ISPOVIJESTI IZ ZATVORA

730 DANA BIO SAM ROB 'Doveli su me u ćeliju s četvoricomkrimosa, zatvorili metalna vrata iodmah mi rekli: Ovdje ćeš biti rob'

Robovi (tako smo se međusobno u zatvoru zvali) imaju pravo na jedno tuširanje tjedno. Svi se uz to peru u ćelijama, a čuvari to dopuštaju. Staneš nad čučavac, plastični vrč za čaj napuniš vodom i polijevaš se.
 Snimio: Darko Tomas/CROPIX








Kroz 14 hrvatskih zatvora i sedam kaznionica, ovisno o godini, prođe između 17 i 20 tisuća ljudi. Najčešće su to muškarci između 27 i 39 godina. Žene čine pet posto ukupne populacije. Gotovo deset posto rastao je broj zatvorenika treće životne dobi. Posljednje izvješće Vijeća Europe za Hrvatsku, za 2014., kaže da su nam zatvori prenapučeni i da su u njima uvjeti loši. EU procjenjuje da se na 3771 mjesto u zemlji vrti broj od 5400 osoba, ali u Ministarstvu pravosuđa tvrde da je broj trenutačno u opadanju. No, kad se svi ti statistički podaci zbroje i oduzmu, pa se podvuče crta, ostaje činjenica da u zatvorima najviše vremena provedu, i najbolje ih razumiju, zatvorenici i njihovi čuvari. Ovo su njihove priče.

Zatvorenik iz Zagreba (28), bivši diler marihuane, robijao dvije godine u Remetincu i Glini. Danas zaposlen kao dostavljač.

Dobro se sjećam tog trenutka, jednog jutra u travnju, kad mi se promijenio život. Stajao sam u redu u pekari, imao sam ključeve od stana, dva mobitela i nešto novca. S leđa mi je prišao visoki muškarac. Iskreno, uopće nisam primijetio da je ušao za mnom. Zagrlio me desnom rukom, oko vrata. Prije nego sam se snašao stegnuo je stisak, povukao me prema podu, a drugom rukom pokazao mi je policijsku značku.

Izvukao me van, odveo u haustor, a odnekud su se stvorila još dvojica. Počeli su urlati.

- Gdje ti je pištolj, pištolj, vadi ga. Ajmo!

Nikad u životu nisam nosio pištolj. Ponadao sam se da traže nekog drugog. Kad su me pitali gdje živim, pokušao sam se izvući i pokazao neodređeno prema nekim zgradama. Jedan od njih zviznuo mi je šamar. Od njega mi je dugo zvonilo u glavi.

Izrecitirali su sve: kako se zovem, prezivam, u kojem sam ulazu, na kojem katu. Shvatio sam: gotovo je. Uhićen sam.

Otad se više nisam opirao, opustio sam se. U stanu su mi pronašli dva kilograma marihuane. Tek kasnije ću saznati da su me pratili puna tri dana. Ali znate što? To je najbolja stvar koja mi se dogodila.

Sve sam priznao, ali nikoga nisam cinkao. Pitali su me, naravno, ali rekao sam im da neću. Ostavili su me na miru.

PRITVOR NA ORANICAMA

Bilo je to početkom 2012. Imao sam 25 godina.

Prva tri dana proveo sam u pritvoru na Oranicama, nakon toga su me premjestili u Remetinec u istražni zatvor.

Odmah sam znao da me čekaju najmanje tri godine zatvora. Ali tek tamo u Remetincu, na kraju dugog hodnika, ispred metalnih vrata ćelije, do koje su me dopratila dva pravosudna policajca, shvatio sam gdje sam. Nagnuo sam se naprijed, i kroz špijunku pomoću koje čuvari kontroliraju ćelije, pogledao unutra.

Do tog trenutka o zatvorima sam znao samo iz filmova. Bojao sam se najgoreg.

A kad ono, dečki unutra gledaju TV, polufinale Lige prvaka.

Ne mogu to opisati, to olakšanje.

Nakon torture u Heinzelovoj pa na Oranicama dobio sam svoj jastuk, čistu posteljinu i žlicu. Običnu metalnu žlicu, ona u zatvoru služi kao vilica i nož.

Obradovao sam se kao dijete.

Ta prva ćelija bila je skučena, sa sedam kreveta, metalnih, vojničkih pretpostavljam, na kat, oko kojih su bili nagurani metalni ormarići koje unutra zovu kasete.

U kutu su čučavac i lavabo ograđeni zidićem, u koji se ulazi kroz pokretna vrata, kao u salunu. Sakriven si od pogleda, ali svi se mirisi osjete.

Čučavac smo redovito koristili za tuširanje.

Robovi (tako smo se međusobno u zatvoru zvali) imaju pravo na jedno tuširanje tjedno u zajedničkoj kupaonici. Dobiješ nekoliko minuta za pranje, šamponiranje i ispiranje. Nema odugovlačenja, nema srama.

