DARKO TOMAS/CROPIX
LJUBAVNA PRIČA

Zoran Ferić progovara o novoj temi - razvodu: ‘Čovjek nije stvoren za monogamiju‘

Iako u svojoj novoj slikovnici piše o muškarcu Zoranu koji se odluči razvesti jer se zaljubio u drugu ženu, zagrebački književnik Zoran Ferić (59) otkriva da je u trideset godina veze s ekonomisticom Andreom Brnčić Ferić samo jednom razmišljao o razvodu.

Iako u svojoj novoj slikovnici piše o muškarcu Zoranu koji se odluči razvesti jer se zaljubio u drugu ženu, zagrebački književnik Zoran Ferić (59) otkriva da je u trideset godina veze s ekonomisticom Andreom Brnčić Ferić samo jednom razmišljao o razvodu.

Ferić u svojim romanima i pričama nikada nije bježao od teških tema, a od svojeg stila nije odustao ni kada je počeo pisati za djecu. Nakon što je prije dvije godine objavio prvu slikovnicu "San ljetne noći”, o dječaku koji se suočava s maminom smrti, ovih je dana u izdanju nakladničke kuće V.B.Z. u knjižare izašla nova - "Suze svetog Lovre” u kojoj piše o razvodu roditelja, traumatičnom iskustvu za svako dijete. U slikovnici se muškarac zaljubi u kolegicu s posla te odluči napustiti obitelj. Zove se Zoran, ali autor nije napisao autobiografsku priču. Naprotiv, Ferić je već skoro trideset godina u skladnom braku s ekonomisticom Andreom Brnčić Ferić.

Zašto ste nakon slikovnice o smrti odlučili napisati i slikovnicu o razvodu?

- Učinilo mi se da je dječja književnost prošlih razdoblja više pisala o teškim temama, naravno prilagođeno djeci, nego što se to čini danas. I „Djevojčica sa žigicama” i „Bambi” su zapravo teške priče koje itekako utječu na dječji emocionalni sustav i sjećamo ih se čitav život. Smrt je naprosto takva, sjećamo je se. Kao što i Lovrakovi romani u sebi imaju nešto teško, recimo socijalnu priču, priču o dobroti i zloći, priču o zajedništvu i zajedničkim podvizima, ali i ono što se tome suprotstavlja. Dječja književnost danas, uvjeren sam, trebala bi se baviti onim što se djeci događa. A događa im se smrt u obitelji, događa im se razvod i pozdravljam dječje knjige koje govore tim teškim temama. Ono što je mene navelo da se upustim u to je u prvom redu potreba da se kao društvo više bavimo tim sadržajima. Naravno, kad se radi o djeci, na primjeren i literarno utemeljen način. Siguran sam da bi se sličnim temama trebalo više baviti i u školi. Naša djeca provode u školi po sedam i više školskih sati, preopterećeni su svim i svačim, a ipak to im školovanje ne pomaže da prebrode teške situacije s kojima će se susresti. Recimo, u prvom redu, raskid intenzivne ljubavne veze. Možda bi literatura trebala uskočiti u tu prazninu i osvijestiti, uspostaviti neku ravnotežu u mladom biću i pokazati da se nesreće kao što su razvodi i smrti ne događaju samo njima. Jer, spontano, kad se dogodi nešto loše, prva pomisao je:“Zašto baš meni?“ Literatura nam može pokazati dvije važne stvari: da u takvoj situaciji nismo sami, i drugo, ispričati nam okolnosti zašto i kako se te stvari događaju. To me podsjeća na čestu priču o djetetu koje se bojalo leta avionom, sve dok ga nisu odveli u pilotsku kabinu i pokazali mu kako sve to funkcionira, kako avion leti, kako okreće i kako slijeće. I taj uvid je obično odagnao strah. Ma kakav razvod bio, može biti najciviliziraniji na svijetu, za djecu je to izuzetno stresna stvar. I zato sam se odlučio obraditi ovu priču iz očišta roditelja. Naime, kad sam je pisao, to je išlo spontano, ali sam poslije vrlo brzo dokučio razloge. Dakle, priča o roditeljima koji se razvode i osjećaju krivnju prema svojoj djeci. A razvode se zato što su se zaljubili. Da sam ja dijete, i da mi se roditelji razvode, jako bi me zanimalo zašto se to dogodilo, kako se pri tome osjećaju, u kojoj mjeri ih muči osjećaj krivnje. Ovo je priča za djecu u kojoj su glavni likovi dvoje odraslih ljudi.
Samim tim, nadam se, da je ovo i knjiga za odrasle, odnosno za neka zajednička čitanja i, možda, zajedničku raspravu i pojašnjenja.

image
Nedavno je Zoran počeo pisati i za djecu.
DARKO TOMAS/CROPIX

Čitajte i: Zoran Ferić otkriva: ‘Najviše me može razljutiti ako se prepoznam u svojim učenicima‘

Mislite li da razvod ikada može biti bezbolan?

