Na Islandu policajci ne nose oružje jer naprosto nije potrebno, a stanovnici se osim u gejzirima kupaju u društveno-političkim slobodama. Island je prva zemlja u svijetu sa zakonom kojim se propisuje da se žene i muškarce jednako plaća za isti posao. Zvuči li vam kao nedostižni raj za naša balkanska bespuća? Dagur Sigurðsson ne viče s klupe, ne lamata rukama - on elegantno promatra i kreira magiju na terenu. Poput profesionalnog sportskog nomada surfao je rukometnim morima Austrije, Njemačke i Japana sve do Hrvatske, upijao različite kulture, stapao se s gradovima, ali uvijek s istom misijom: pomaknuti granice, vjerovati u nemoguće i voditi svoje igrače u pobjede. Strpljivo smo ga čekali tjednima, u dosluhu s našim špijunom iz Rukometnog saveza. Noć kad je sletio u Zagreb - potvrdio nam je akciju. Simbolično, baš na Dan žena i baš za ženski magazin oteli smo ga ispred hotela Westin i odveli na fotografiranje. To je odradio vrhunski profesionalno naslutivši uz nas potencijalnu karijeru modela 50+. Iako se zgrozio na bijele hlače koje smo mu oduševljeno predložile, pristojno se predao osmomartovskoj sudbini. U lobiju hotela nastavili smo forenziku njegova životnog puta. Upoznala sam jednog introspektivnog, dubokog, neobičnog, mirnog, promišljenog, slojevitog muškarca koji je autentičan i samo svoj.

ODJEĆA ZARA

BILJANA BLIVAJS/ CROPIX

Kako je jedan od najkarizmatičnijih trenera današnjice pripao baš nama? Kaže da su ga dovele intuicija i unutrašnja potreba za strašću. Kad smo se rastajali, kroz smijeh je shvatio: "Ja nikad ne dajem privatne intervjue. Mislim da je ovo prvi i posljednji put." E pa, sretan nam Dan žena!

Trener je puno više od stratega - on je vođa, motivator, psiholog. Nekako odudarate od stereotipnog trenera "agresivnog vođe" koje smo navikli gledati kako viču s klupe i mašu rukama. Više ste promatrač. Naši igrači kažu da ste zen stil. Pribrani, opušteni, ali kada je potrebno, onda i brutalno strastveni. Kako bismo nazvali trenerski stil Dagura Sigurðsson?

- Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer se ne volim uspoređivati s drugim trenerima. Nekako mislim da je ona prava, iskonska misija trenera uvijek odvesti igrače dalje, čak i onda kada se čini da je dosegnut maksimum. Profesionalni sportaši imaju svoje prirodne granice, a na nama je da ih pomičemo i da ih uvjerimo kako mogu napraviti još jedan korak dalje kad se to objektivno čini nemoguće. I velika je razlika između klupskog i reprezentacijskog trenera. U klubu ste s igračima svaki dan, to je sigurna zona, poznata dinamika. U reprezentaciji ih ponekad imate na raspolaganju samo dva ili tri dana prije utakmice. U tim trenucima postajete menadžer. To je moja trenutačna pozicija. Strateški odabirem igrače koji najbolje funkcioniraju zajedno, tražim brza i jednostavna rješenja te pružam povratne informacije. Općenito sam prilično opušten. Ne govorim previše, ali kada nešto kažem, želim da me istinski čuju. Ne vičem često, ali kada vičem, želim da znaju da je to što im govorim važno. I to nije nikakva gluma, jednostavno sam takav po prirodi - smiren i staložen, ne samo u sportu nego i u životu.

Malo me strah starenja, ali ne zbog izgleda. Više zbog toga hoću li moći živjeti baš onako kako želim

BILJANA BLIVAJS/ CROPIX

Osnovno gradivno tkivo sporta povezujemo s disciplinom. A što je s energijom i kemijom među igračima, emocionalnom i ljubavnom povezanošću? Što bi bio pravi sportski afrodizijak?

- Znate što ću vam reći, pobjeda i pobjeđivanje su jedini pravi sportski afrodizijak. To me moje dugogodišnje iskustvo naučilo. Uspjeh nevjerojatno pomaže u izgradnji morala ekipe. Kada gubite, počinjete sumnjati - u trenera, u suigrače, u one koji sjede do vas na klupi. Najbolja stvar za timsku povezanost je pobjeđivati. Prava kemija stvara se u zajedničkim pobjedama. Bio sam u momčadima koje su stalno gubile i u takvim je okolnostima jako teško osjetiti istinsku emociju i timski duh. Zato bi moj savjet bio - ako želite dobar timski duh, pobjeđujte što više možete.