Međutim, svi se uz to peru u ćelijama, a čuvari to dopuštaju. Staneš nad čučavac, plastični vrč za čaj napuniš vodom i polijevaš se.

Ima ljudi koji to ne mogu podnijeti. Onda cvile, plaču i otežavaju život sebi i drugima. Gledaj, što se prije navikneš, bolje za sve.

To mi je bilo prvo uhićenje u životu, očekivao sam minimalno tri godine zatvora. Prvo kazneno djelo, mladost i činjenica da sam neosuđivan i što sam sve priznao i pokajao se utjecalo je na visinu kazne. Nagodio sam se. Sudac mi je odmah skinuo šest mjeseci. Još šest sam odradio uvjetno, pa se jednom svakih 14 dana javljao referentu, a jednom mjesečno policiji.

U zatvoru sam na kraju proveo pune dvije godine. Većinu od toga u Glini.

Danas sam svjestan da je to najvažnija stvar koja mi se dogodila. Promijenila me, danas sam bolji čovjek.

Ali tad, te prve večeri u Remetincu, nisam znao što me čeka.

Upoznao sam se s cimerima. Jedan je ležao zbog serije krađa, jedan zbog droge, jedan stariji zbog obiteljskog nasilja, a jedan je namjestio pet milijuna kuna lažnih kredita.

Momci su me pitali jesam li dobro, jesam li gladan, trebam li što, pa su izvadili nešto hrane iz svojih kaseta. Sljedeće pitanje: zašto si unutra? Odmah sljedeće: imaš li novca?

ISKRENOST I NOVAC

To su prve lekcije koje sam naučio. Iskrenost i novac. Nema muljanja, a novac ionako otvara svako društvo. Papirnata optužnica u istražnom zatvoru je kao osobna iskaznica. Ja sam svoju nosio posvuda. U ćeliji svatko svoju stavi na stol. Da vidimo tko je tko, buraz.

Uostalom nisam pedofil, nisam se imao čega sramiti. Takvi, razni silovatelji i nasilnici, u zatvoru su uvijek na meti. Ali jako dobro su zaštićeni, čuvari na njih posebno paze, ne možeš im ništa.

Ali ljudi unutra žele znati s kime će spavati sljedećih dvije, tri ili više godina. Vidiš nekog, pitaš ga zašto je unutra.

- Stari, to se ne priča, kaže ti i odmah znaš da nešto skriva. Kompa, nemamo mi što pričat. Pokaži papir, stavi ga na stol.

U trenutku uhićenja imao sam djevojku, nekoliko godina mlađu, i nakon pet mjeseci veze jako smo se voljeli. Moj najveći problem bio je hoću li na ljetovanje s njom ili prijateljima. Mislio sam da ću kao i svi, za djela slična mojima, nakon presude odsluženje čekati na slobodi.

Međutim moja je nagodba uključivala trenutačno izvršenje kazne. Bio sam šokiran, ali danas bih odabrao isto. Što prije počneš, brže ideš van.

Jako smo se voljeli, ali znao sam da nećemo izdržati. Rekao sam joj: znala si tko sam, znala si s kim si krenula, ali nemaš nikakvu obavezu prema meni. Ne moraš me čekati.

Ona je govorila da sam lud i da to više ne govorim. I da će me čekati.

Došao je dan presude.

Dan poslije trebao sam van, baš na njen rođendan. Moj je bio za pet dana. A onda sam saznao da izlaska nema.

Javio sam joj telefonom, ona je rekla da to ništa ne mijenja, došla mi u posjet na vlastiti rođendan. I ostavila me.

Poludio sam, rekao sam joj stvari zbog kojih mi je danas žao. Krenule su mi suze, ali vjerujte mi, kad sam se vratio u ćeliju, nitko na meni nije primijetio što se dogodilo. U zatvoru to ne pokazuješ. Nisam htio da me sažalijevaju ljudi koje ne poznajem.

Nakon presude iz istrage sam prebačen na tzv. peti odjel. Tamo okupljaju kriminalce iz cijele Hrvatske, promatraju nas i testiraju mjesec dana pa odlučuju u koji će nas zatvor poslati na služenje kazne.

To je najgori period.

Stave te u veliku prostoriju sa 13 ili 15 kreveta, ne poznaješ nikoga, nitko ne pazi na čistoću, svi znaju da brzo idu dalje.

Unutra su krimosi svih vrsta, svi koji su dobili kaznu dulju od godinu dana. Držiš se za sebe, ispunjavaš testove i čekaš.

U malenim ćelijama je drukčije. U njima se zna red. Poštuješ najstarijeg ili najjačeg, svi čistimo, zna se tko je kad na dužnosti. Sve je kao u vojsci, tip-top, inače ne bi mogli živjeti jedni s drugima.