- Ne vjerujem da postoje bezbolni razvodi. Postoje oni jako bolni i ružni i oni manje bolni. Pa ako su neki od njih manje bolni za roditelje jer su u svom neslaganju definitivno zaključili da ne mogu više zajedno, oni su vrlo bolni za djecu. Ovo je, da tako kažem, pomalo voajerska knjiga. Tu djeca zaviruju u svijet odraslih u jednom jako važnom trenutku za te odrasle.
Nije mi bila namjera pisati o onim naročito ružnim razvodima, kad se djeca koriste kao sredstvo za povređivanje bivših supružnika, kad se za djecu sude ili ih otimaju. Želio sam jednostavnu, svakodnevnu priču o razvodu. I zato je razlog ovoga razvoda nova ljubav. Nakon što je stara nekud propala u problemima, u svakodnevnom napornom radu i monotoniji. Pa ma koliko roditelji iz ove priče predbacuju sebi svašta, nadam se da će djeca iz nje iščitati i to da roditelji na tu ljubav imaju pravo.

U romanu „Putujuće kazalište”, objavljenom potkraj prošle godine, opisali ste povijest svoje obitelji i ne pretjerano sretan brak svojih roditelja, koji se unatoč nekoliko pokušaja nikada nisu razveli. Mislite li da bi bili sretniji da su se razveli?

- Brak mojih roditelja, koji nije bio sjajan, itekako je utjecao na moju predodžbu braka. Štoviše, kad sam bio mlađi, nikada nisam mislio da ću jednom živjeti u braku. Pogotovo braku koji već, evo, traje skoro trideset godina. I moram priznati da mi je to ljepša polovica života. Barem do sada, moj vlastiti brak nekako je popravio ona ružna sjećanja na brak mojih roditelja i česte svađe koje su se događale u našoj kući. Međutim, ono što sam htio pokazati u romanu Putujuće kazalište je koji su korijeni nesporazuma i da oni osim u karakterima sudionika, leže u njihovim životnim iskustvima, u onome što su proživjeli i kako se to reflektiralo na njih. Obično jasno vidimo neslaganja, ali već manje znamo o njihovim korijenima, pogotovo o uzrocima koji sežu daleko prije života onih o kojima se govori, mojih roditelja. Nisam siguran da bi njih dvoje mogli biti sretniji da su se razveli, možda baš zato i nisu. Jer, bilo je tu i neke ljubavi i pomaganja i lijepih trenutaka. Ali da se jesu razveli, to bi meni palo enormno teško, usprkos tome što sam imao vrlo kompleksan odnos s ocem. Osim toga, uvažavajući sve individualne karakteristike svakog čovjeka, mislim da ljudsko biće nije stvoreno za monogamiju. Društvo, moral, vjera, pa onda i predodžbe o ljubavi za cijeli život, o vjernosti itd. sve to mlade ljude gura u odnos za koji su uvjereni da treba biti monogaman. Tek kad se nakon određenog broja godina u braku dogodi nova ljubav, nastupaju ozbiljni lomovi. Fascinira me činjenica s koliko naklonosti i razdraganosti se ponekad govori i monogamnim životinjama, a propušta se da veći dio prirode ne funkcionira tako. I da je to u prirodi prirodnije. Od partnera i od sebe na početku ljubavi očekujemo vjernost, naravno više od partnera, ali u tom trenutku nismo svjesni hoćemo li to moći održati. I nije toliko važno je li se netko upustio u preljub, ili se suzdržao, važno je vidjeti da se taj impuls dogodio. A najčešće se dogodi. To vidimo posvuda oko sebe.

Čitajte i: Zoran Ferić: 'Online nastava iziskuje više energije i rada od one normalne'

Jeste li vi ikada razmišljali o razvodu?

- Djeluje pomalo nestvarno, ali u ovih trideset godina samo sam jednom razmišljao o razvodu.

image
Ferić u glavi drži ideju o knjizi o ljubavi s njegovom Andreom.
DARKO TOMAS/CROPIX

Kako ste upoznali suprugu Andreu?

