BITKA ZA ZALJEV U KOJEM PRIJE STO GODINA NIJE BILO NI HRVATA NI SLOVENACA Što je zapravo hrvatsko, što je slovensko, a što oteto u Dragonjskoj dragi

Raste nervoza u pogledu arbitraže za pomorsko razgraničenje Republike Slovenije i Republike Hrvatske. Dvije države su pristale na arbitražu, Slovenija je ulovljena kako vara, Hrvatska se na to povukla iz arbitraže, ali Arbitražni sud to povlačenje nije uvažio i odluku donosi i bez Hrvatske.

Štogod Hrvatska poduzela, učinak će, bojimo se, biti isti: arbitražna presuda će biti objavljena i ostale članice Evropske unije će je smatrati definitivnom i ponašati se kao da je na snazi. “Evropsko povjerenstvo nastavlja pozorno pratiti razvitak događaja u tome važnom pitanju i prima k znanju odluku Arbitražnog suda. Evropsko povjerenstvo nije strana u arbitražnom sporazumu, ali nastavlja podržavati i poticati dijalog dviju strana kako bi se našlo zajedničko rješenje”, rekao je lani glasonoša Povjerenstva Alexander Winterstein.

Bizarna je činjenica da je granica između Hrvatske i Slovenije među najstarijima u Evropi: utvrđena je u najvećemu svome dijelu Aachenskim mirom 812. Na sjeverozapadu su ostale nadvojvodine Kranjska i Štajerska, na jugoistoku Hrvatska. Ta je granica odredila zašto su se u selima praktički istog govora (npr. s jedne i druge strane Sutle) jedni smatrali Slovencima a drugi Hrvatima (pa je Martin Javoršek svome unuku Joži Brozu predbacivao da je “prekleti Hrvat”).

Hrvatska ima otvorena granična pitanja sa svim kopnenim susjedama osim (zasad bar) s Madžarskom. Nije riješena granična crta na Dunavu sa Srbijom, a ni s Bosnom i Hercegovinom na odsječku Une, te oko dviju hridi kod Neuma. Otvorena je još i Prevlaka (nekad velika kao planina, danas manje bitna kada su se i Hrvatska i Crna Gora sklonile pod NATO-v kišobran). Sa Slovenijom je, od petstotinjak i kusur kilometara granice te više desetaka otvorenih pitanja usuglašeno onomad sve – osim posljednjih sedam kilometara kopnene međe i njezina nastavka na moru. Taj detalj, jedan ali najsporniji, ostavljen je za kraj, računajući da će to biti mirnija doba, ali ne računajući s unutrašnjim odnosima u mediteranskim državama, gdje se bilo koji međunarodni ustupak koristi za vađenje noža iz potaje u unutrašnjim borbama za svaki politički poen, ma koliko efemeran bio.

U bitku za svaki pedalj oko ušća Dragonje bacili su se svojedobno i biskupi dviju zemalja. Tadašnji predsjednik Komisije Iustitia et Pax Vlado Košić jasno je naglasio kršćanski princip: bolje nikada u Evropsku uniju, nego odstupiti makar stopu Hrvatske Slovencima. U ime Slovenske biskupske konferencije reagirao je nadbiskup Anton Stres, tadašnji predsjednik tamošnje Komisije “Pravičnost in mir”, osudivši stavove Komisije hrvatskih biskupa. Slovenske je biskupe na to prekorio hrvatski teolog Adalbert Rebić riječima: “Naša Komisija ima pravo upozoriti javnost na neke od opasnosti koje prijete arbitražom. Crkva ne može dopustiti da se Hrvatskoj oduzima teritorij. Jer, posezanje za tuđim teritorijem jednako je otimanju tuđih stvari, a to je po božjem zakonu zabranjeno. Božja zapovijed jasno kaže: Ne ukradi!”.

Tko je tu kome što ukrao, gdje je tu etnička granica među Slovencima i Hrvatima? Posegnemo li za zadnjim austrougarskim popisom stanovništva iz 1910, prije nego li su s jedne i druge strane provođena monstruozna etnička “čišćenja” – vidjet ćemo da na obalama spornog zaljeva nije bilo ni Slovenaca ni Hrvata, jer su sva obližnja obalna naselja bila posve talijanska (ako se odbiju privremeno naseljavani žandari, eventualno poštari i slični državni organi). Nitko nije govorio ni o Piranskom zaljevu ni o Savudrijskoj vali, čak ni u talijanskim oblicima tih naziva, koji bi glasili Golfo di Pirano, odnosno Valla di Salvore). Ponetko učen bi napisao Baia di Pirano, ali općeniti je naziv bio Vallon di Pirano (pa bi ga Hrvati, da su tu bili, valjda zvali Valun, kao i onaj na Krku), eventualno Dragonjska draga, Baia di Dragogna, jer je tu bila nejasna crta između mora i močvarne delte Dragonje, kasnije meliorirane i pretvorene u solanu.

