odlazak na vjenčanje, vožnja automobilom po Zagrebu u vrijeme gužvi i općenito izlazak iz moje zone komfora zbog nekog drugog (osim obitelji) u bilo kojem smislu, pretrpavati se poslom i stavljati posao u želji da se dokažem ispred svega ostalog.

Uspjela pronaći balans u ovoj opakoj bolesti i to je ono što me dovelo do moda ‘Živim‘

Ove zime mi se par puta povraćalo od muke i nemoći jer sam znala raditi od 8-17 sati bez da vidim danjeg svijetla tj. da izađem iz kuće makar i na dvije minute jer radim od doma kao solo poduzetnica. Predbacivala sam si jer baš zato što sam sama svoj šef kako ne mogu ujutro odvojiti za sebe sat, sat i pol vremena i prije svega dan započeti trčanjem ili treningom koji toliko volim? Ubijalo me to. Pa kako si tako nesposobna i neorganizirana da to ne možeš? Zašto to radiš Tena? Zašto? Posao mi je jednostavno bio važniji od mene same i kada bih u 17 sati digla se od laptopa i mobitela vani je bio debeli mrak, a po mraku ne trčim i taj osjećaj da mogu sve što hoću jer sama radim i raspoređujem svoje vrijeme i to što se ne mogu othrvati porivu da radim me ubijao.

Balans je bitan

Užasno sam bila nezadovoljna i nesretna i o tome sam razgovarala sa svojim terapeutom. Razumijem da sam dosta samokritična i da zapravo nije to neka tragedija, ali ove zime sam naučila da mi je važnije raditi stvari koje me ispunjavaju kao trčanje, boravak u prirodi, igranje društvenih igara s djecom, saditi cvijeće nego odraditi i taj još jedan posao i zaraditi dodatno.

Imam snažno izražen osjećaj odgovornosti prema poslu i rok je za mene kao neki zakon, možda baš zato jer u dvadesetima se nisam uspjela poslovno ostvariti zbog bolesti, hospitalizacija i cjelokupne situacije pa sada uživam u ovom razdoblju i grabim svaku priliku. No, u životu je stvarno (nije floskula) najbitniji balans. Ja sam uspjela pronaći balans u ovoj opakoj bolesti i to je ono što me dovelo do moda ‘Živim‘. Balans između posla i privatnog života još tražim i tome se učim.

Nekada mi se čak čini nestvarno kada kažem da sam preživjela osam hospitalizacija na psihijatriji jer sam zadnjih pet godina stvarno dobro

Da nemam djece i supruga osjećaj grižnje savjesti ne bi postojao ili bi bio minimalan jer kada si solo i nikome nisi potreban tako kao svojem djetetu, ostati jedan sat duže za laptopom šteti samo tebi, a ovako i jednom malom biću kojem si ti sve ili osobi koja te voli. No biti svjestan problema već je pola rješenja. Svoje probleme ne smijemo stavljati pod tepih jer kad tad dođe vjetar koji digne taj tepih i sve poleti van. Treba biti hrabar i koliko imamo kapaciteta i sposobnosti uhvatit se u koštac s njima jer ako ih i ne riješimo skroz do kraja barem ćemo znati da smo pokušali i osjećat ćemo se bolje.

image
MARKO TODOROV/CROPIX

Moje podizanje tepiha rezultiralo je mnogim dobrim i korisnim stvarima, a jedna od njih je i moj novi projekt iskustvenih radionica: Imam psihozu, pa što?! Radionice imaju za cilj prijenos i izmjenu iskustva, osvještavanje problema autostigme i srama, destigmatizacija psihičkih bolesnika, osnaživanje i poticanje sudionika da potraže stručnu terapiju ako za istu imaju potrebe. Prva radionica se održava 16. travnja 2024. u 17 sati u jednom divnom prostotu Kupola 32 u Petrovoj ulici i pozivam vas da dođete doživite i naučite nešto novo i time pridonesete sebi i ljudima oko sebe.

Za kraj želim reći samo jedno, a to je da nikada, ali baš nikada ne smijemo odustati sami od sebe. Ja sam nekoliko puta pomišljala na suicid, nisam ga počinila, želja da živim i da se pokušam boriti bila je jača i ja vjerujem da u svakome od nas leži borac koji se može othrvati svim preprekama samo ga moramo probuditi.

image
PROMO
Linker
24. studeni 2024 13:38