Karakter sam koji se sa svima slaže, nisam imao problema, ljudi na mene ne reagiraju agresivno. Ali vidio sam svađe, čuo za tučnjave i napade, svjedočio kako jedan zatvorenik šamara drugog jer ga ovaj nije poštovao.

Ljudi u petici k tome pravi su šljam. Užasno je tamo.

Najveći je problem što sa sobom preko dana. Kartanje je zabranjeno, jer se smatra kockanjem. Ako te čuvar ulovi, uzme ti špil, ali novi su se stalno pojavljivali.

Imali smo dobar trik, na šetnji kriomice trgali biljke ili cvijeće. Svatko u ruku stavi što je skupio, jedan kaže broj, a tko u ruci ima najbliže tom broju pobjeđuje.

Snalazili smo se.

Druga, jako tražena stvar su križaljke i erotski časopisi. Svi unutra rješavaju križaljke. I igraju jamb.

Jamb je dopušten, vjerujte, svi u hrvatskim zatvorima igraju jamb ko ludi. Jamb je bio spas.

S čuvarima smo se nosili koliko smo mogli. Puno njih je neprofesionalno. Ne znaju se obuzdati. Dođu ljuti izvana jer ih je netko iživcirao pa se iskaljuju na nama.

Vrijeđaju te. Ne možeš ništa jer znaš da mogu s tobom što žele. Da se razumijemo, među njima ima mirnih, staloženih ljudi koji samo obavljaju dužnost i gledaju svoja posla.

Takvi ti kažu: nemojte mi raditi probleme, pa neću ni ja vama. Samo da se poslije ne moraju baviti birokracijom ili intervenirati.

PISMA I TELEFON

U zatvoru su nas budili u sedam ujutro. Čuvar upada u sobu, probudi nas, krene dalje, pa se za deset minuta vrati, nakon što obiđe cijeli odjel. Dotad svi kreveti moraju biti pospremljeni, a mi obučeni. U Remetincu nije bilo uniformi, svi smo bili u civilu. Slijedi jutarnja higijena pa doručak. To su nam donosili u sobe. Par šnita kruha i pekmez ili pašteta. Zvali smo ih dječja radost, kao da smo u vrtiću. Dalje tratiš vrijeme i čekaš šetnju. Svaki dan smo imali pravo na dva sata šetnje, ali ona se svaki dan pomicala za sat vremena.

Nakon toga gledaš televiziju, kartaš kad uspiješ, igraš jamb. U tom trenutku si još vezan za ljude izvana pa primaš pisma i odgovaraš na njih. Dobiješ kemijsku, šalješ razglednice. To je život unutra.

Čuvari gase svjetla u 23 sata. Izbace sklopku i nema pomoći.

Dvaput tjedno smiješ u kantinu, zatvorski dućan u kojem možeš, ako imaš novca, kupiti tjesteninu, cigarete, nareske. Čuvar uđe u sobu, prozove tvoje ime ako si na redu. Ako imaš novca ideš. Uglavnom su svi išli, ali nismo imali puno novca. Uhićen sam sa 700 kuna pa sam ga isprva još i imao, pušio sam bijeli Marlboro, kutiju i pol dnevno. Svi u sobama puše. Iako, imaš i nepušačke sobe, ako želiš, možeš je zatražiti. Kasnije sam prešao na duhan, puno isplativije. Brzo sam ostao bez novca.

Ne očekuje se da dijeliš stvari, ali ako vidiš da netko nema, podijeliš s njim. Nisam završio srednju školu i nisam imao primanja. Otac mi je negdje u Njemačkoj, s njim ne kontaktiram, majka mi je bila bolesna. Živio sam od onoga što su mi slali prijatelji.

Najskuplja stvar je telefon. Svaki odjel ima jedan. U istrazi imaš pravo na osam minuta razgovora tjedno. To plaćaš. Dvije kune po minuti stoji poziv na mobitel, kunu po minuti poziv na fiksnu liniju. Daju ti karticu, nalik na osobnu, sa tvojom slikom i bar kodom. Ako imaš novca, napuniš je pa ti s nje skidaju iznose, za telefon i za kantinu.

Osam minuta je jako malo vremena, ne uspiješ se kako treba ni rascmoljiti curi.

Posjeti? Može ti doći bilo tko, ali prvo mora dobiti dozvolu od suca istrage. Svaki drugi dan davali su nam sat vremena za posjete. Sjedio sam u skučenom boksu, odvojen staklom, a kad bi dobio pravo na otvoreni posjet, onda bi mi dignuli to staklo, pa sam mogao grliti ljude. Bračne posjete nisam koristio, nisam oženjen.

S bivšom sam se sreo puno kasnije, na svom prvom slobodnom vikendu. Unajmio sam nam sobu, bila je to divna noć, ali nikad više nismo bili par. Danas smo samo dobri prijatelji.