Počnimo priču od početka. Dočarajte nam odrastanje na Islandu. Na koji način vas je za život formirala vaša obiteljska kapsula? Kako vam je sport ušao u krv?

- Moja obiteljska kapsula je gotovo filmski ljubavna i podržavajuća. A Island je možda najljepša sudbina za odrastanje. Oduvijek sam bio okružen ljubavlju i podrškom roditelja, braće i cijele svoje okoline. Oba moja roditelja dolaze iz svijeta sporta. Otac je bio vratar islandske nogometne reprezentacije, a majka je bila vrlo uspješna rukometašica. Odrastao sam u pravoj pravcatoj sportskoj obitelji. Drugo sam dijete - imam dvije godine starijeg i sedam godina mlađeg brata. Nevjerojatno smo povezani i kad sam na Islandu, viđamo se svaki dan. Oduvijek smo bili jako bliski. Kao dječak igrao sam i rukomet i nogomet. Roditelji nisu htjeli da ostajem sam kod kuće pa sam uvijek išao s njima na treninge i praktički živio sport otkad znam za sebe. Moj stariji brat počeo je trenirati u juniorskoj kategoriji, a ja sam mu se pridružio čim je to bilo moguće. Bio sam prilično visok pa sam od početka igrao s dečkima koji su bili dvije godine stariji od mene. U nogometu sam dogurao do islandske reprezentacije do 17 godina, ali s 18 ili 19 godina odlučio sam se posvetiti isključivo rukometu. Tada me glavni trener pozvao u prvu momčad. Ali, iako je sport uvijek bio prva ljubav, volio sam ići i u školu. Tako da sam uz profesionalno bavljenje rukometom s 22 godine diplomirao na poslovnom fakultetu na Islandu. Koja je saga dječaka u vama? - Bio sam jedno od one djece koja su konstantno aktivna i u pokretu. Od malih sam nogu imao tu sposobnost da upravljam svojom grupom prijatelja. Bio sam taj tip. Malo poput vođe među prijateljima, od najranijih dana. Ali isto tako, odrastao sam uglavnom sa starijim dečkima, zbog brata. U školskom dvorištu igrao sam se s dečkima koji su već bili stariji i većinom su mi svi prijatelji bili stariji. S druge strane sam iznimno osjetljiv. Bio sam uvijek onaj tip koji jasno razlikuje ispravno od pogrešnog. Naravno, imao sam i fazu buntovništva, ali sport mi je uvijek bio prioritet. Nisam pio alkohol sve do 23. ili 24. godine, dok su mnogi moji prijatelji počeli piti već s 14 ili 15. Bio sam vrlo discipliniran - išao bih rano kući kako bih se naspavao i bio spreman za trening sljedeći dan. Naprosto sam odmalena bio usmjeren na to da postanem vrhunski sportaš.

"Moja obiteljska kapsula je gotovo filmski ljubavna i podržavajuća. A Island je možda najljepša sudbina za odrastanje. Oduvijek sam bio okružen ljubavlju i podrškom roditelja, braće i cijele svoje okoline"

BILJANA BLIVAJS/ CROPIX

U vama čuči renesansni čovjek s više lica. Upoznajte nas s talentiranim menadžerom?