- Andrea i ja sreli smo se na Rabu u ljeto '91. godine. Ona je sa sestrom blizankom došla ljetovati u hotel Padovu, a ja sam baš u to vrijeme došao na Rab s jednom velikom i luksuznom jedrilicom koju je moj prijatelj premještao iz marine u Biogradu, gdje je bila ugrožena zbog rata, u Trst, daleko od rata. Vlasnik jahte, neki Francuz, htio je spasiti svoju imovinu od minobacačkih granata. Bila je to zanimljiva avantura, već su postojale barikade na cesti, trebalo je probiti se do Biograda autom. Sela kroz koja smo prolazili djelovala su sablasno. Međutim, kad smo zaplovili, na moru, taj se rat nije osjećao. Djelovanja na moru vjerojatno još nisu počela, ili ih barem mi nismo vidjeli. I tako smo došli na Rab i ja sam spavao u kući svoga strica, kao i svake godine. Plaže i hoteli su bili pusti, turisti rijetki, ali ih je ipak bilo. Osjećala se gadna napetost. I tada smo na plaži ispod stričeve kuće prijatelj i ja ugledali dvije jako zgodne plave djevojke koje su bile toliko slične da ih je bilo teško razlikovati. I gledali smo se nekoliko dana. Kad su išle s plaže, Andrea bi se uvijek spremila prije sestre i čekala je nedaleko klupe gdje smo sjedili prijatelj i ja. I tako gledajući je, palo mi je na pamet kako bi bilo živjeti s tom djevojkom. Nikada prije tako nešto mi nije palo na pamet. I jednoga dana napisao sam kratku smiješnu malu dramu u kojoj ironiziram dijalog kojim im kao prilazimo, upoznajemo se i pozivamo ih na ples na terasu hotela Imperijal. Zanimljivo je što smo ih čekali pred hotelom Padova skoro sat vremena. Ja sam htio otići, ali bi me prijatelj uvijek zadržao riječima: „Ma doći će sigurno, nešto ih je spriječilo.“ Ispostavilo se da je to istina. Nikoga u životu nisam do tada čekao sat vremena, ni djevojke, ni prijatelje, ni rođake, ni ljude s kojima sam bio u nekim službenim odnosima. I eto, danas mislim da se isplatilo.

Čime ste je zaveli?

- „Zaveli” je možda kriva riječ. Čime sam je ohrabrio da izađe sa mnom? Stvar je bila u tome što, kad smo konačno dočekali te lijepe blizanke, to im je bila zadnje večer na otoku. Otišli smo na ples, popili piće, ali stvar se činila beznadnom. Avantura nije ni počela, a već se sve završilo. Moram priznati da sam tada, psihički, bio u očajnom stanju. Otac, kome su amputirali nogu zbog šećera, što je također opisano u romanu, bio je skoro nepokretan i brinuo sam se o njemu. I kad sam se vratio kući bolesnom ocu, u blizinu bolesti i smrti, sjećao sam se s nostalgijom te lijepe djevojke, krasne jahte, jedrenja. I tada mi je u jednom trenutku palo napamet da joj pošaljem cvijeće. Ali ni to nije bilo lako. Andrea je bila iz Rijeke, a ja živim Zagrebu. Nazvao sam zato jednu cvjećarnicu na Trsatu, platio poštom, izabrao cvijeće i kad su primili uplatu, a trebalo je jedno dva dana, dostavili su joj cvijeće. Došla je tada u Zagreb i nastavili smo izlaziti. Pa kad već pitate o romantičnosti, udvarao sam joj se kao da je sredina 19. st. a ne kraj 20. i upravo počinje rat. To je bilo retro-udvaranje. Ne sjećam se više koje je cvijeće bilo u buketu, ali sam siguran da bi ga Nikola Reiser, slikar kojeg jako volim, lijepo i minimalistički naslikao.

Čitajte i: Ferić osvojio nagradu Grigor Vitez: 'Iznenadilo me, ja sam kao dječji pisac tek na početku karijere'

Koji je najvredniji dar koji ste joj poklonili?