PUT ZA GLINU

Jednog jutra u peticu je ušao čuvar i prozvao me. Stavili su me u maricu, i znao sam - idem u Glinu.

Slijedi nova etapa. Karantena.

Glina ima novu zgradu, moderno opremljenu s komfornim ćelijama. S podnim grijanjem, klima-uređajem, slavinama na senzor. Stara zgrada služi im za karantenu. Tamo sam proveo mjesec dana prije nego što su odlučili na koji ću odjel. Dobio sam referenta, a jedan od voditelja me ispitao: imam li u Glini prijatelja, neprijatelja, jesam li se kome zamjerio, koga želim izbjeći.

Jednom kad su me smjestili u ćeliju, osjetio sam olakšanje. Nema više seljakanja, usidrio sam se.

Ubrzo sam dobio posao u zatvorskoj tiskari. Glina ima i tiskaru i varionicu, a ja sam radio u skladištu, gdje sam dokumente za sve sudove u zemlji stavljao na hrpe, vagao ih, pakirao, bilježio podatke, kao u pošti.

Radio sam svaki dan, šest sati dnevno. Mjesečna plaća: 290 kuna.

Vjeruj mi, za to što je meni trebalo, sasvim dovoljno.

U zatvorskoj kantini mogao sam kupiti sve što sam htio, kao u normalnom dućanu. Ali sve što sam ja kupovao su duhan i kava. Crna, turska, bez mlijeka. Mlijeko je u zatvoru luksuz. I žlica šećera za kavu je puna šaka brade.

U sedam ustanem, lupim crnu kavu, otvorim oči i krenem na posao. Obučem uniformu (na odjelu se nosi civilna odjeća, ali na posao uniforma od trapera, hlače, košulja i jakna). I dani krenu, sve brži.

Dok sam robijao u Glini, umrla mi je majka, bila je bolesna i bolje da se više nije mučila. Pustili su me na njen sprovod. Imam brata i sestre, a jedna se brinula o meni. Imala je malo dijete i bila trudna. Rekao sam joj: nemaš auto, nemoj se mučiti i dolaziti u posjet. Doći ću ja k tebi kad dobijem slobodan vikend.

Dobio sam ga puno kasnije.

U Glinu dolaziš s ocjenom Z (zadovoljavajuće), a ako se dobro vladaš, možeš dobiti U (uspješan) i NU (naročito uspješan). Kad dohvatiš U, počneš dobivati povlastice. Prvo sat, dva izlaska u grad, pa cijeli dan, pa noć vani, pa cijeli vikend. Nagrađuju te kao psa. Šutiš jer znaš da ćeš dobiti ako si dobar. I daju ti, stari, tako to ide.

U međuvremenu mi se javila sestra iz Njemačke. Došla je u Zagreb da mi donese pozivnicu za vjenčanje. Tad je saznala da sam u zatvoru. Rekao sam joj: dođi svejedno u posjet, da te vidim. I došla je. Ali na svadbu nisam smio.

U Glini je bilo lakše nego u Remetincu. Čuvari su nam dopustili da pogledamo film do kraja, iako je prošao rok za spavanje. Bili su korektni prema nama, iako, bilo ih je svakakvih.

Ali uvijek vrijedi to pravilo: olakšaj ti njima, olakšat će oni tebi. Kaznu sam odslužio u šesterokrevetnoj sobi, isti metalni kreveti na kat, iste kasete. Kad uđeš, popišu tvoje stvari - imao sam dvije crne trenirke i jednu bijelu, nešto majica i donjeg veša. Ali to se kasnije sve izmiješa među robovima, mijenja se i vrti, od čovjeka do čovjeka.

ŠVERC

U zatvorima je puno šverca i trgovanja. Nikad nisam vidio ili čuo da bi to radili čuvari. Ali stvari funkcioniraju ovako: robovi koji dobiju izlaz na koji sat nađu se s prijateljima i od njih dobiju robu, uglavnom je to spice (sintetička marihuana op.a.) stave to u kondom i sakriju ga u anus.

Spice je popularan jer ga se teško otkrije na testiranjima. Provjeravaju te iz bilo kojeg razloga, ako vide da si napušen ili ako u nešto posumnjaju. Mene nikad nisu, jer nisu imali razloga. Primopredaja se dogovori unaprijed jer u zatvorima neki imaju i prošvercane mobitele.

Ako posumnjaju, vode te liječniku u Sisak koji ti pregleda anus. Znam za slučaj dečka koji je bio pun svega, i liječnik ga je pregledao pa opet ništa u njemu nije uspio naći.

Ako imaš novac možeš si i to priuštiti. Sve je triput skuplje nego na ulici, ali tako to ide.