- S dvadeset godina brat i ja odlučili smo otvoriti mali kafićrestoran u Reykjavíku, na glavnoj ulici. Nas dvojica, uz podršku roditelja - otac je bio učitelj, majka trgovačka putnica - pokre - nuli smo mjesto za pedesetak ljudi. Bio je to opušteni kafić s nekoliko stolova i jednom sofom, gdje smo ujutro posluživali kolače, preko dana ručak, a navečer se pretvarao u bar. U jed - nom trenutku odlučili smo ga prodati jer sam dobio ponudu da odem u Njemačku igrati profesionalni rukomet. Godine 2005. ili 2006., u vrijeme velikog ekonomskog procvata na Islandu, svi moji prijatelji dobili su izvrsne poslovne prilike, a meni je ponuđeno da preuzmem vođenje svog bivšeg kluba. Klub je bio sportski centar s nogometnom, rukometnom i košarkaškom sekcijom te omladinskim pogonom, uz nevjerojatne uvjete - stadion, sportsku dvoranu, arenu... i tako sam se vratio. U međuvremenu sam s prijateljima otvorio i Kex Hostel, uspješ - no, vibrantno mjesto s oko 250 kreveta i restoranom. Naš hostel bio je središnje mjesto za islandske umjetnike kojima sam cijeli život okružen. Imam talent menadžera i nos za biz - nis. To je vjerojatno bio jedan od razloga zašto sam se na po - četku dobro snašao kao trener - uvijek sam razmišljao o tome da, kada rukomet završi, moram naći neki drugi posao. Zato sam uvijek imao nešto paralelno uz trenersku karijeru. Sve do trenutka kada sam, nakon Japana, odlučio prodati hostel i riješiti se svega što nosi bilo kakav stres. Oduvijek sam imao potrebu za tim paralelnim svjetovima - sportom i poslovanjem.

Deset godina Japana. Ljubav ili rašomon?

- Obožavam Japan. Fasciniran sam njime, ali Japan je ujedno jako zahtjevno mjesto za život. Tri godine sam s obitelji proveo u Hirošimi, a nakon toga sam još sedam godina bio vezan uz japansku reprezentaciju. Kada jednom naučite kako ondje živjeti, shvatite koliko se to razlikuje od pukog turističkog doživljaja. Kao turist dobijete samo površinsku sliku, ali ja sam imao sreću što sam ih upoznao iznutra. Japanci su iznimno pristojni, ali nisu otvoreni poput Europljana. Kod njih, primjerice, nije uobičajeno pozvati nekoga u svoj dom. To se jednostavno ne radi. Ako se s nekim sastanete, to je obično dogovoreni susret u restoranu, večera koja traje točno dva sata. Nakon toga slijedi razmjena darova i - to je to. Postoji određena distanca koju je gotovo nemoguće prijeći. Ali hrana - hrana im je apsolutno najbolja na svijetu. Bez sumnje. Kvaliteta namirnica, priprema, prezentacija - sve je na nevjerojatnoj razini. Osim toga, sve u Japanu odiše elegancijom. Njihov dizajn zgrada, arhitektura, odjeća, vrtovi, drevni hramovi, čajne ceremonije - sve je pažljivo promišljeno i estetski dotjerano. Kimona, bonsai drveće, pa čak i sumo hrvači. Oni su ogromni, ali imaju njegovanu kosu, tradicijske odore, držanje, postoji određena gracioznost u svemu što rade. Nevjerojatno je kako su neki od njihovih hramova građeni bez ijednog čavla, samo s pomoću stolarskog umijeća i precizne konstrukcije. S druge strane, ne bih želio biti običan radnik u Japanu. Njihov radni dan je abnormalno predug, a radna kultura iznimno rigidna. Uvijek imate nekoga tko vam stoji nad glavom i provjerava što radite. Pritisak na poslu je ogroman, a sloboda ograničena. Nemaju tu mogućnost da lako putuju svijetom, upoznaju ljude i stvaraju međunarodne kontakte. Nije u njihovu mentalitetu da se povezuju na način na koji to činimo mi, a često i nemaju priliku za to zbog iscrpljujućeg radnog ritma. Imao sam ga priliku osjetiti i doživjeti.

"Moji prvi prijatelji dolaze iz tog vremena - iz vrtića, sa sportskih igrališta, iz škole. Još uvijek smo povezani. Kad sam na Islandu, vidim ih svaki dan"

BILJANA BLIVAJS/ CROPIX

I kako onda Lijepa naša slijeće u vaš život?

