Vinko Brešan objašnjava zašto kultni Golikov film "Tko pjeva zlo ne misli" nikada nije mogao dobiti nastavak te otkriva zbog čega ga fasciniraju prizori Zagreba s kraja šezdesetih - gdje, između ostalog, sve žene imaju frizure, a muškarci su uredno obrijani i odjeveni u sakoe - te da bi, da je živio u to doba, rado vozio Citroën DS, legendarnu žabu.
Zagreb, Rijeka, Opatija, 54 dana snimanja, nebrojeni kostimi, perike, impresivni glumački ansambl, statisti, reklame i plakati izrađeni za potrebe serije - sve je to bilo potrebno da se napravi šest novih epizoda za drugu sezonu "Dnevnika velikog Perice". Redatelj tog ambicioznog projekta je Vinko Brešan (60), jedan od naših najzaposlenijih filmaša, koji je s dugim metrom debitirao sada već davne 1996. Njegova humorna drama "Kako je počeo rat na mom otoku" postala je instant hit, u kinima ju je vidjelo više od 330 tisuća ljudi, a te je godine osvojila i Veliku zlatnu arenu za režiju na filmskom festivalu u Puli. Uslijedili su i drugi uspješni filmovi kao što su "Maršal", "Svećenikova djeca" i "Koja je ovo država". U tu raskošnu filmsku lepezu (bogatu i dokumentarcima te kratkim filmovima) prije četiri godine uplela se i jedna serija - prva sezona "Dnevnika velikog Perice". S radnjom smještenom u 1964., godinu njegovog rođenja, Brešan je morao uroniti u razdoblje u kojem nije svjesno živio - ali je uživao istražujući ga. Dok se na HRT-u i plaformi HRTi mogu gledati novi nastavci "Dnevnika velikog Perice", Vinko Brešan govori o promjenama koje su se dogodile krajem šezdesetih, a koje su utjecale i na oblikovanje druge sezone.
Kako je izgledalo filmsko snimanje krajem šezdesetih?
- Tih je godina Jugoslavija imala pristup najboljoj opremi, posebno Jadran Film u Zagrebu, u čijim su se studijima tada snimali i talijanski spektakli. I Avala Film u Beogradu je bio odličan. Drugim riječima, tu se radilo kao i u svim velikim europskim filmskim centrima. Razlika u odnosu na danas jest da vrijeme snimanja nije bilo toliko limitirano, primjerice na šest tjedana, nego se snimalo puno dulje. I montiralo se unutar studija. Doduše, ljudi su bili precizniji jer je količina filmske trake bila ograničena pa se nije moglo beskrajno snimati i isprobavati. Uz to, važno je reći da je svaku filmsku minutu financirala država. Nije bilo natječaja za filmove, nego je država financirala studije, a oni sami odlučivali u koji će projekt koliko uložiti.
Koje su serije i TV emisije obilježile to doba?
- Na samom kraju šezdesetih počelo se snimati "Naše malo misto", isto kao i "Mejaši" redatelje Ive Vrbanića, obje dijalektalnog karaktera i obje prvi put prikazane 1970. Već u prvoj epizodi "Mejaša" pojavljuju se likovi koji se kasnije pojavljuju i u "Gruntovčanima". Sami početak sedamdesetih označava i serija "Kuda idu divlje svinje".
Je li istina ili mit da su glumci tada bili mnogo manje plaćeni nego danas?
- Mislim da je to apsolutni mit. Bili su manje plaćeni u odnosu na svoje strane kolege. Ne mogu govoriti baš konkretno o glumcima, ali govorim generalno o filmskoj ekipi. Honorari su bili bitno veći nego danas. Možda su svi bili manje plaćeni po danu snimanja - ali snimalo se znatno dulje nego danas.
Ideju autora serije Albina Uršića da se napravi svojevrsni nastavak filma "Tko pjeva zlo ne misli" smatrali ste ludom u početku...
- Smatrao sam je ludom jer tu zapravo nema nastavka. Krešo Golik je s jako malo elemenata napravio jednu veselu igru, ali ako analiziramo, onda to izgleda ovako. Od čega živi gospodin Fulir? Ne znamo. Ne znamo ni što radi Franjo Šafranek - osim što znamo da negdje radi, u nekoj firmi. Gospodin Fulir se ženi za Minu jer je ona dobrostojeća, ali zašto onda Ana, koja joj je sestra, nije dobrostojeća? Ima tu jako puno elemenata o kojima mi nemamo pojma, ali oni zapravo nisu ni bitni. To je vesela igra između četvero junaka, gdje je smještena i kritika jednog malograđanskog društva. To je savršen film kojem nema nastavka. Mi smo se mogli samo malo nasloniti na njega, a to smo napravili uz Mirjanu Bohanec Vidović, odnosno lik Ane Šafranek. Ona je naša jedina veza s originalnim filmom. Okej, tu je i Perica Šafranek, ali to nije onaj isti dječak kao u Golikovom filmu.
