Nacionalna prvakinja Olivera Baljak, o kojoj će povodom 45 godina na pozornici HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, biti objavljena monografija, otkriva što ju je privuklo ulozi Lare u kojoj bi se mogle prepoznati mnoge od nas.
Dodirne točke s Larom, umirovljenom, ali još profesionalno aktivnom glumicom, majkom troje odrasle djece koja tijekom cijele karijere u kazalištu balansira između predstava i obitelji, prvo je što je Oliveru Baljak (68), nacionalnu dramsku prvakinju HNK Ivana pl. Zajca, privuklo ulozi u predstavi Ivana Plazibata "Kad se zaljubljujemo". Nedavno premijerno izvedena u Rijeci, zaintrigirala nas je pitanjima o pravu na ljubav bliskih članica obitelji na pragu zlatne dobi, pravu na donošenje odluka o tome kako, s kim i gdje žele živjeti, a ne odgovaraju nam jer smo sebični, netolerantni i pomalo zavidni. Glumica koja je u serijalu "Sjene prošlosti" RTL-a tumači gostujuću ulogu iskrene i intuitivne Željke Maltar, čiji su ožiljci iz prošlosti pretočeni u žensku mudrost koju dijeli s drugima, ovih dana očekuje poseban znak pažnje matične kuće: monografija u povodu 45 godina vjernosti teatru u rodnom gradu. Kad je na pozornici, svaki put se iznova uvjeri da joj se uložena ljubav višestruko vratila.
Tko je Lara, koju igrate u predstavi "Kad se zaljubljujemo"?
- Glumica u poodmakloj dobi koja još uvijek radi jer je cijenjena i tražena. Majka je troje odrasle djece i cijeli život vješto balansira između kazališta i obitelji. Nije joj lako sve zadovoljiti, u svemu biti uspješna, besprijekorna, izvrsna jer pritom netko uvijek ispašta, najčešće ona sama.
A muškarac zbog kojeg je spremna na sudbonosan zaokret?
- Upoznala ga je preko Interneta i skrivala je tu vezu od svoje djece. Egipćanin je, živi u Kairu, Kopt, mlađi je od nje. Kad je odlučila reći sinu i dvjema kćerima da je zaljubljena, podvukla je crtu. Pozvala ih je na večeru koju je pripremila, spakirala kovčege, kupila je avionsku kartu u jednom smjeru s datumom odlaska već sutradan i dovela ih pred gotov čin. Rekla im je da se zaljubila, da napušta kazalište, svoj grad i da odlazi u Kairo. Nastao je kaos.
Što se dogodilo?
- Djeca su najblaže rečeno iznenađena, a zapravo šokirana. Čim se radi o drugoj kulturi i drugoj zemlji, njena djeca, koju je odgojila da budu tolerantni, širokih nazora, pokazuju se u drukčijem svjetlu. U situaciji u kojoj se radi o njihovoj majci, pokazuju se predrasude, otkrivaju sumnje, postavljaju kojekakva pitanja o tome tko je muškarac koji je, kako oni vjeruju, želi iskoristiti, što će se dogoditi s nedjeljnim ručkovima i obiteljskom rutinom, što ako joj podare unuke a ona im neće biti baka i čuvati ih te najvažnije, kako će živjeti bez nje? U prvi plan izbijaju osobni interesi djece, sebičnost, posesivnost, pa i agresivnost.
Tko su Larina djeca?
- Sin živi s djevojkom, srednja kći je udata, vrlo je uspješna, ima ispunjen život, no najveći je problem u starijoj kćeri. Živi s mamom, ispreplela je svoj život s majčinim i u panici je jer ne zna kako će dalje bez nje? Ona životom svoje majke zapravo ispunjava praznine vlastitog života. U predstavi se gledatelji lako mogu prepoznati.
Zamjerate li svom liku ili mu barem malo zavidite?
- S obzirom na to da je lik u tolikoj mjeri izišao iz mene, do kraja ga branim. Ne bih rekla da Lari zamjeram ili zavidim. Mogla bih se u određenom trenutku poistovjetiti i s njenom djecom. Jer da mene netko bombardira primjedbama i optužbama kojima su se njena odrasla djeca obrušila na nju, postavila bih si pitanje jesam li sebična jer napokon želim nešto za sebe? Tako i moja Lara prema van brani svoju odluku, ali je u sebi nesigurna. Vjerujem u to da rađamo djecu ne zato da budu „naša” ili mi „njihovi”, nego zato da imaju vlastite, ispunjene živote. Morali bismo se jednog dana moći odcijepiti od njih kao što se oni odjeljuju od nas.
Kad ste se posljednji put zaljubili?
- Zaljubljena sam cijeli život. Volim, voljena sam i ispunjena.
Kako bi trebao izgledati vaš idealan partner?
- Mora imati ‘ono nešto‘, teško je to definirati. Ljudi nas vide različito. Netko ‘to nešto‘ vidi u nama bez obzira na izgled i dob, dok drugima nismo zanimljivi pa ni u ljubavnom smislu. Najvažnije mi je da osoba ima duha i da joj je u srži dobrota. Mora imati širinu i šarm, biti tolerantna, ne smije me sputavati nego me poticati u mojem rastu.
Ima li te osobine vaš partner?