- Odluka da dođem ovamo bila je čista strastvena intuicija, potreba da isprobam nešto novo. Postoji jedna zanimljivost. Moj mlađi brat oduvijek je veliki zaljubljenik u hrvatski sport. On naprosto obožava sve što dolazi iz Hrvatske. Još kao dijete svaki put kad je birao tim, uvijek bi izabrao Hrvatsku, tako da je Hrvatska oduvijek u našem kućnom eteru. Nevjerojatno. Kad sam dolazio na pregovore s federacijom, rekao mi je: Idem s tobom. Pridružio nam se i moj najbolji prijatelj, odvjetnik. Sletjeli smo u Zagreb, a onda se dogodio najkraći i najjednostavniji poslovni razgovor koji sam ikad imao u životu. Moj razgovor s federacijom trajao je deset minuta. Problem je bio moj ugovor u Japanu - morao sam završiti sve obaveze prije nego što potpišem novi ugovor. Zato se proces malo oduljio. Onda smo nas trojica rekli federaciji: Želimo otići u Zadar dok čekamo. Htjeli smo posjetiti mog prijatelja, bivšeg hrvatskog rukometnog reprezentativca Ivana Ninčevića, koji je igrao za mene u Berlinu, i provesti vikend u Zadru. Čim smo stigli, dogodila se ljubav na prvi pogled, grad, atmosfera, more... Sve je bilo nevjerojatno. Rezultat je kupnja stana na zadarskoj rivi.

Vodili ste nacionalne timove Njemačke, Japana, Islanda i sada Hrvatske. Je li rukometna lopta svima ista ili različita društva oblikuju način na koji igrači treniraju, natječu se i reagiraju na autoritet?

- Japan i Hrvatska dva su potpuno suprotna svijeta. To su dvije čiste krajnosti. Njemačka i Austrija su negdje između. Najveća razlika između Japana i Hrvatske je u radnoj etici. Japanski igrači su nevjerojatni po tom pitanju. Mogli bi trenirati cijeli dan i nikada se ne bi žalili. Rade sve što im kažete, kao strojevi. Ali kad dođe do utakmice, tu se vidi nedostatak individualne inicijative. Nedovoljno su samostalni, nemaju dovoljno iskustva i nisu dovoljno "ludi" da bi pobijedili u natjecanju. Na tome sam radio sedam godina. Bio sam presretan i smatram ogromnim postignućem što smo ostvarili svoj cilj - plasman na Olimpijske igre. To je bio cilj tijekom svih tih sedam godina. S druge strane, hrvatski igrači treniraju dobro, ali u usporedbi s Japancima nisu toliko disciplinirani. No, kada ih stavite u natjecateljsku situaciju, daju tisuću posto. Imaju mentalitet pobjednika. Kada dođe odlučujući trenutak, kada treba donijeti ključne odluke, oni su psihički nevjerojatno jaki. Oni su borci, drže se zajedno i imaju taj instinkt. Pravi ratnici. To je valjda to neko vaše ludilo koje mi se sviđa.

Kako izgleda vaša zona komfora? Otkrijte nam svoje strasti kojima se punite i regenerirate?

- Najveća strast mi je renovacija. Volim sam uređivati kuće. Ne znam baš sve raditi, ali... volim se baviti rustikalnim stvarima. Od samog početka. Očistiti sve. Sam, svojim rukama. Izbaciti staro i onda pronaći karakter kuće. Počeo sam s tim kad sam imao 20 godina, s jednim malim kafićem. Većinom sam ja birao dizajn, boje, odlučivao kako će izgledati. Nakon toga sam uvijek bio u tom filmu - uređenje, renoviranje. Radio sam to na nekoliko mjesta na Islandu. A sljedeći projekt je Zadar.

"Pobjeda i pobjeđivanje su jedini pravi sportski afrodizijak"

BILJANA BLIVAJS/ CROPIX

Profesija otac - što vam je ona donijela u život?

- Troje božanstvenih stvorenja. Moja najstarija kći studirala je umjetnost i danas radi kao kustosica. Završila je studij njemačkog jezika, zatim povijest umjetnosti, a potom je upisala umjetničku akademiju kako bi se usavršila u kustoskom radu. Nakon toga je pola godine provela u Norveškoj kao kustosica, potom tri mjeseca u Italiji, a sada se vraća na Island. Moj najmlađi sin dugo je igrao nogomet, ali u jednom je trenutku iznenada prestao i okrenuo se umjetnosti. Pohađao je Reykjavík School of Art i sada živi u Stockholmu sa svojom djevojkom. Dvoje od troje moje djece bavi se umjetnošću, dok je srednja kći sklonija poslovnom svijetu i više naginje obrazovanju. Imao sam zaista sreću jer je moja bivša supruga izvanredna majka - i učiteljica. Bila je iznimno posvećena djeci, a mislim da sam i ja bio dobar otac, osobito dok su bili mali. Tada sam puno vremena provodio kod kuće. Još uvijek sam bio samo igrač, a kada si samo igrač, nakon treninga dolaziš kući i zapravo nemaš drugih obaveza. Mogao sam se u potpunosti posvetiti njima i zaista ih dobro upoznati. Oni su prava nomadska djeca koja su s nama proputovala cijeli svijet, što im je donijelo jednu iskustvenu dubinu. Upijali su različite kulture. Sada su to mladi ljudi koji uče kako se nositi s izazovima odraslog života, nakon škole, nakon fakulteta. Tru - dim se ne brinuti previše za njih i dati im krila. Uvijek kažem da su rođeni na možda najboljem kontinentu na svijetu. Odrasli su na Islandu, jednom od najsigurnijih mjesta na planetu. Odrastali su okruženi ljubavlju obitelji. Imao sam sreće, a mislim da su i oni imali sreće. Imali su se priliku obrazovati, a danas su odrasli ljudi - dobri ljudi. Generalno je roditeljstvo nešto što nam dolazi prirodno. I što nas oplemenjuje.

