VEDRAN PETEH CROPIX
ŽENSKE PRIČE

Moj život s OKP-om: Uvijek vreba u nekom kutu i čeka da vas zaskoči

Zagrebačka influencerica Iva Majurec Babić (34) piše o svom životu s opsesivno kompulzivnim poremećajem, njezinim suputnikom veći dio života: s njim se bori od srednje škole, prošla je brojne terapije, sve dok nije našla idealnu psihijatricu koja joj je pomogla stvoriti vlastiti mir i sigurnost.

Zagrebačka influencerica Iva Majurec Babić (34) piše o svom životu s opsesivno kompulzivnim poremećajem, njezinim suputnikom veći dio života: s njim se bori od srednje škole, prošla je brojne terapije, sve dok nije našla idealnu psihijatricu koja joj je pomogla stvoriti vlastiti mir i sigurnost.

Opsesivno kompulzivni poremećaj, moja je noćna mora i moj suputnik veći dio života. Pričam o njemu kao osobi jer ga u svojoj glavi tako i doživljavam. U mom svijetu to nije dobra osoba već jako nepredvidljiva, zbunjujuća, naporna i mukotrpna. Crpi iz tebe sve, skače ti po glavi i ne da ti mira. Ne dozvoljava ti da normalno funkcioniraš i živiš. Samim ovim opisom shvaćate da je to nešto čega se želite riješiti, ali ne možete jer uvijek vreba u nekom kutu i čeka da vas zaskoči. Rečenicu poput "to nisam ja, to je moj OKP", koju mnogi izgovaraju u šali i ne shvaćaju njenu ozbiljnost ja doživljavam upravo suprotno. U meni ona budi strah, ružan i nelagodan osjećaj.

OKP i ja susreli smo se početkom srednje škole, promjenom sredine, pojavom novih ljudi, prvim zaljubljivanjem. Počele su mi se javljati svakojake nametljive, prisilne misli za koje sam shvaćala da nisu moje, ali ih se nisam mogla riješiti. Vrtila bi ih u glavi u krug dok više ni sama ne bih znala jesu li istinite ili ne. Toliko su me uzrujavale, da mi se opće stanje počelo pogoršavati. Nisam mogla spavati, jesti, imala sam jake anksiozne napadaje, počela sam fizički i psihički tonuti, nisam znala što se događa sa mnom, bilo mi je to nešto nepoznato do tada.

Roditelji i ja shvatili smo da treba reagirati te smo potražili stručnu pomoć. Tada smo saznali da je riječ o OKP-u. Mislili smo da se isključivo javlja u obliku ponavljajućih radnji, poput pranja ruku, provjeravanja jesmo li zaključali vrata... Kod mene se javio u obliku opsesivnih, intruzivnih misli s mentalnim kompulzijama. Vezao bi se uvijek uz emocionalne odnose i ljude do kojih mi je u životu najviše stalo. Za nekoga tko je inače pun života i druželjubiv to je bilo teško prihvatiti. Nakon nekoliko mjeseci individualne terapije doktor me je pitao bi li se htjela pridružiti grupnoj terapiji i upoznati se s mladima koji proživljavaju iste ili slične probleme. Pristala sam na to jer sam htjela čuti kako se drugi bore s tim i izlaze na kraj. Prva grupna terapija nije prošla najbolje. Izdeprimiralo me vidjeti i čuti koliko mladih ima problema, težih od mojih. Do tada mi je to bilo nepoznato i nezamislivo, za većinu tih problema nikada nisam ni čula. Neki su bili ovisnici, neki u teškim depresijama, neki kao i ja sa OKP-om, neki s poremećajima u prehrani, neki s napadajima panike, neki koji su si olakšavali samoozljeđivanjem, bilo nas je stvarno svakakvih - svi s nekom teškom borbom u sebi. Za vrijeme te terapije, moje misli bile su toliko jake da je u jednom trenu doktor zaustavio grupu i pitao me čujem li ja išta osim svojih misli. Iskreno, nisam čula. Misli su bile užasno glasne, a ja bih se u sebi svađala s njima i razuvjeravala se da to nešto nije tako ili da se to nešto neće dogoditi. Moje misli zapravo su moji strahovi. I što sam se ja više borila protiv njih one su bile sve jače. Glava mi je htjela eksplodirati od pitanja: "A, što ako?” Mislim da sam tu rečenicu izvrtjela u glavi neograničen broj puta.

