PLEŠE VS. STIPIĆ

Dvoboj u Jutarnjem listu: Treba li braniti tečaj kune?

Zagreb, 130208.Sjediste HYPO grupe, Slavonska avenija. Banka - ilustracije.Brojanje novca. Foto: Elvir Tabakovic / CROPIX
 Elvir Tabaković / CROPIX

Prošlotjedni istup guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog u Saboru te njegova kasnija pojašnjenja po medijima opet su u prvi plan izvukli vječnu hrvatsku temu: treba li kuna oslabjeti?

Ovaj put guverneru nitko nije nametnu raspravu, nego je lavinu sam pokrenuo izjavom: Ne smanji li Vlada proračunsku potrošnju, obrana tečaja više neće imati nikakva smisla! Njegov je cilj, kažu analitičari, potaknuti Vladu da pokrene već zacrtane reforme te da, prije svega, ubrza rebalans proračuna o kojemu svi pričaju kao o trenutačno najvažnijem spasonosnom rješenju.

U toj su lavini rasprava je li za Hrvatsku bolji euro od 7,2, 8 ili 9 kuna podjednako jaki i glasni argumenti i zagovornika i protivnika devalvacije domaće valute. I jedni i drugi izvlače brojke, ekonomske teorije i primjere iz svijeta koji dokazuju njihovu tezu te prognoze što će se dogoditi ne bude li baš onako kako se oni zalažu.

Žustra rasprava za i protiv jake kune nije zaobišla niti redakciju Jutarnjeg lista. Najglasniji su zagovornici jednog ili drugog stava glavni urednik Mladen Pleše i urednica ekonomije Branka Stipić, koji su na ovoj stranici potegnuli svoje najjače argumente u obranu svojih uvjerenja.

Branka Stipić, ZA: Zadnja obrana pred kaosom je stabilna kuna

Ljudi su zgroženi idejom da euro skoči na 9 kuna. Panično preračunavaju koliko bi im u tom slučaju od plaće odnijela rata stambenog kredita ili onoga za auto i očajni zaključuju kako tada više stvarno neće imati što jesti. Pa će masovno odustajati od otplate kredita; nek’ si banke nose i te stanove i sve te aute.

Banke su isto zgrožene mišlju da euro skoči na 9 kuna. Znaju da će im dužnici masovno reći: nosite si to što ste nam kreditirali, a onda im se udio loših plasmana strelovito penje na 10, 15 ili tko zna koliko posto, dok one počinju propadati.

Poduzeća su zgrožena mogućnošću da euro skoči na 9 kuna. Zadužila su se izravno u inozemstvu za gotovo 20 milijardi kuna i jedva već sada skupljaju za vraćanje kredita. Budu li od svoje zarade u kunama morali dati 25 posto više za isti kredit, i oni će propadati.

Banke zgraža i ta pomisao jer kad propadnu poduzeća, propadnu i privatni dužnici jer više nemaju plaće za vraćanje svojih kredita.

Ekonomisti znaju da se onog trenutka kad euro ode na devet kuna hrvatski vanjski dug povećava za 25 posto pa njegov udio u BDP-u leti na 125 posto (sada je na oko sto posto). Hrvatska automatski postaje za četvrtinu zaduženija, u svijetu se pali glasni alarm i rejting države pada.

No, tko je svima kriv što su bili nerazumni i zaduživali se u stranoj valuti, kažu izvoznici! Sad smo mi, koji bismo trebali spasiti Hrvatsku, taoci dužnika. Pa tako svaki izvoznik priželjkuje euro od 9 kuna jer će mu onda od prodaje u inozemstvu promet u kunama biti 25 posto veći i on će, misli si, procvasti. Je li baš tako? Većinu stvari za ono što proizvode ionako moraju prvo uvesti. Nije tu riječ samo o čeliku za brodove, i u Vegetu se ribaju mađarska mrkva i luk. Tvornice koje proizvode te famozne izvozne proizvode pokreće uvozna struja, a kamione koji tu robu razvoze uvozna nafta. Uvozne je komponente u hrvatskim proizvodima više nego domaće, a i ta domaća je relativna. Za nju se daju kune, ali je njen izvorni dobavljač opet morao izbrojiti neke eure ili dolare.

A kako su onda Slovenci mogli oslabiti svoj tolar i spasiti izvoz? Imali su što izvoziti: imali su Gorenje, Muru, Fructal i još štošta i više su izvozili nego uvozili.

Euro za devet kuna malo bi koga u ovoj zemlji usrećio, ali bi većinu unesrećio, i to inflacijom. Skuplja nabavna cijena energije u nebo bi podigla cijene svih mogućih proizvoda. Plaće bi nam nominalno išle gore, ali bi još više rasle cijene pa bismo na kraju bili u goroj poziciji nego sada. Inflacija je san svake vlasti, jer se tiskara novca seli u dvorište Ministarstva financija. I proteklih su deset godina, uz čvrsti tečaj, lijepo uspijevali kroz razna bojenja tunela, zapošljavanja i podizanje plaća u javnom sektoru prelijevati velik dio našeg novca u državne i paradržavne kanale. Što bi tek učinili da mogu tiskati novca koliko im treba?!

Aistina je silno jednostavna: konkurentnost podižeš ili slabljenjem valute ili rezanjem troškova. Samo što se rezanjem troškova precizno pogađaju pojedine mete, a u inflaciji su meta baš svi, zaslužili to ili ne. I inflaciji obično nema kraja: mnoge su vlasti počinjale s ciljanih 10 posto, a završavale na troznamenkastim postocima.

