DARKO TOMAŠ/ CROPIX
Ženske priče

Monika Herceg: Moj život s izazovima majčinstva o kojima rijetki govore

Nagrađivana pjesnikinja i dramatičarka za Gloriju piše o problemima s kojima se susreće kao roditelj: emotivnoj iscrpljenosti, stalnoj brizi za kćer i sina, godišnjem odmoru koji je više umor, žongliranju između privatnog i profesionalnog te zašto sebe ponekad treba staviti na prvo mjesto.

Nagrađivana pjesnikinja i dramatičarka za Gloriju piše o problemima s kojima se susreće kao roditelj: emotivnoj iscrpljenosti, stalnoj brizi za kćer i sina, godišnjem odmoru koji je više umor, žongliranju između privatnog i profesionalnog te zašto sebe ponekad treba staviti na prvo mjesto.

Bilo je nekoliko početaka ove priče, ali možda je najbolje započeti činjenicom da dok ovo tipkam, pokušavam marširati između dvije mašine veša, preslagivanja ormara, neprestanog dozivanja mama, mama, legića, ponovno pospremanja, liste za početak škole, ručka. Udah, izdah. Jedna radna obaveza, igranje, pa dalje. Ponekad sa mnom idu na različite događaje (tribine, razgovori, pa čak i pedikura; sad su dane proveli u Kunstu dok smo spremali moj tekst za scensko čitanje). I tada objašnjavam, kad me pitaju mogu li ipak djecu ostaviti doma – ako nisam uspjela dobiti dadilju za taj dan, to je nemoguće. Žonglirati između dječjih potreba i pokušaja koncentracije za nešto toliko je naporno da poslije mogu samo gledati u zid kako bih došla sebi. Nekad uspije, nekad ne. Pokušati vidjeti izložbu da nešto ne završi na podu – završi tako da ja nikada nisam uspjela vidjeti ništa.

Mogu li žene – imati sve? Mogu li majke imati sve?

Negdje, u danima izvan te zvučne kutije neprestanog dozivanja, shvaćam kako me ništa ne iscrpi emotivno kao posvećenost djeci. To stalno nastojanje da ostajemo mirni, da prihvaćamo, sve – od bijesa, do ljutnje, do tuge, to je uragan nakon kojeg sjedim i gledam u prazno neko dulje vrijeme, pokušavajući napuniti baterije.

Pronalazim zapis s početka godine:

Sin bijesno želi skakati po daljinskom, ljuti se jer sam krivo nešto zalijepila u nastojanju da mu pomognem (ne, nisam krivo zalijepila, svađa se glas u meni s malim djetetom, ali on to tako vidi), glasno je – preglasno za jedno sasvim obično subotnje jutro. Kćer leži bolesna, temperatura je 38,8, cijelu se noć stiskala uz mene. Neispavana sam, pokušavam čuti vlastiti glas od buke koja dolazi od drugog djeteta, postavljanje granica čini se uvijek kao najbolja opcija, jedina opcija, ali nekad sam tako umorna.

image
DARKO TOMAŠ/ CROPIX

Upravo stiže poruka u grupni chat. Pojavile su se uši. Ha. Ha. Ha. Sasvim je moguće da je kćer skupila gripu. Sjećam se prošlogodišnjeg iskustva, nisam se mogla ustati iz kreveta tjedan dana, cijelo to vrijeme djeca su bila sa mnom i zapravo više i ne znam kako sam uspjela hraniti ih ili bilo što sve te dane u tom stanju. Ali preživjela sam. Privilegije su biti i bolestan u miru, kada imaš djecu.

Imali smo tada i uši, imali smo gripu i streptokok. Iz vrtića su bolesti stizale ovu zimu jedna za drugom, pa smo padali u krevet, oni pa ja. I tako mjesecima, svako malo bolovanje, pa pokušaj da sustignem samu sebe s poslovnim obvezama. Ljeto – nije odmor. To je godišnji umor, kada ljetujemo s djecom. U mjesec dana ljeta – dva herpesa od iscrpljenosti (moja), jedna prehlada, s blažom temperaturom, jedna treskavica. Njih nikada bolest ne pokosi kao mene. Njima trbušna viroza traje jedan dan, ja mislim da ću umrijeti.