- Ima, jer ne bih mogla živjeti s njim i voljeti ga da je drukčiji. Važan mi je zajednički rast, a između dvoje ljudi mora postojati intelektualno i svako drugo podudaranje. Mora postojati puno razumijevanja, a i interesi nam se moraju poklapati ili se bar nadopunjavati. To uključuje ljubav prema knjigama, putovanjima, filmovima (što se mene tiče) ili sportu (što se njega tiče) i još štošta drugog, od humora do pjesme… Moj partner mora voljeti život i ljude. Zahtjevna sam. Mračni tipovi mogli bi mi biti nakratko zanimljivi ali s takvima ne bih mogla na duže staze.
Kako je izgledala vaša prva ljubav?
- Dijete sam riječkog Starog grada, odrastali smo u toj četvrti. Zaljubila sam se u četiri godine starijeg dečka, glavnog frajera u kojeg su sve djevojke bile zaljubljene. Noge su mi se odsjekle kad je izabrao mene. Ono čega se mogu sjetiti bio je prvi zagrljaj, doživljaj prvog poljupca. To se tada nazivalo „filmski poljubac”. Bilo je to drugo vrijeme, tada je sve imalo drukčiju težinu nego danas. Doživljaj prvog poljupca, zagrljaja i intime bilo je nešto što se nije stavljalo na veliko zvono, o čemu se barem stanovito vrijeme šutjelo… neka kombinacija doživljaja nečeg velikog i gotovo pa nešto što je sramežljivo valjalo čuvati od javnosti. Život nas je kasnije razdvojio jer smo različito rasli.
Što se dogodilo?
- Ništa dramatično. Naprosto smo bili različiti karakteri i tipovi. Bio je jako povučen, za razliku od mene. Bila sam kao balon pun želja, koji bi samo lebdio. Na kraju sam se vinula, u drugom pravcu.
Zašto se zrele žene ustručavaju veza s mlađim muškarcima? Ako je muškarcima mlađe uvijek slađe, zašto i mi ne bismo više uživale, poput Lare iz predstave?
- Mislim da smo mi žene samokritičnije od muškaraca. Vjerujem da bi se mnoge među nama mogle zaljubiti u mlađe muškarce. Ljubav i strast ne venu s godinama, možda je želja za intimom malo slabija, ali sumnjam da nestaje. Imamo potrebu zaljubiti se i voljeti, duše su nam mladolike i dok se ne pogledamo u ogledalo, nismo svjesne svojih godina. Međutim, ogledalo je okrutno: uvijek kaže kako stvari stoje. Žene se uplaše, osjećaju sram i nelagodu. Boje se svoje dobi i bora, strah ih je jer ne izgledaju onako kako su nekad izgledale. Upravo iz tog razloga ne mogu zamisliti da se pred osjetno mlađom osobom razgolitim, budem slobodna i osjećam se lijepom. Taj muškarac morao bi biti jako zaljubljen u mene da me uvjeri da sam mu lijepa i poželjna. Mislim da je u tome najveći problem, što se tiče nas žena.
Osuđujemo li žene koje si ipak dopuste ono što se mi ne bismo usudile? Zašto ne osuđujemo muškarce u istoj situaciji?
- Naša sredina sklona je uperiti prst u žene koje se zaljube u mlađe. Obrnuta situacija, kad se stariji muškarac zaljubi u mnogo mlađu ženu to je, nekako, normalno jer drukčijim očima gledamo muškarce. Oni ne trebaju biti toliko fizički lijepi: trebaju biti zanimljivi, šarmantni, pametni. Rekla bih da smo odgajani tako da žene, osim drugih kvaliteta, moraju imati fizičku privlačnost, moraju biti lijepe.
Je li seks zrelih ljudi, u šezdesetima, tabu?
- Ako se radi o ljudima koji su generacijski bliski, ne znam zašto bi to bio problem? Mislim da potreba za intimom u zreloj dobi i dalje ostaje, naročito ako se ljudi vole.
Jesmo li sklone sebi uskratiti sreću zbog straha od odbacivanja i boli?
- Vjerujem da postoje osobe koje su se opekle u životu, čak i više puta, stoga je razumljivo bojati se ili biti oprezan. Najviše se bojimo boli, kako fizičke tako i duševne. Mislim da je duševna bol čak intenzivnija. Sami sebe želimo zaštititi pa si branimo upuštati se u neke veze. Teško je prolaziti kroz bol. S druge strane, naša najprirodnija, najvažnija i najelementarnija potreba je voljeti i biti voljen. Na koncu, o tome maštamo, sanjamo, o tome pišemo poeziju, romane ili kazališne komade poput predstave „Kad se zaljubljujemo”. Ljubav je najveća vrijednost u životu.
Vjerujete li u ljubav na prvi pogled? Je li vam se desila?
- Naravno! Ugledaš neke oči, zastaneš i nešto u tebi zatitra. Sigurno postoji ljubav na prvi pogled, pitanje je samo je li obostrana? Ako jest, onda će u njihovim glavama i u dušama zavladati najljepše moguće „ludilo”. Da, iskusila sam to, više od toga vam ne mogu reći.
Kako bi vaš sin Petar, koji je krenuo vašim stopama i glumio u seriji "San snova" te u predstavi Antuna Šoljana "Romanca o tri ljubavi" u Rijeci, reagirao da mu kažete isto što je Lara rekla svojoj djeci?
- Postavila sam mu to pitanje i odgovorio mi je da bi vjerojatno bio malo zbunjen, ali da bi poštovao moju odluku, no svejedno bi sa mnom, ako ne istim zrakoplovom, a ono sigurno već sutradan letio za Kairo… Petar je pametan, tolerantan i fleksibilan i znam da mu je najvažnija moja sreća.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....