Te 1910 je Mulja (Muggia, Milje, Muja) brojala 1,5 posto Slovenaca i jednog Hrvata, a njezina općina tek svakoga petog Slovenca, uglavnom dalje od obale; Kopar (Capodistria, Koper) 5 posto Slovenaca i 1,5 posto Hrvata a općina 18,5 posto Slovenaca (pretežno u Cesarima, Pobegima, Škocjanu, sve daleko od obale, nijedan Hrvat izvan grada); Izola (Isola d’Istria) je imala 25 posto Slovenaca, a Hrvata dvoje; Piran (Pirano) je u općini imao 18 posto Slovenaca, uglavnom dalje od obale, u toj je općini bio i Portorož (Portorose) sa 14 posto Slovenaca, ni sjene od Hrvata, a i Savudrija (Salvore) također bez Hrvata i sa 14 posto Slovenaca. U gradu Umagu (Umago) nije bilo ni Hrvata ni Slovenaca, a u umaškoj općini bilo je 5,2 posto Hrvata, najviše u Dajli (24 posto) pa u Materadi. U općini Novigrad (Cittanova d’Istria) Hrvata ni za lijek, a ni Slovenaca. Ni u unutrašnjosti budućega hrvatskog dijela Zone B nije bilo bitno drukčije: u ukupnoj općini Buje (Buie d’Istria) Hrvata je bilo 7,2 posto, koncentriranih mahom u Krasici (Slovenaca daljnjih 0,8 posto).

Ukratko, na svemu tome odsječku istarske obale, od isključno Trsta do ušća Mirne, ni Slovenaca ni Hrvata nije bilo u znatnijim količinama. Zapravo sva je zapadna obala Istre bila pretežno talijanska, jer su Talijani brojali 93 posto u gradu Poreču (ostalo su bili Austrijanci i stranci, bez Hrvata, kojih je u općini bilo 31,5 posto, mahom u zaleđu), 92 posto u Vrsaru (gdje je Hrvata bilo 4,6 posto u gradu, ali lijepih 51,6 posto u ukupnoj općini), 88 posto u Rovinju (te po 0,5 posto Hrvata odnosno Slovenaca)…

Sve je to do 1918 pripadalo u austrijsku Primorsku (koju su iredentisti zvali Julijskom Venecijom, pa su onda papagaji u Hrvatskoj prozvali Julijskom krajinom, gazio onuda Julije Cezar, mo’š mislit’). A onda je to Italija osvojila? Da, ali ne vojnom silom. Još ju je feldmaršal Borojević držao prikovanu na fronti kod Vittorija (od 1923 preimenovanoga u Vittorio Veneto) i danima pošto se Austro-Ugarska raspala. Potkraj listopada se izdvojila Čehoslovačka, pa se u Zagrebu 29 konstituiralo Narodno vijeće i formiralo Državu SHS. Tek nekoliko dana kasnije, kada Austro-Ugarske nije bilo, a ni njezinih vojnika na bojišnici, Italija je krenula u napad i tako se 3/XI slavi kao Dan pobjede.

Italija 1918 nije pristala na neku podjelu Istre po etničkim granicama (npr. po “Wilsonovoj liniji” nego je htjela svu Istru, Rijeku i dobar komad Dalmacije (a što nije dobila po Versaillesu, dali su joj kao mito za dolazak na vlast Hrvati poput Pavelića, Budaka i sličnih domoljuba).

Italija je zatim “očistila” oko 60.000 Slovenaca i Hrvata s teritorija koji je dobila poslije prvoga svjetskog rata. Glavom su platili koji su se suprotstavili, poput Vladimira Gortana. Slavenska prezimena su potalijančena, kao i slavenski toponimi, čak i oni na jugu Italije (ako nisu preimenovani ranije, pa je San Vito degli Schiavoni 1863 postao i ostao San Vito dei Normanni, iako su ga Hrvati utemeljili još 963).

Jugoslavenska osveta bila je bezobzirna. Od oko 300.000 uteklih poslije 1944/1945 iz Istre, Rijeke i Dalmacije više od polovine, vjerojatno 190.000, bili su etnički Talijani, možda 50.000 useljenih poslije 1918, ali barem 140.000 je bilo onih koji su tu živjeli i ranije, porijeklom ili asimilacijom autohtonih. Ni Jugoslavija nije htjela razboritu etničku podjelu.

Razgraničenje Italije i Jugoslavije u Osimu 1975 slijedilo je gotovo u centimetar razgraničenje po Londonskom memorandumu 1954, a ono se veoma malo razlikovalo od granice između Zone A i Zone B Slobodnoga Tršćanskog Teritorija 1947. Dakle, tu nije bilo nikakvoga dogovora, nego su odlučili “velika četvorica”. Još 1954 je Zona B podijeljena administrativno između Slovenije i Hrvatske, pa je naknadnim naseljavanjem postignuta sadašnja etnička slika (i Jožko Joras je useljenik, iz Štajerske, ako dobro pamtim, ima ista moralna prava na slovenstvo svoje okućnice kao i ja na hrvatstvo moje okućnice u Rimu).

Na Helsinškoj konferenciji (daleko poslije etničkog “čišćenja” prvo Slavena, pa zatim Talijana i Nijemaca) usvojeno je, istina, načelo da granice ostaju kakve jesu (dok to nije Rusija minirala aneksijom Krima…). Inače bi se – po Božjoj zapovjedi “Ne kradi”, na koju se pozivao Adalbert Rebić, trebalo zauzimati za povratak Italiji spornog teritorija i akvatorija.

Možda se ne kaže uzalud “oteto-prokleto”: i Hrvatska i Slovenija su u Dragonjskoj dragi zaslužile i gore od gloženja oko arbitraže i izmišljenog hidronima.