image

Iva Majurec Babić prošla je brojne terapije - od individualne do grupne

VEDRAN PETEH CROPIX

Nakon toga, krenulo je nabolje, misli su bile rjeđe ili ih nije bilo, opet sam postala vesela i društvena, nastavila se normalno družiti s prijateljima, izlaziti. Sve je nekako došlo na svoje, tj. na staro. Na grupne terapije sam nastavila ići svake srijede, četiri pune godine. U jednom periodu te terapije su me počele gušiti jer sam imala dojam da skoro svi koji su na njih dolazili žive od srijede do srijede i u iščekivanju da vide doktora. Za mene to nije dolazilo u obzir. Rekla sam se da si sama mogu najviše pomoći. Tako je i bilo. Okupirala sam se raznim stvarima, intenzivno se družila, izlazila. Posložila sam si dane da nemam vremena razmišljati o glupostima. I sve se opet vratilo u normalu, čak je i doktor rekao da više ne moram dolaziti na terapije jer je smatrao da sam naučila živjeti s tim. No, kako je OKP nepredvidljiv, uvijek čuči negdje u tebi i čeka priliku da te zaskoči. Tako je opet zaskočio i mene. Dobro u lošem bilo je jedino u tome što sam taj put znala što se dešava i što trebam napraviti dalje.

Otkako mi je dijagnosticiran OKP, uz saznanje da je on tu, nekad u slabijem, nekad u jačem obliku imala sam četiri veća okidača. Tada su mi misli po nekoliko mjeseci znale biti intenzivne, umarajuće i ograničavale bi me u svakodnevnom funkcioniranju. Bilo je izrazito teških perioda, kada noćima nisam spavala jer bih sanjala te misli. U tim trenucima utjehu bih tražila u suzama. Jedino bi mi plakanje pomoglo, ali samo na kratko.

Da se razumijemo, osoba s OKP-om zna biti izrazito naporna jer stalno od drugih traži razuvjeravanje od onoga što ju muči. Za osobu s OKP-om treba imati puno strpljenja i razumijevanja. Od samog početka moji najbliži bili su upoznati s mojim problemom. Nije im uvijek bilo lako biti uz mene, slušati i gledati kako psihički tonem i ne mogu si pomoći. Trudili su se da mi olakšaju i kroz godine zajedno sa mnom učili kako se treba postaviti prema meni kad dođe do okidača. Kada me krenu napadati nametnute, prisilne misli, krene i razuvjeravanje i vrtnja iste misli bezbroj puta dok ne dođem do faze da više ne znam je li ta misao istinita ili nije. Uvijek imam potrebu te svoje misli podijeliti s nekim bliskim kako bih si olakšala. Osobe koje to ne prolaze ne mogu shvatiti da osoba s OKP-om ne može napraviti taj klik u glavi i prestati misliti o toj misli koja joj se javila. Najveća greška koju možete savjetovati OKP-ovcu je da prestane misliti, jer to je nemoguće. Moje nametnute misli, moji su strahovi!

OKP je utjecao na mnoge aspekte mog života. Otežavao mi je studiranje, funkcioniranje u ljubavnim i prijateljskim odnosima. Mislila sam da ću zauvijek biti u tim nekim dijelovima života zakinuta i da ću se zauvijek morati mučiti s tim stanjem.