Montirajte nam sekvencu jednog najobičnijeg dana 80-godišnjeg Dagura Sigurðssona?

- Probudi se. Popije kavu. Dolje, uz more u Zadru. Prošeće do tržnice, kupi svježe namirnice, vrati se u stan, pripremi ručak. Nadam se, djeci i unucima. Poslijepodne izađe u bar, popije jedan Guinness. Fjaka. Obožavam to vaše stanje fjake. Ljeti odlazi na Island. Ondje provodi vrijeme s prijateljima i ‘Hrvatski igrači treniraju dobro, kada ih stavite u natjecateljsku situaciju, daju tisuću posto, imaju mentalitet pobjednika. Oni su borci, drže se zajedno i imaju taj instinkt pravih ratnika.‘ 62 obitelji. I, nadam se, radi nešto zabavno. Ni s 80 ne želim potpuno prestati raditi. Možda nešto vezano uz umjetnost. Možda glazba, koju obožavam.

Prelazi li globalni patološki virus straha od starenja i na sportaše? Pomama pomlađivanja, ludilo estetske kirurgije, petminutna slava Instagrama?

- Malo me strah starenja, ali ne zbog izgleda. Više zbog toga hoću li moći živjeti baš onako kako želim. Da ne postanem nemoćan, da mogu skijati, da mogu biti aktivan. To je moja duševna hrana. Instagram kultura je neupitno štetna. Čini mi se da su i žene i muškarci patološki željni vanjskog priznanja, manično traže potvrdu, lajkove, pažnju. I oni koji su u vezama i oni koji su sami - to je pomalo opasno. Jer uvijek traže nešto bolje, uvijek provjeravaju, uvijek uspoređuju... ima nešto zastrašujuće u toj nesigurnosti i strahovima. Odgojen sam u zoni slobodoumlja i u svakoj pori svojeg bića smatram da svatko može raditi što želi. No, to ne mijenja moje mišljenje da su sve intervencije nad našom prirodom potpuno nepotrebne. To mi je neprivlačno. Kao što mi je neprivlačna ideja da upoznam djevojku na Instagramu. Ne želim započeti s lajkom pa onda poslati poruku. Ne privlači me odnos koji tako započinje. Možda sam ja stara škola, ali ništa mi ne može zamijeniti doživljaj onog pravog live zaljubljivanja. Na igralištu, u školi, na ulici. Onaj trenutak kad nekoga vidiš i nešto se dogodi.

Magija prijateljstva u vašem životu - tko su ljudi vašeg srca?

- U tom smislu sam jako bogat čovjek. I mislim da je to još jedna prednost kada odrastate u maloj zemlji, u malom gradu poput Reykjavíka, gdje sam ja odrastao. Moji prvi prijatelji dolaze iz tog vremena - iz vrtića, sa sportskih igrališta, iz škole. Još uvijek smo povezani. Kad sam na Islandu, vidim ih svaki dan. Danas, sutra, prekosutra - uvijek smo zajedno. Moja braća također su dio toga. Moji prijatelji izviru iz raznih svemira. Umjetnici, odvjetnici, poslovni ljudi, bankari, učitelji, treneri. Sportaši, posebno oni iz mladih dana, iz juniorskih ekipa, iz mog prvog kluba. Neki od igrača s kojima sam igrao u islandskom nacionalnom timu i danas su mi bliski prijatelji. Danas mogu reći da je dimenzija prijateljstva možda jedna od najvažnijih u mojem životu.