Od legalnih stvari u zatvor smiješ donijeti cigarete, časopise i križaljke. Šogor mi je jednom poslao kutiju crvenog Marlbora, a kako sam ja već prešao na duhan, kutije sam dijelio. Dvije kutije su 50 kuna, a onda ti kupac na svoju karticu u kantini kupi za protuvrijednost stvari koje ti trebaju. Čajna salama, majoneza i sir su luksuz. Kad smo se toga dokopali, mogli smo peći pizze i lepinje na malenom rešou.

Improvizirali smo, to su rituali koji se u zatvorima prenose s koljena na koljeno.

Danas sam svjestan da sam unutra puno naučio. Prvo da mi u životu ne treba toliko puno. Shvatio sam tko su mi prijatelji. Neke ljude izvana poznavao sam 20 godina, bolje od njihovih roditelja. A onda ti takav čovjek dvije godine ne pošalje ni pismo.

Društvo iz kvarta mi je slalo novac. Skupili bi nešto i dali to jednoj prijateljici koja mi je preko pošte uplaćivala novac. Drago mi je zbog toga, ljudi su mislili na mene.

Ali od nekih sam očekivao da će sami otići u poštu poslati nešto na svoje ime. Znate zašto? Kad čuvar uđe u ćeliju i proziva one koji su dobili novac… Znate li koji je to osjećaj, ako prozove tvoje ime? Nisi znao da će doći. Ali ipak je došlo. I to od nekoga direktno, osobno se potrudio poslati ti novac.

Zato je bitno.

U Glini sam se naučio radu. Nekad mi je bilo nezamislivo ustati ujutro i ići na posao. Ali ovdje to moraš. I tu sam naviku zadržao. Sad kad sam vani prijatelj me zaposlio kao dostavljača. Ljudi su govorili: vidi ga, neće dugo izdržati. Ali jesam. I radim.

Prijateljice mi kažu da sam iz zatvora izašao kao stroj. Naučio sam razmišljati, imao sam vremena sabrati misli. Svaki problem detaljno obraditi, sa svih strana.

Sredio sam se.

OSJEĆAJ SLOBODE

I kad sam izašao, osjećaj slobode me preplavio, bilo mi je teško koncentrirati se. Prebučno, previše obaveza, previše ljudi. Ali uspio sam.

Prvi dan vani bio sam kao zvijer, adrenalin mi je skakao po kičmi, imao sam nevjerojatnu volju za životom. Nema te droge ili pića koji će to zamijeniti.

Vani se puno priča o seksu u zatvoru, o silovanjima i homoseksualcima. To su prenapuhane priče, nije to kao u filmovima i serijama.

Nisam se bojao silovanja, više me bilo strah psihičkog maltretiranja, premlaćivanja. Dok sam bio iza rešetaka, nisam vidio ni čuo za niti jedno silovanje. A to je tako malena zajednica da bi nešto sigurno čuo da se događalo. Prije je bilo drukčije, pričali su mi stariji. Na meti su uvijek silovatelji i pedofili. Kružila je urbana legenda: baciš tipa, staviš mu Erotiku na leđa i odradiš posao (smijeh). Isto je s homoseksualcima. Držali su se za sebe i za ni jednog nisi mogao biti siguran. Moram naglasiti, to nikad nisu bili normalni momci, uvijek su to bili neki seksualno devijantni tipovi.

U zatvoru su bitni dokazi, ništa ne radiš bez dokaza, a iako smo sumnjali na neke, nikad nismo imali dovoljno dokaza.

Od svih njih puno više smo tragali za drukerima. Oni su pravi neprijatelji u zatvoru. Takvima je isto teško fizički prići, a najradije bi ga zaskočili u sobi, bacili deku preko glave i premlatili.

Nekad se i to moglo, ali sada su pravila puno stroža, pazi se na svaku sitnicu.

Jedno se mora znati: mi u zatvoru smo lopovi. Oni su murija. I držiš se svojih. Ako živiš s nama, ne možeš raditi za muriju.

A takvih je bilo puno.

Neke su nam cinkali sami čuvari. Ni oni ih nisu pretjerano voljeli. Nitko ne voli lažljivog roba.

Naučio sam da što ti je vani bilo bolje, to će ti unutra biti teže. Mene je zatvor spasio. Unutra sam bio miran. Ja, sam sa sobom.

I zato sam izdržao.

I nikad više ne bih živio kao prije.

Jednu stvar jako im zamjeram. Obećali su mi da ću završiti srednju školu. Nisam. Mogao sam birati: kuhar ili varilac.

S obzirom na to da sam kao diler probao drogu, morao sam prvo proći test na hepatitis. Taj test je stajao 450 kuna, a morao sam ga sam platiti. Nisam imao novca, pa sam odabrao zvanje varioca. Rekli su mi da čekam svoj red. Nikad ga nisam dočekao.

Hvala im na tome, ispali su lažljivci.