Iscrpljenost zbog majčinstva.

To je nešto o čemu gotovo da ne govorimo, praveći se da je to nešto za što je krivo reći da nas čini umornima, iscrpljenima, nervoznima. Ni jedno iskustvo nije tako veliko niti nas toliko suočava s nama samima. Nema vjerojatno odgovornijeg posla koji ćemo imati.

Ali trebamo ga prestati idealizirati. Sjećam se vremena kada nisam spavala zbog malenog djeteta, vremena kada sam dojila i imala osjećaj da moje tijelo nikada neće opet postati moje, kada sam mislila da ću poludjeti ako se uskoro ne naspavam, kada mi se činilo će biti smak svijeta ako bilo što pođe krivo. Godina nespavanja (i dalje mi dolaze u krevet tijekom noći). Umiranje od straha svaki puta kad se nešto dogodi (razbijena glava, previsoka temperatura,…).

Je li majčinstvo divno? Jest, i to je. Ali činjenica da je toliko veliko, toliko ispunjavajuće, ne umanjuje činjenicu da je i nevjerojatno teško. Da je ponekad preplavljujuće do te mjere da od jada samo zaista želimo sjesti na pod i plakati. Nekad i to napravim. Sjednem, plačem. Psujem ispod glasa sve po spisku dok trčim obrisati pod treći put taj dan jer je nešto prosuto. I često, kada sam na izmaku snage, pomislim ne mogu više. I onda opet.

Činjenica da je toliko veliko, toliko ispunjavajuće, ne umanjuje činjenicu da je majčinstvo i nevjerojatno teško

Moramo početi razgovarati o tome što zaista jest biti roditelj. Pričati o tome koliko je bitno reći da smo i sami sebi, kao što su nam oni, isto na prvom mjestu. Oni nisu bitniji od mene; da bih se mogla brinuti za njih, imati strpljenja i snage postaviti granice i odgojiti ih, ja moram biti dobro, moram se moći odmoriti. I to je nešto što učim, davati sebi vrijeme za sebe. Biti roditelj iscrpljujuće je. Moramo moći napuniti svoje baterije. Iako će nam društvo reći da su djeca na prvom mjestu, nisu. Ona su na istom mjestu kao i vaše potrebe. Tu ste svi, jednako bitni: vi sami sebi (vaši snovi, ljubav, karijera, što god) i oni.

image
DARKO TOMAŠ/ CROPIX

Jučer sam postignula dogovor: pomogli su mi spremati stan, sedmogodišnjakinja koja uskoro kreće u školu i šestogodišnjak koji broji, kako mi često kažu, kao tri ili četiri djeteta koliko je posvuda. Sve su suđe prvo izvadili iz perilice, potom prljavo stavili u perilicu. Usisali. Gledam ih, tako malene i zadubljene i taj posao koji im se u tom trenu čini najbitniji na svijetu, i ponosna sam. Naravno, i to je zahtijevalo moju prisutnost, pomoć. Neprestano govorim sama sebi: djeca uče primjerom. Pa to pokušavam neprestano imati na umu, pokušavam ih čuti, ali lagala bih kad bih rekla da to nije teško. Kad urlaju iz petnih žila, kad pokušavaju probiti svaku moguću granicu, kad vrište mama mrzim te, ne volim te, ti si najgora mama (jer nam ne daš da se igramo šibicama, strujom, da se penjemo na ormar (?!), da doručkujemo čokoladu, jer moramo ići spavati, jer moramo u vrtić…).

Naravno, nakon cjelodnevnog prepiranja, nakon tisućitog ne, nakon sto i jedne upute samoj sebi "diši duboko", često se dogodi onaj trenutak izvanredne ljepote, nježnosti, kada pokažu u kakve ljudi rastu. I tada je jasno da sve to vrijedi. Ali, to ne znači da ne možemo i ne moramo reći koliko je to zahtjevan, ozbiljan i težak posao. Najteži koji ćemo ikada imati: odgojiti ih da budu dobri, suosjećajni, pravedni.

Linker
24. studeni 2024 13:28