VEDRAN PETEH/CROPIX
NAPOKON DOMA

Trpimir Vicković Vicko: ‘Nakon dva dramatična mjeseca u bolničkom krevetu, ponovno hodam!‘

Bio je spreman na najgore, a dogodilo se najbolje. Popularni urednik i voditelj na Zabavnom radiju nakon puna dva mjeseca ponovno je stao na svoje noge i vratio se u topli zagrebački dom supruzi Sandri te njihovo dvoje djece, kćeri Anji i sinu Tinu.

Bio je spreman na najgore, a dogodilo se najbolje. Popularni urednik i voditelj na Zabavnom radiju nakon puna dva mjeseca ponovno je stao na svoje noge i vratio se u topli zagrebački dom supruzi Sandri te njihovo dvoje djece, kćeri Anji i sinu Tinu.

Bio je spreman na najgore, a dogodilo se najbolje. Popularni urednik i voditelj na Zabavnom radiju nakon puna dva mjeseca ponovno je stao na svoje noge i vratio se u topli zagrebački dom supruzi Sandri te njihovo dvoje djece, kćeri Anji i sinu Tinu.

Za Trpimira Vickovića Vicka (55) posljedice koronavirusa bile su dramatične. Od početka prosinca nije mogao stati na svoje noge što je najteža od svih posljedica zbog koje je danima ležao u KBC-u Dubrava. Kratko je za blagdane stigao kući, a potom je prebačen na Kliniku za neurologiju KBC­a Zagreb. Tamo mu je potvrđen Guillain­Barréov sindrom – bolest koja izaziva paralizu, a započinje u nogama. Nakon što je četiri tjedna na rehabilitaciji u Stubičkim toplicama ponovno učio hodati, spretno je stao na svoje noge i sada hoda samostalno bez hodalice. U četvrtak je stigao kući gdje ga je obitelj, koju je do tada mogao vidjeti samo s balkona bolničke sobe - obasipala poljupcima i zagrljajima.

image
Zbog njih se vrijedi boriti: Vicko sa suprugom Sandrom, sinom Tinom i kćeri Anjom
PRIVATNI ALBUM

„Osjećam se fenomenalno. Po mojim prvim razmišljanjima mogao sam završiti u invalidskim kolicima. Danas hodam samostalno jer su me terapeuti odlično istrenirali i spreman sam za svakodnevnu borbu i dugi period vježbi koji me čeka kod kuće i u rehabilitacijskim ustanovama. Još ne smijem voziti automobil jer se bojim i nisam siguran u koordinaciju nogu.”, priča nam Trpimir Vicković Vicko.

U Stubičkim toplicama svako jutro odlazio je na elektrostimulaciju mišića iznad i ispod koljena, vježbe hodanja s hodalicom, a zatim s terapeutom, fizioterapiju, vježbe otpora, koncentracije i ravnoteže te terapiju koja mu je zbog dugotrajnog ležaja u bolnici bila od iznimne koristi – radna terapija koja uključuje filigranski rad prstima, rukama i gornjim dijelom tijela. Posebni mu je izazov bilo uspinjanje po stepenicama gdje je shvatio koliko se brzo umara.

image
Fotografija s covid odjela bolnice u Dubravi
PRIVATNI ALBUM

„Prebolio sam obostranu upalu pluća pa nemam kondicije. Kada se umorim, stanem i opet sve ispočetka. Zadnje vrijeme se gegam bez hodalice, a kada mi je teško, naslonim se na zid”, priča nam dobro raspoloženi Vicko. Već trideset godina boluje od dijabetesa koji je u mladosti dobio od silnog stresa, i otad ne koristi sol, šećer, bijelo brašno i mast. Nakon bolničke hrane nalazi su mu, kaže, više nego savršeni. „Pao sam na 92 kilograma, a da sam ostao na svojih 110 ili 120 sve bi mi bilo puno teže. Oko hrane sam jako razmažen i izbirljiv jer moja supruga i punica fino kuhaju, ali moram pohvaliti i bolničku kuhinju, posebno onu u Dubravi”, kaže Vicko.

image
Trpimir Vicković skinuo je dvadesetak kilograma
VEDRAN PETEH/CROPIX

Obitelj je posljednjih mjesec dana vidio samo s balkona jer zbog epidemioloških mjera nije smio primati posjete, a na pitanje je li ikada u ova dva mjeseca imao depresivna stanja, nasmijao se od srca.

„Kada sam kao scenarij imao invalidska kolica, pomislio sam – ni prvi ni zadnji – već sam kalkulirao koliko košta dizalo i rampa. Onda su mi rekli da će oporavak biti dugotrajan jer za jedan milimetar živca oporavak traje jedan dan, a do koljena ih imam 40 centimetara. Rekao sam ok, hajdemo dan po dan, samo ih je 400. Sve sam prihvatio, ali nikada mi nije bila solucija odustati. Meni depresija nije opcija. Prihvatio sam da mnoge stvari u životu više neću moći. Ponekad se osjećam melankolično. Mnogo prijatelja mi je proteklih mjeseci preminulo, a nisam se uspio s njima oprostiti. To me rastužilo. Ali depresiji se čovjek može prepustiti ako nema drugih problema. Zbog svoje dvoje djece to si ne smijem dozvoliti” zaključuje emotivno Vicko.

Optimizam i humor nisu ga napustili ni u najtežim danima, a svojim je vedrim duhom na rehabilitaciji zabavljao sve oko sebe. „Najzabavnije iskustvo koje prepričavam je kupanje. Kako se zbog nestabilnosti nisam smio kupati sam, vozili su me u veliku kupaonicu gdje me mogu prati iz daleka. Osjećao sam se poput nilskog konja”, govori kroz smijeh Vicko. Svoju zaraznu energiju širio je gdje god bi krenuo. „Sreo sam četiri gospođe kako stoje i čekaju lift! Samo sam im viknuo: 'Komadi, stepenice!' Kasnije su mi terapeuti rekli da ih ni crni vrag više ne može natjerati da se voze liftom!”, prepričao nam je kroz smijeh popularni voditelj ne krijući sreću zbog dolaska kući nakon duga dva mjeseca agonije.

Linker
30. studeni 2024 14:10