===========================================

Pravosudni policajac (52) iz Zagreba, s 30 godina staža, prošao je većinu hrvatskih kaznionica i nikad nije požalio zbog odabira profesije za koju smatra da danas propada

Zatvorski sam čuvar, taj posao radim punih 30 godina. Napredovao sam do šefa odjela, a zatvorenici ljude poput mene zovu komandirima.

Odjelom upravljam sam.

Šef sam 70-orici zatvorenika, a nekad ih je bilo i više od 250. Mi smo kičma zatvora. A plaćeni smo najmanje i nismo cijenjeni.

Nakon dodatka na staž i bonusa od 30 posto na uvjete rada, sa svim beneficijama i prekovremenim satima, prosječno svakog mjeseca primim 6500 kuna. Ovo je najteži posao u zatvorskom sustavu. Svaki dan, non-stop u kontaktu sa zatvorenicima. Vrata ćelija na odjelu otvaram ako treba i deset, dvadeset puta dnevno. Sve svoje probleme moram ostaviti kod kuće, unutra ulazim samo u uniformi, s palicom i pepper sprejem koji uglavnom ostavljam u ladici. Pištolj ne smijemo nositi. Nemamo radiovezu, nemamo bežične telefone. Ako počnu problemi, možemo samo vikati i lupati.

I nadati se da će pojačanje stići na vrijeme.

Ono što imam moj je autoritet.

To je moja najveća snaga.

Gradim ga od prvog kontakta sa svakim tko dođe na odjel. Upoznajemo se, razgovaram s njim, snimam ga, proučavam.

Već sam naučio tko je kome najgori. Pedofile mrze svi. Drukere ne vole. Političare i direktore ganjaju i žele im se prikrpati.

Seksualnim prijestupnicima govorim da o svojim djelima u sobama ne pričaju. Posebno da se njima ne hvale. Kažem im što ih čeka ako se netko namjeri na njih. Maltretiranje? Sigurno. Premlaćivanje? Vrlo vjerojatno.

Starije i bolesne odmah izdvajamo u nepušačke sobe, ako ima mjesta. Ako nema, čekaju svoj red.

PAKAO ĆELIJA

Sobe su malene i skučene, građene su za maksimalno trojicu zatvorenika. Ne mogu svi istovremeno jesti za stolom, neki to rade na krevetima. Istovremeno neki puše, drugi su na toaletu. U ćelijama je vruće, ljeti je pakao.

Zbog toga im dopuštamo da se peru nad čučavcima. Oni su ograđeni zidićima od metar i pol visine. Zatvorenici sami od crijeva i selotejpa naprave priručne tuševe.

Službeno, na tuširanje imaju pravo jednom ili dvaput tjedno. Imaju raspored po sobama. Tuširaju se popodne kad je najmanje posla. Uđem u sobu i kažem: dečki, tuširanje je za pet minuta. Uzmu ručnike i odu u kupaonicu. Istovremeno ulaze osmorica, ovisi koliko je tuševa ispravno. Mi nikad ne ulazimo s njima. Čuvar stoji ispred drvenih vrata i čeka da izađu. Ne izlaze dok se nisu obukli. Redar im pušta vodu, to traje deset minuta, pa se voda isključuje.

Dok se oni tuširaju, ja odlazim u drugu sobu i najavljujem njihov red.

Uvijek pregledamo tuševe i klupe u svlačionici da ne bi jedni drugima nešto ostavljali unutra.

U zatvorima nema dovoljno pravosudnih policajaca. Kao šef odjela radim sam, od sedam do 15 sati, nakon toga još pišem izvješća.

Prvi put u sobe ulazim rano ujutro. Kako ih budimo, tako ih brojimo. Najbitnije je da su budni, da te gledaju. Hoće li mi netko reći dobro jutro, manje je važno, važno je da je živ.

Neki krenu s jutarnjom higijenom, neki idu na šetnju (prvi, oni stariji šetači su već u 7.15 na dvorištu), neki još malo spavaju, neki se pripremaju za sudsko ročište.

Radim u Remetincu, ovo je istražni zatvor i zatvorenici često idu na sud.

Slijedi doručak.

Donose ga zatvorenici koji rade u kuhinji, u metalnim kontejnerima. Ovdje se svi obroci jedu u ćelijama. Dvorište je puno cijeli dan. Stalno se rotiraju nove grupe, jer svi imaju pravo na dva sata šetnje dnevno. Nakon toga uzimamo pisma zatvorenika koja idu van, pregledavamo pakete koji dolaze unutra, svako pismo evidentiramo.

Ovo niste znali, ali mi u Remetincu nemamo kompjutere. Imamo ploče na zidu na kojima su imena zatvorenika napisana na kartončićima. To se nije promijenilo od osamdesetih.

Kad komuniciram s zatvorenicima, prilagođavam se njihovom nivou. Neki dolaze s fakultetskim diplomama, neki su sirovi i neobrazovani ili narkomani.