Zato su Rohatinski i njegova tvrdoglava politika, ma koliko se nekome ne sviđala, zadnja obrana Hrvatske od pada u još veći ekonomski kaos. Uostalom, na tu je politiku osuđen od svoga dolaska jer su karte podijeljene u prvom desetljeću hrvatske samostalnosti, prije Rohatinskog. Hrvatski je izvoz u tih deset godina porastao sa 4 na 4,4 milijarde dolara, a uvoz sa 5,2 na 7,9 milijardi dolara! Kuna je, nakon kratkog izleta u sferu famozne četiri četvorke (4,444 kune za jednu marku), brzo otišla na 3,7 kuna za jednu marku i tu, u sitnom rasponu, plivala sve do uvođenja eura.

Kad je Rohatinski došao, već je bila završena pretvorba Hrvatske u uvoznu i rentnu ekonomiju.

Rohatinski je preuzeo monetarnu vlast u zemlji koja više ionako nije imala što izvoziti, a i za ono što je izvozila prvo je morala uvoziti većinu sirovina i većinu energije.

Veliki i nagli pad vrijednosti kune, kolokvijalno - devalvacija, strmoglavio bi nas u propast. Sada još ima neke nade za spas.

Mladen Pleše, PROTIV: Svi ruše valutu, jedino je kuna nedodirljiva

Grčka i Španjolska u posljednje su doba najpoželjnije destinacije hrvatskih građana. Da ne bi bilo zabune: u te države ne ide se samo zbog povijesnih i kulturnih znamenitosti već ponajviše zbog jeftine kupnje. Nakon što su te dvije države uzdrmane ekonomskom krizom, postale su trgovački eldorado za Hrvate: tamo je, naime, sada sve postalo jeftinije nego kod kuće. Na sličan način hrlili su građani Hrvatske donedavno u London i New York: zbog bankarskog kolapsa u Velikoj Britaniji i SAD-u drastično je pala vrijednost funte i dolara. Posljednjih godina vrijednost svojih valuta umanjili su Česi, Poljaci, Estonci, Latvijci, Mađari, Šveđani, Norvežani, Englezi, Amerikanci…

I sve te države počele su se oporavljati, za razliku od Hrvatske koja tone u sve dublje probleme. Samo je u Hrvatskoj tečaj kune i dalje nedodirljiv i nepokolebljiv. Štoviše, Hrvatska narodna banka muku muči kako zaustaviti rast vrijednosti domaće valute. I to unatoč činjenici da je država u sve većim i većim ekonomskim i financijskim nevoljama i što za precijenjenu valutu nema apsolutno nikakva utemeljenja u rastu izvoza, BDP-a, produktivnosti rada….

Postavlja se pitanje kako je moguće da je kuna toliko dugo precijenjena. Odgovor je jednostavan: tečaj kune održava se na umjetan način već punih 17 godina. Da se od 1993., kada je uveden fiksirani tečaj kune od 4,4 za jednu marku, nije ništa lošega događalo u gospodarstvu, danas bi se za jedan euro plaćalo 8,8 kuna. No kako je u međuvremenu inozemni dug dosegnuo nepodnošljivih oko 43 milijardi eura, kako platni deficit s inozemstvom neprestano raste, kao i nezaposlenost, onda je jasno da ni tečaj od 8,8 nije realan.

Guverner Željko Rohatinski, međutim, već deset godina uvjerava građane kako precijenjenim tečajem štiti njihov standard i sprečava njihov kreditni i financijski slom. To obrazloženje nažalost proizlazi iz istog onog populističkog koda zbog kojeg su sve dosadašnje vlade kupovale socijalni mir te svaku godinu trošile sve više novca, a da za to nisu imale nikakvog financijskog pokrića.

Doduše, valja priznati: svima je odgovarala politika čvrste kune. Profesor Ivan Lovrinović ustvrdio je ovih dana kako “su sve vlade podržavale tu doktrinu jer je potrošnja bila velika pa se proračun dobro punio, cvjetao je uvoz, cijene su bile stabilne, građani su uzimali kredite, banke su zarađivale od kamata. Svima je bilo dobro i svi su mislili da će blagostanje trajati sto godina“.

Unatoč tome što je HNB cijelo vrijeme plašio građane da će se cijeli sustav urušiti ako se uvede fleksibilniji tečaj, na djelu je realizacija upravo takvog scenarija. Zbog nerealnog visokog tečaja kune i slijedom toga prevelike potrošnje u Hrvatskoj iz godine u godinu rastu kamate na kredite, raste vanjska i unutrašnja zaduženost, nezaposlenost, a jedino pada BDP i standard građana.

U borbi protiv ekonomskih problema okušale su se dosad sve metode i nijedna nije dala rezultata. Logičnim se nameće pitanje zašto se nije probalo i s uvođenjem fleksibilnog tečaja kune? Zašto je to cijelo vrijeme bila tabu tema?

Precijenjen tečaj kune učvrstio se 2000., kada je Rohatinski izabran za guvernera. Razlozi su bili isti kao i kada se uvodila čvrsta kuna: osnovna ideja tada je bila, objasnio je 1993. jedan od trojice ključnih ljudi te operacije, da Hrvatskoj ne treba ozbiljna proizvodnja, da se potrebno riješiti svih industrijskih giganata i proizvodnje koja je postala nekonkurentna. “Uvest ćemo tečaj kune koji će nam omogućiti jeftini uvoz, a živjet ćemo od turizma i proizvodnje hrane”, maštao je u to doba jedan visoki državni dužnosnik.

Međutim, posljedice takve politike su pogubne: uništena je industrija, nema ozbiljne proizvodnje, a precijenjena kuna pogodovala je samo nekim interesnim trgovačkim i bankarskim skupinama.

Za kreatore takve politike možda je najporaznije to što precijenjenoj kuni malo tko vjeruje: banke daju kredite uz valutnu klauzulu, a građani najviše štede u stranoj valuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:31