- Najvredniji dar? Ako se pri tome misli na materijalnu vrijednost, kuće, automobile ili skupe satove, ovo nikako nije pitanje za jednog pisca i profesora jer znamo koliko oni, a obojica su ja, u Hrvatskoj zarađuju. Dakle, najvredniji dar, mislim dakako na emocionalnu, a ne materijalnu vrijednost, je prsten moje majke koji je mami donijela moja teta iz Maroka. Izgleda orijentalno, s nekim zlatnim arabeskama, u sredini je bio maleni rubin, koji je s vremenom ispao, a uokolo su bili mali biseri kojih je, također, s godinama sve manje. Andrea prsten nosi i danas. To je bilo nešto kao zaruke, iako se nikada nismo zaručili. Neovisno o tome što je udvaranje izgledalo kao u 19. stoljeću, kasnije je išlo nešto modernije. Zaprosila me je dok smo se kupali u kadi i pristao sam odmah, bez razmišljanja. Poslije smo tu kadu malo povećali i sagradili u vrtu skromni bazenčić. I tu se ljeti redovito kupamo, a pridruže nam se ponekad i ljudi koji nam ovako ili onako kapnu u živote.

image
Književnik je pisanjem odlučio djeci približiti i neke teže životne teme, no svakako one koje se i njima događaju.
DARKO TOMAS/CROPIX

Kako rješavate bračne svađe?

- Nije bilo puno svađa u ovih tridesetak godina, a i kad ih je bilo, trajale su kratko. Netko od nas povisi glas, pa onda povisi i ono drugo i onda neko vrijeme uvrijeđeno šutimo. Ako se posvađamo za ručak, obično šutimo do večere. Ali nikad se nismo posvađali za doručak, a šutjeli sve do večere, ili, ne daj bože, do sljedećeg doručka. No, kad je već o svađama riječ, bilo je jačih svađa, ali nikada udvoje. Obično se ja svađam s njom kad je nema kod kuće. Naime, najviše me nervira kad preslaguje moju odjeću i što nikad ne znam gdje mi što stoji. Kad je kod kuće, jednostavno pitam i ona mi pokaže. Poludim tek kad je nema, a trebam baš određenu kapu ili određene rukavice. Onda glasno pičkaram, udaram po zidovima, ponekad izbacam stvari iz ormara. Poslije sve uredno vratim. Ja sam, možda, i neka vrsta zlostavljača koji zlostavlja ženu kad ona nije kod kuće.

Kako izgleda vaš zajednički život kada ste usred pisanja romana?

- Kad sam bio klinac, između moje petnaeste i dvadeset i neke godine, kad sam se na fakultetu susreo s pravim pjesnicima i piscima, mislio sam da je život pisca nešto glamurozno. Da ti ljudi vode život zanimljiviji od drugih, da ne rade od sedam do tri, da solidno zarađuju i puno putuju. Ukratko, sve ono što nije istina. Iz perspektive nekoga tko živi s piscem, to je prilično monoton život, a dotični je nevjerojatno dosadan. Zamislite da živite s nekim tko upravo u vrijeme godišnjih odmora, kad bi se trebalo putovati i uživati, po deset sati bulji u ekran. I pri tome se ponekad ljuti na nepoznatog nekog iz tog ekrana. Ponekad se pitam hoće li se i rad vikendom jednom okarakterizirati kao zlostavljanje u braku.

Čitajte i: Zoran Ferić: Andrea me osvojila ljepotom i izravnošću

Pokazujete li joj romane i priče u nastajanju ili tek kada budu potpuno gotovi?

- Izbjegavam joj dati na uvid priče u nastajanju, kao što ih ne dajem ni kolegama kojima redovito šaljem svoje rukopise. To je zato da me njihova kritika, ili primjedba „ovo ti baš ne valja“ ne pokoleba u pisanju. Uporno se nadam da ću, ono što baš ne valja otkriti i sam prilikom „čišćenja“ rukopisa. Ali kad je knjiga gotovo, ili skoro gotova, dajem je prvo supruzi, a onda šaljem dalje. Prema tome, sudeći po mojim knjigama i po činjenici da ih je prva pročitala, može se vidjeti koliko je tolerantna. Zapravo, jako ju zanima što radim, na što trošim vikende i godišnje odmore, ali ne forsira sve do kraja. A onda mi kaže svoj sud.

U „Putujućem kazalištu” spominjete je tek kratko. Mislite li da ćete ikada vašu ljubavnu priču pretočiti u roman?

- Naša ljubavna priča tek čeka svoje uobličenje. U romanu Putujuće kazalište pojavljuje se tek kratko jer je to roman o mojim roditeljima i bakama i djedovima, a upoznali smo se tek nekoliko mjeseci prije smrti moga oca kojom roman završava. Ali, kao što sam Putujuće kazalište nekako držao u svijesti, nadajući se da ću jednom napisati biografski roman, tako još uvijek držim u glavi i roman o našem braku.

Linker
25. studeni 2024 04:01