I oni žele razgovarati s nama. Postavljaju tisuću pitanja. Nemaju što raditi u sobama, pa se klade. Onda nas pitaju da presudimo.

- Koji je glavni grad Argentine? Koji je rezultat sinoćnje utakmice?

Neki postavljaju ozbiljna pravna pitanja, to je način da nas testiraju. Zato govorim mlađim čuvarima: ne odgovarajte odmah ako niste sigurni. Izađite, otiđite u ured, razmislite, informirajte se.

Svaki pogrešni odgovor je automatski pad autoriteta. Svašta su me ispitivali. Za koga navijam, što volim, što ne volim. Žele vidjeti hoćemo li im lagati.

Moja taktika je da uvijek uđem u sredinu sobe i onda razgovaram s njima. Nikad ih ne gledam stalno u oči. Proučavam sobu, gledam ima li što sumnjivo.

Nekad me oni sami zovu unutra.

- Šefe, jeste li za kavu?

Unutra rade čak i kolače pa pozovu na šnitu torte. Sjećam se jednog koji je napravi mali priručni kazan za pečenje rakije. Minijaturni doduše, ali radio je valjda. Nisam probao. (smijeh)

Tijekom dana u sobe dolaze liječnici koji ih pregledavaju i daju im terapije. Oko 70 posto zatvorenika prima neki oblik terapije. Svakom pregledu moraš prisustvovati.

Mnogi su na heptanonima. Ne znaš imaju li hepatitis ili možda AIDS. Nismo umreženi s liječnicima, ako nam oni ne kažu, mi ne možemo znati. Zatvorenici nam često lažu.

Točno je da je kartanje zabranjeno. Ali samo na papiru. Pa što bi oni sa sobom preko dana? Prilikom pretresa im kažemo: sami stavite karte na stol. I oni to naprave. Ali vjerojatno imaju još koji u pričuvi. Često sami izrade karte, i to vrlo detaljno, začudili biste se koliko su dobre.

Mnogi danju spavaju pa noću kartaju. Iako im je struja isključena, u sobi se dobro vidi zbog svjetla izvana.

Ako netko prijavi da ga maltretiraju zbog toga ili su ga pokrali ili ga iznuđuju, onda je to druga stvar. Onda kartanje službeno prijavljujemo. Televizija je dozvoljena.

Neki donesu svoje prijemnike (pregledamo ih prije), a neki ih ih pismeno ostave u zatvoru kad izlaze. Ako nitko u sobi nema za prijemnik, onda im zatvor omogući jedan, jer smo nabavili više komada.

To nam osigurava mir. Funkcionira kao povlastica. Ako ne poštuju kućni red, prvo što radimo, uzimamo im tv-prijemnik.

REDAR NA ODJELU

Nas šefove odjela u današnje vrijeme više se puno ne pita. Zatvorenike raspoređuju ljudi iz Tretmana, oni odlučuju tko će biti redar na odjelu (zatvorenik koji čisti hodnike i urede) iako mi njime možda nismo zadovoljni.

U sobama raspored rade zatvorenici sami. Radi ga onaj tko je najjači, najutjecajniji.

Redari su ključni jer su spona između zatvorenika na odjelu i onih izvana. Preko njega idu poruke i stvari, švercaju se pisma.

Problem s zatvorenikom nekad se može predvidjeti. Kad ti netko danima govori: šefe, šefe, za pet dana idem van, čekam odluku suda, pa se vrati ogorčen jer se to nije dogodilo. Ili ga je ostavila žena. Ili mu je dijete bolesno.

Vidim da je pred točkom pucanja. Da je nervozan i ljut.

Takvog odmah pozivam na razgovor. Pokušavam ga smiriti, pričati s njim. Ne mogu mu puno obećati, ne smijem, ali ga saslušam. Savjetujem ga. Omogućim mu razgovor s psihijatrom, da dobije nešto za smirenje. U većini slučajeva to pomogne.

Ako ne, moram ga vezati u sobi, da ne naudi sebi i drugima. Štitim ga od njega samog.

Zatvori su pretrpani, samo u Remetincu je donedavno bilo više od tisuću zatvorenika, a sada ih je 600-700. Zbog toga čak ni političari i uglednici nisu imali svoje samice, nego smo ih stavljali u četverokrevetne sobe.

Jedino je Sanader u samici.

Pokušavamo ih spajati s ljudima čija su kaznena djela slična njihovima, ali problema imaju na šetnji, samo ne kakvih vi mislite.

Ljudi im prilaze, stalno ih gnjave, žele se umiliti, kupuju im stvari u kantini, nude svašta. Žicaju. Lopovi ko lopovi.

Najveći problem sad imamo s crnim tržištem lijekova. Oko 70 posto zatvorenika prima terapiju. Mnogi hine da ju uzimaju, heptanone posebno, i kasnije ih prodaju.