Kako ste se uopće pripremali za "Dnevnik velikog Perice"?
- Puno sam čitao. Baš u to vrijeme je izašlo mnogo materijala o dizajnu i modi šezdesetih. Svu literaturu dala mi je naša scenografkinja Željka Burić. Gledao sam jako puno dokumentarnih filmova iz tog razdoblja, i to onih Zagreb Filma koji je tada bio jedan od najvećih proizvođača dokumentaraca. Oni su mi točno pokazali kakav je bio život tada, kako su izgledali ljudi na ulici, kako su se ponašali... Sve možete doznati iz tih dokumentarnih filmova. Bio sam fasciniran gledajući kadrove s današnjeg Trga bana Jelačića, gdje sve žene imaju frizure, baš sve prolaznice. Svi su uredno odjeveni, većina muškaraca ima kravatu i sako. Rijetko tko ima jaknu. Svi su obrijani i ošišani. No, to se sve počelo mijenjati upravo 1967., koja je bila zapravo velika priprema za 1968. kad se dogodio apsolutni preokret u kulturi i načinu življenja. Tu govorim i o seksualnoj revoluciji. Kraj ‘67. je drugi svijet u odnosu na početak te iste godine. Mi u seriji dajemo naslutiti dolazak tih promjena.
A kako biste se vi odijevali? Možete li zamisliti da, kao i ljudi koje ste gledali u dokumentarcima, na snimanje idete u odijelu, s kravatom?
- Gledao sam jedan dokumentarac o susretu svjetskih i jugoslavenskih alternativnih umjetnika u Trakošćanu. Kad gledate te snimke, to izgleda kao skup direktora banke. A riječ je o ljudima koji razgovaraju o tome je li alternativna umjetnost nakon što uđe u muzeje i galerijske prostore i dalje alternativna. Dakle, izgledaju kao ljudi iz nekog strogo poslovnog miljea, a njihova umjetnička djela su luda da ne mogu biti luđa. Fascinantno luda. Danas umjetnika prepoznajem na kilometar udaljenosti, a kad vidim njegovu umjetnost, ona djeluje dosta konvencionalno. Da se vratim na vaše pitanje - vjerojatno bih nosio kravatu i sako, iako ih sada ne nosim. Ljudi se odijevaju po standardu vremena, ali bitno je ono što rade.
Da ste bili odrasla osoba te ‘67. (a ne trogodišnji dječak), koji biste automobil vozili?
- Žabu, legendarni Citroën DS, bez razmišljanja.
Pamtite li svoj prvi odlazak u kino?
- Pamtim matineje na koje sam odlazio u šibensko kino. Već krajem šezdesetih sam išao u kino gledati Charlieja Chaplina i Bustera Keatona. To su filmovi iz 30-ih i 40-ih, ja sam ih gledao ‘69. Filmska kultura tada je bila mnogo razvijenija nego danas. Matineje su bile centri društvenog i kulturnog života i sedamdesetih i osamdesetih... Sve do trenutka zatvaranja gradskih kina u novom mileniju.
Koliko je politika tada ograničavala slobodu umjetnika ili su, naprotiv, umjetnici zapravo bili puno slobodniji nego danas?
- Socijalistička vlast je dala vrlo jasne granice unutar kojih možete govoriti. I tu su umjetnici pronalazili razne načine kako da kažu ono što žele a da ostanu unutar tih granica. Morali su biti snalažljivi, mudri, ti limiti nametnuti izvana su poticali maštovita umjetnička rješenja. Zato su filmovi toga doba imali fascinantno dobra scenaristička i režijska rješenja, gdje se ne govori direktno o problemu neslobode sistema u kojem se živi, ali indirektno smo sve shvatili - kroz metafore, kroz alegorije, kroz neke znakove. Na taj način su umjetnici u Jugoslaviji bili beskrajno slobodni, samo su morali pronaći ključ kako da to budu. Danas je vrijeme u kojem možete biti beskrajno direktan, ali ta izravnost vam nije pomogla u umjetničkom izričaju, dapače, možda vam je i odmogla.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....