Islandska mitologija, običaji i vjerovanja vrlo su jedinstveni i neobični. Duhovna dimenzija u vašem životu? Jeste li odgajani u religioznoj atmosferi?

- Mi smo evangelisti. Čak je i moj sportski klub od početka bio povezan s crkvom, tako da smo od najranijeg djetinjstva puno učili o dobru i zlu, pravdi i nepravdi. Odrastao sam s onim najčišćim postulatima dobrote, skromnosti i empatije. I to je u meni ukorijenjeno. Nisam tip koji redovito ide u crkvu, ali povezan sam s nečim većim od nas samih čemu se ponekad obraćam. Ako je katolička crkva poput simfonije, islandska crkva bila bi kao pop glazba.

"Najviše me boli kada vidim djecu koja žive u siromaštvu, djecu koja su bolesna, djecu pogođenu ratovima. To su prizori koji mi slamaju srce, bez obzira na to gdje se u svijetu događaju"

BILJANA BLIVAJS/ CROPIX

Boli suvremenog društva koje vas gađaju direktno u srce?

- Najviše me boli kada vidim djecu koja žive u siromaštvu, djecu koja su bolesna, djecu pogođenu ratovima. To su prizori koji mi slamaju srce, bez obzira na to gdje se u svijetu događaju. Takve stvari me podsjete koliko su naši svakodnevni problemi zapravo mali. Ponekad, kad sam u situacijama poput svjetskog prvenstva i osjećam velik pritisak, moram se podsjetiti - to je samo rukomet. Postoji toliko različitih stvarnosti. Kad pomisliš da imaš puno posla jer si s ekipom pet ili šest tjedana i ne vidiš obitelj, onda se sjetiš da postoje dječji kirurzi koji neprestano operiraju i spašavaju živote. Zato pokušavam ne zaboraviti da je treniranje rukometa u konačnici sport, zabava, industrija koja ljudima donosi adrenalin, strast i radost. Ali mi smo privilegirani.

Može kratki esej na temu ljubavi, žena, muškaraca, odnosa, braka, samoće? Prekidam niz.

- Vjerujem da i u vremenu u kojem živimo možeš ostati u braku cijeli život i biti istinski ispunjen. Po meni je to najljepši scenarij - imati partnera, obitelj, ostarjeti zajedno. Ali ne završi uvijek tako. Ja sam sa svojom suprugom bio 33 godine. Upoznali smo se jako mladi i cijeli jedan život zajedno preplivali uzduž i poprijeko. U tome smo njegovali neovisnost. Živjeli punim plućima. Često kažem da smo toliko toga prošli kao da smo bili 70 godina zajedno. Sve se mijenja, pa tako i odnosi. Naš se transformirao u divno prijateljstvo u kojem ćemo zauvijek biti povezani našom djecom. I tako smo se dogovorili. Možda je parovima koji žive mirnijim životom i nekom ustaljenom rutinom nezamislivo da budu sami. Iako priželjkujem ljubav, ne mislim da je ona ključ za ultimativnu sreću. Imam djecu, božanstvene prijatelje, posao koji me ispunjava. I kod žena mi se sviđa neovisnost. Da imaju vlastitu energiju. Ne mora to nužno biti luda karijera, ali nešto što ih pokreće, što ih ispunjava. Sviđa mi se kad žene dolaze iz stabilnog okruženja, kada iza sebe imaju dobru obitelj. Na Islandu su žene iznimno neovisne i snažne. To pokazuju i brojke - puno brakova završi razvodom jer je ženama lako donijeti tu odluku. Većina ih ima dobar posao, snažnu obiteljsku pozadinu. Bake i djedovi su tu, braća i sestre su tu. Nemaju egzistencijalni strah da će ostati same s djecom i bez sigurnosti. I muškarac i žena mogu otići bez straha da će biti financijski uništeni. Naravno, ostaje emocionalni dio, bol i sve kroz što prolaziš. Ali nitko ne ostaje potpuno ovisan o drugome. To ženama daje snagu i slobodu da donose odluke koje su najbolje za njih. Žene su hrabra bića.

Intervju možete pronaći u novom broju magazina Gloria Glam u kojem vas čeka još intervju, priča i modnih i beauty poslastica