Odmah se razvila preprodaja.

Postoje čak i mjesta gdje to sakrivaju. Na šetalištu u rupe, pa u kupaonici, pa bacaju kroz prozore. Heptanone sada dajemo zatvorenicima u usta, zdrobimo ih, ali mnogi se i tu snađu, stave ih pod jezik, pa kasnije prodaju. Ponekad u lancu sudjeluje i osoba izvana koja novac za lijekove od kupca prodavatelju uplaćuje na račun.

Našao sam se u mnogo opasnih situacija. Jedno je pravilo, nikad ne smiješ pokazati strah. U sobu ulazim bez obzira na sve.

Netko se pokuša objesiti, moraš ga skinuti. Netko se reže žiletom, moraš ga zaustaviti. Netko zapali madrac, moraš uletjeti unutra. Ideš, ako nanjuše strah, gotov si.

Noći su najgore.

Kad sve utihne, mnogi od njih ostanu sami sa sobom pa si žele nauditi. Uzmu žilete (koje smiju imati u brijaćim britvicama) pa se izrežu, legnu u krevet i pokriju dekom. Do jutra mogu iskrvariti. Ujutro ga nađeš mrtvog.

Iako ophodnje idu u rizične sobe svakih 20 minuta. Neke kontroliraš svakih sat dva. Sve se odvija kroz špijunke, prisluškuješ, a ako treba, upališ svjetlo. Unutra ne možeš ući, ključ nemaš, ako je hitno po ključ ideš u drugi hodnik. Uvijek s pojačanjem.

RAD S UBOJICAMA

Nećete mi vjerovati, ali meni je najbolje raditi s ubojicama. Ne govorim o psihopatima, nego onima koji su ubili jednom. On zna što je napravio, i nije kriminalac u širem smislu riječi. Ne stvaraju probleme. Najteže je raditi s mladima, oni ne respektiraju autoritet i žele što više naučiti od drugih zatvorenika.

Ali s njima je kao da pričaš zidu, iako im mi pokušavamo biti roditelji, liječnici, psihijatri, prijatelji.

Ako odgovara silom, vratiš mu istom mjerom. Pa se kao ljutiš na njega, ne pričaš s njim, da ga zainteresiraš, to je kao s malim djetetom.

Mnogi se unutra bave švercom. Neki žele zaraditi, drugi se žele dokazati. Mi pregledavamo i pretresamo valjda milijun puta. Ali naravno da neke stvari prođu. Ponekad dobivamo dojave, neke su točne, druge su lažne. Onaj koji nam dojavi jednom i nikad više uglavnom je u pravu. Oni koji nas stalno vuku za rukav uglavnom nešto muljaju.

S vremenom postanu dosadni.

Zatvorenicima nikad ne valjamo. Mogu nas prijaviti, za to imaju sandučiće na hodnicima u koje mogu ubaciti pritužbe. Rade to rijetko jer misle da mi imamo ključ. A nemamo.

Znam da vas zanimaju priče o silovanjima. Ali toga nema. Ili je vrlo rijetko.

U 30 godina rada nikad nisam otvorio sobu i zatekao dvojicu kako leže u istom krevetu. Nikad mi se nitko nije požalio da je silovan. Druge vrste maltretiranja su česte. Žale se ljudi da im uzimaju meso s tanjura, da ih vrijeđaju ili tuku. Seksualne prijestupnike trudimo se izdvojiti.

Stavljamo ih u iste sobe. Takvi ne žele na šetnju. Pazimo s kim se tuširaju. Izdvajamo ih kod liječnika. Zanimljivo, oni u sobi ne maltretiraju jedni druge.

Nikad se nisam volio iživljavati na ljudima. Protiv fizičkog sam kažnjavanja. Postoje čuvari koji svoje probleme ne mogu ostaviti izvan zidova zatvora i lako planu. Svi smo mi ljudi. Uvjeti rada su loši, a plaće su male. Nemamo opremu, u starim smo uniformama, nove nisu došle iako su obećane. Premalo nas je.

Ali, na kraju, ocjenjuje te ulica.

Prilaze mi bivši zatvorenici i kažu mi kakav sam im bio. Te se priče šire iz kaznionice u kaznionicu. Nikad me nije bilo strah odlaziti na mjesta gdje oni piju ili nešto. Imam mirnu savjest.

Griješimo i mi, naravno. Ali tu smo da im olakšamo.

Robija je ionako najteža robijašima.

Sada nakon svih ovih godina posla sam već umoran. U mirovinu ne mogu, nema me tko zamijeniti.

*ispovijesti zatvorenika i pravosudnog policajca objavljujemo anonimno (podaci su poznati redakciji). Policajca zato što i dalje radi na svom radnom mjestu, a bivšeg zatvorenika jer ne želi da ga ljudi osuđuju zbog prirode posla kojim se bavi

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 11:33