Ljudi s OKP-om ne uviđaju tu provaliju i misle kako su grozni ljudi i kako su slabi jer ne mogu spriječiti te misli i onda se još više trude kako bi spriječili sami sebe da dalje misle te misli. No, što se više trude, misli se sve više vraćaju. Nije svaki OKP-ovac isti, vjerujte mi, svaki je drugačiji i svaki muku muči s nečim drugim. Nisu svi OKP-ovci rođeni s tim. Nekima je to posljedica životne traume ili je možda uvijek bio tu, ali ga je taj ružan događaj aktivirao. Među njima sam i ja. Nažalost, moram spomenuti da je bilo ljudi u mom životu koji nisu imali razumijevanja za mene i moj problem. Moj problem im je bio izlika za njihovo loše ponašanje. U nekim periodima života ti ljudi su mi bili vrlo važni, ali sam shvatila da ja njima nisam. Smatram da će onaj tko te voli uvijek biti uz tebe, u dobrim i lošim trenucima, a ne od tebe tražiti da se ispričavaš za nešto na što ni sam ne možeš utjecati. Kod mene je to bio moj OKP. Moram priznati da mi je drago da ti ljudi nisu više dio mog života.

OKP je utjecao na mnoge aspekte mog života. Otežavao mi je studiranje, funkcioniranje u ljubavnim i prijateljskim odnosima. Mislila sam da ću zauvijek biti u tim nekim dijelovima života zakinuta i da ću se zauvijek morati mučiti s tim stanjem. Ono što moram naglasiti, a to uvijek i savjetujem drugima s istim problemom, je da budu jaki i ne prepuštaju se tim mislima koliko god bile strašne jer to su samo misli. Da se razumijemo, to nije nimalo lako i dugotrajna je to borba, ali za mene odustajanje i život u takvom stanju nije bio opcija. Za OKP-ovca zatvaranje u svoja četiri zida nikako nije rješenje jer si tamo prepušten samo sebi i vrtlogu svojih misli. Teško je ovako napismeno objasniti sve što sam prošla i cijeli ovaj tekst čiini mi se konfuzan, ali baš takav je i OKP, ali da ga se može pobijediti, može itekako, ja sam vam primjer.

Kroz godine psihoterapija, raznih metoda terapije, promjenom nekoliko doktora s ponosom mogu reći da već nekoliko godina kod mene ne postoje nikakvi simptomi i naznake OKP-a. Do tog stanja došla sam uz pomoć svoje sadašnje psihijatrice. Kod borbe s opsesijama vrlo je važno pronaći pravog doktora. Nisu svi doktori dovoljno stručni u radu s ljudima koji pate od opsesija. Važno je znati s kim se susrećete i što vas čeka.

Moja psihijatrica oduševila me je već nakon prvog susreta. Njezin pristup i način komunikacije je ono što sam oduvijek tražila u doktoru. Od prvog dana je jako posvećena i sve moje nedoumice u životu prolazi sa mnom. Kada idem kod nje na terapiju nemam uopće osjećaj da idem kod doktora, već kod najbolje prijateljice. Počele smo tako što smo prvo propisanom terapijom stavile misli pod kontrolu. Trebalo nam je neko vrijeme da pronađemo idealnu kombinaciju lijekova koja će mi pomoći. Kada smo uspjele u tome kroz kratko vrijeme mislima je oslabio intenzitet, a ubrzo su i nestale skroz. Javile bi se eventualno u PMS-u, ali brzo bi prošle, nisu me opterećivale i mogla sam ih sama maknuti od sebe. Svaki naš susret svodi se na razgovor o mislima, strahovima, problemima koji me u tom trenutku muče. Sve mi to detaljno prođemo. Kod nje termin ne traje sat vremena, već onoliko koliko je potrebno. Ponekad sat vremena, ponekad čak i tri. Ne pušta me da idem doma s upitnicima nad glavom. Ono što najviše volim kod nje je otvorenost. Kada zakompliciram tamo gdje ne trebam, ona mi odgovara da fantaziram i da to što me muči nema nikakvog uporišta. Na vlastitom iskustvu pokušava pomoći i meni. I bome joj uspijeva.

Otkako idem kod nje na razgovore postala sam puno jača i samopouzdanija. U mnogim stvarima u životu i puno hrabrija. Naučila sam kako reagirati u određenim situacijama, kada se pribrati i zaustaviti u reakciji. Vidim veliki napredak u svim aspektima svog života. Pomogla mi je stvoriti vlastiti mir i sigurnost u životu, a kada imam oboje onda se ni nametnik OKP ne pali.

Linker
24. studeni 2024 18:52