Neki moji sugovornici, koji su imali prilike vidjeti novi ekonomski program HDZ-a (ili barem njegov nacrt), predstavljen ovih dana u vrhu stranke, rekli su mi da je ovo prvi cjeloviti gospodarski program na našim prostorima, uključujući i razdoblje bivše Jugoslavije.
Svi prethodni programi, tvrde, pa i onaj čuveni program nekadašnje predsjednice SIV-a Milke Planinc, bili su stabilizacijski, dok je ovaj HDZ-ov navodno zaista razvojni i reformski. To znači da bi on trebao dati odgovore na sva pitanja koja u ovome trenutku muče Hrvatsku i posrnulo gospodarstvo.
A trenutak nije nimalo bezbrižan i za opuštanje. Naprotiv, kriza je puno veća i dramatičnija nego što se to obično piše ili govori. Navest ću samo dva podatka.
Prvo, javni dug Hrvatske već je prešao 80 posto BDP-a i približava se kritičnoj granici od 90 posto.
A drugo, zemlje poput Slovenije, Mađarske, Češke i Slovačke (dakle, države koje u svakom slučaju ne predstavljaju ekonomski vrh Europske unije) izvoze po glavi stanovnika 3 do 4 puta više nego Hrvatska, što znači da proporcionalno toliko više i proizvode i zapošljavaju. A to će reći da je hrvatski izvoz na koljenima i da čak tendira tome da ga u bliskoj budućnosti praktički više neće ni biti (odnosno da će biti potpuno zanemariv).
Dodamo li tome krajnje nepovoljne demografske trendove u Hrvatskoj, kao i sve veći odljev “mladih mozgova” iz naše zemlje, razloga za zabrinutost, pa i paniku, ne samo da je dovoljno nego i previše.
HDZ-ov novi ekonomski program trebao bi, dakle, označiti diskontinuitet (i to radikalan) s ovakvim stanjem - naravno, pod uvjetom da u finalnoj verziji bude besprijekorno napravljen, a onda i efikasno sproveden u djelo (jasno, bude li nakon izbora HDZ uopće u prilici da takvo što učini).
Na programu je zajednički radilo 15-ak ljudi iz njemačkog IFO Instituta, kojemu je na čelu ekonomist dr. Hans-Werner Sinn, i 10-ak ljudi iz samoga HDZ-a (ili iz njegova najneposrednijeg okružja). Radilo se kompleksno i na nekoliko razina, a jedno od mjerila uspjeha bit će to kako će ono što predlažu ili sugeriraju Nijemci stručnjaci i stručni timovi unutar HDZ-a uspjeti iskoristiti u najneposrednijoj praksi.
Jedan od Globusovih sugovornika rekao mi je:
- Pristup IFO-a netko će morati “ukorijeniti” u Hrvatskoj, kako to ne bi ostalo samo mrtvo slovo na papiru. Vi možete za plovidbu morem uzeti i najbolji brod, ali ga morate znati voziti i vezati u luci. Program IFO-a svakako ima stručnu vrijednost, ali ostaje pitanje njegove primjene u našim konkretnim okolnostima, okvirima i vremenu. To će biti glavni izazov za HDZ.
Prvo nekoliko riječi o polaznim točkama programa, onako kao što je to bilo osmišljeno u IFO Institutu u Münchenu.
Dr. Sinn pošao je od pretpostavke da se Hrvatska našla u krugu mediteranskih zemalja (Grčka, Španjolska, Portugal, djelomice i Italija) koje su i prije izbijanja velike krize 2008. postupno gubile konkurentnost, tj. razinu produktivnosti, u odnosu na sjever Europe (tj. Njemačku, zemlje Skandinavije, Nizozemsku, Austriju itd.). Tu posebno treba naglasiti dvije činjenice.
Prvo, sjever Europe uspio je u znatno većoj mjeri (u odnosu na jug ili Mediteran) održati sektor industrije, a ne samo usluga, te preko sektora industrije stvarati i izvoziti opremu i nove tehnologije na globalna tržišta Dalekog istoka.
A drugo, isti je taj Daleki istok (ponajprije Kina) uspio “preoteti” značajan dio proizvodnje, a time i radnih mjesta, iz mediteranskih zemalja - poglavito kad se radi o proizvodnji tekstila, obuće, namještaja, roba široke potrošnje itd.
