Zagrebački umjetnik, dizajner i florist svaki dan pronađe vrijeme za druženje s majkom koja mu je danas jedna od najboljih prijateljica i koju opisuje kao sarkastičnu, zabavnu kulericu uvijek spremnu za zabavu koja ga je inspirirala me da stvara svoj način rada i svoj svijet.
Saša Šekoranja
Mamu od djetinjstva zovem po imenu - Lili, a tatu Borisa, nadimkom Šeki. Ako me pitate za prva sjećanja vezanu uz mamu, ja vam se baš ničega ne sjećam, mogao bih sada izmišljati nešto, ali osjećaji koje vežem uz djetinjstvo su sigurnost i bezbrižnost. Svakom djetetu je njegova mama najljepša i najbolja, roditelje općenito idealiziramo, oni su naši Supermani, a Lili je uz sve to sarkastična, zabavna, kulerica i uvijek nivo više od ostalih i spremna za zabavu, kartanje i igranje raznih društvenih igara. Oko nje uvijek mora biti puno ljudi jer je to čini sretnom. Kada bolje razmislim, njezino i bakino društvo, njihove prijateljice i njihove lude priče uvijek su mi bile zanimljive... Mislim da mi najdraža bila Žoržeta, koja je puno lagala i koja nije bila Lilina miljenica, napominjala bi mi da previše fantazira jer sam kao klinac slušao i upijao njihove razgovore.
Otkako znam za sebe volim sudjelovati u uređenju kuće, gledati pripreme za druženja oko stola kuhinje, a Lili je tu stvarno nenadmašna. Puno toga se pokupi i nosi iz vlastitog doma, nisam niti svjestan koliko toga danas izvlačim iz prošlosti. Volio sam gledati starce kada su se spremali za izlaske, Lili je birala i slagala odjeću, nakit i frizuru, odlično je izgledala, ali znate nije stvar samo u odjeći i nakitu, ona to nekako drugačije zna nositi, posebno. Zna iskombinirati dijamante i običnu plastiku, bižuteriju, na jako zanimljiv način. U društvu je oduvijek djelovala drugačije i to mi je imponiralo, od nje sam naučio sve o slobodi, spajati nespojivo, ne razmišljati o vrijednostima na ustaljen način i koliko što košta, nego koliko mi znači i sviđa li mi se, naučio sam stvarati svoju skalu vrijednosti. Inspirirala me da stvaram svoj način rada i svoj svijet.
Lili je kao majka važna podrška. Naprimjer, kada sam neodlučan oko kupnje nečega što mi se jako svidi, svjestan toga da se radi o mom trenutačnom hiru i da mi je taj objekt žudnje preskup i nepotreban, zovem Lili i kažem joj ovako: "Vidio sam savršenu tapiseriju, oh kakve boje, iz 17. stoljeća - fantastično! Savršena je i sviđa mi se, ali je užasno skupa... Što misliš?", a Lili samo kaže - "Kupi, imaš novac da si priuštiš zadovoljstvo!". I to mi je super kod nje! Znam puno ljudi koji štede, ali mene je ona učila da trošim i živim, da si priuštim stvari koje su u skladu s mojim mogućnostima. To je poticalo i moju kreativnost, jer sve dolazi i prolazi pa u u svemu treba naći zadovoljstvo. Ne mislim samo na užitak u smislu izležavanja, već naprotiv, zadovoljstvo stvaranja nečeg novog. Ja svaki dan ostvarujem ono što zamislim i imam sreće što živim život pun kreacije i igre.
Lili Šekoranja
Saša mi brani da ga hvalim pa to ponekad radim potajno, samo pred svojim najboljim prijateljicama. Kao mali je bio baš dobro dijete, u tom periodu života svaku smo večer izlazili s društvom, vukli smo ga po restoranima, a on je imao svoj blok i crtao. Obožavao je svoj mali svijet unutar bijeline papira, to mu je bilo najdraže, a školu nikako nije volio, to je bilo za poludjeti. Danas živimo u istoj zgradi pa se vidimo svaki dan na ručku, točno u 12.30 sati i to je naše vrijeme za pričanje o novim idejama i planovima, a suprug Šeki i ja ponekad zagnjavimo Sašu i Vanju da nam poprave televizor ili objasne nešto vezano uz tehnologiju.
Danas sam uz ručak spremila i Sašin omiljen desert - šnenokle za koje mi je napravio set posudica i tanjura s istim motivom. Meni stol predstavlja malu predstavu koja potiče da sva naša osjetila, ne samo uživaju, nego da se i nadražuju, potiču istraživanja. Prostrla sam sve na bijelom stolnjaku, dodala porculan i srebro, dodala žutu za proljeće koja se odlično slaže uz desert - stol mora biti kao slika. Saši već neko vrijeme prepuštam da složi cvijeće, tu me stvarno prešišao i uživam gledati kakvom ga lakoćom samo razbaca i na kraju sve postane divna kompozicija. Često ga puno skraćuje pa ja vrištim "ne reži prekratko", a onda on pošizi i kaže “što ako je prekratko, kao da nemaš i malih vaza, pusti me da režem kako ja hoću", pa se zajedno smijemo. Često smo glasni, vičemo i svađamo se, ali u svemu tome uživamo kao i u planiranju nekih novih stvari, pogotovo zajedničkih putovanja za praznike ili promjena u interijeru.
Nekako sam si prebrzo ostarila, ide ovo vrijeme, leti i sad mi treba još više zabava i druženja da ne mislim o toj temi, znate, danas ima sve manje ljudi koji se znaju lijepo družiti i zabavljati. I zato volim vrijeme koje provodimo zajedno, obično su to proslave rođendana, Uskrsi i praznici, ali ne smijemo se družiti previše jer onda si svi idemo na živce. Obožavam Sašu, ali valjda me i zato zna dovesti do ludila i potpuno me izbaciti iz takta.
Mislim da je previše dobrih i lijepih stvari u kojima uživam da bih čeznula za nečim boljim. Stvarno sam sretna i ponosna na Sašu, na njega kao na čovjeka kakav je postao, na njegove životne izbore, način na koji voli život i koliko je sretan s prijateljima koji ga okružuju. Gledajući svijet oko sebe sve sam sigurnija da je važno zadržati zdrav razum, znati svoje prioritete i ne izgubiti kompas. Oprostite mi, sada žurim na premijeru "Filantropa" i moram se spremati, Saša je radio scenografiju i jako me zanima predstava. Ali još samo časak prije, molim vas, jeste li za još jednu čašu šampanjca da nazdravimo ljepoti života? Živjeli!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....