Drugim riječima, sjever Europe je, zajedno s Dalekim Istokom, vrlo uspješno razvijao svoj ekonomski potencijal, a istodobno i intenzivno ulagao u istraživanja i sektor obrazovanja, stvarajući time novu inovativnu i kreativnu platformu kojom se prilagođavao globalnim gospodarskim kretanjima - dok je jug Europe, a posebno Hrvatska (kao i, na svoj način, Grčka) unutar njega, sve više nazadovao. Krajnji zaključak Sinnove, i njegovih bavarskih suradnika, analize glasio je: vi Hrvati ste niskoproduktivni, produktivnost vaše ekonomije je daleko niža nego kod vaše konkurencije, vi ste dakle preskupi, vaši proizvodi i usluge više ne mogu pronaći mjesto na tržištu.
Sinn je, drugim riječima, nedvosmisleno ukazao na potrebu da se Hrvatska, odnosno hrvatska ekonomija, mora strukturno mijenjati. “Strukturno se mijenjati” - to znači da treba (i to u značajnoj mjeri) podići razinu industrijske proizvodnje i izvoza, a onda na adekvatan način rješavati i pitanje zapošljavanja stručnih i obrazovanih ljudi.
Nakon ovako postavljenog strateškog i načelnog opredjeljenja, jasno je da postoji niz alata ili instrumenata koje treba primijeniti, odnosno upotrijebiti da bi se ciljevi ostvarili. Jedan od njih - nipošto jedini, možda ne i najvažniji, ali svakako vrlo važan - jest i pitanje tečaja, što je jedna od osjetljivijih (i potencijalno najizazovnijih) komponenti HDZ-ova ekonomskog programa.
Malo pojednostavljeno rečeno, Sinn Hrvatima (ali i ostalim mediteranskim zemljama, poput Grčke) koje su u velikoj krizi poručuje da iz nezavidne situacije u kojoj su se našli mogu izaći na dva načina (pri čemu nije isključena ni kombinacija jednog i drugog - dapače, ona se, u određenom smislu, i preporučuje).
Prvi je način promjena tečaja (u hrvatskom slučaju promjena tečaja kune u odnosu na stranu valutu, tj. euro ili dolar).
A drugi rasterećivanje vlastitoga gospodarstva, tj. njegovo činjenje konkurentnijim, snižavanjem unutarnje razine troškova. Taj drugi način je u ekonomskoj terminologiji poznat pod imenom “interna devalvacija”.
Sinn načelno ni Hrvatima niti bilo kome drugome ništa ne diktira; na svakoj je zemlji, pa tako i na Hrvatskoj, da se odluči za ono što ona, tj. njezino vodstvo ili Vlada, smatraju najboljim. Zemlje poput Španjolske i Portugala nisu imale puno izbora s obzirom na to da se nalaze u eurozoni pa su provele internu devalvaciju, tj. smanjile su unutarnju razinu troškova (porezi, doprinosi, plaće itd.). To jest bio bolan proces, ali je dao opipljive rezultate. Te dvije države uravnotežile su svoje financije pa zahvaljujući tome danas plaćaju znatno niže kamate na troškove vanjskog zaduživanja, tj. samo 1 ili 2 posto, a ne, kao prije, 5, 6 ili 7 posto. Istodobno, smanjile su stopu nezaposlenosti i privukle nove investicije.
Sinn istodobno poručuje Hrvatima (tako je rekao i na HDZ-ovoj ekonomskoj konferenciji, održanoj prije nekoliko mjeseci u Westinu): “Vi imate tečaj koji je precijenjen, ali na vama je da odaberete način na koji ćete ga korigirati!”
Po infomacijama kojima raspolažem, tim HDZ-ovih ekonomskih stručnjaka je, polazeći upravo od ovakvih Sinnovih premisa, uobličio (odnosno još uobličuje) program u kojem se akcent stavlja na internu devalvaciju, uz moguće (zasad samo moguće, ne i više od toga) korištenje preporuka dr. Marijane Ivanov (poznate profesorice financija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu) i stava struke o mogućoj postupnoj (ali svakako ne velikoj) stopi deprecijacije kune.
Dr. Marijana Ivanov nije članica HDZ-ova gospodarskog tima, ona je u ovoj priči posve nezavisan stručnjak (tj. “slobodan igrač”), ali je vrlo važna zbog toga što je upravo ovih dana za Udrugu Hrvatski izvoznici (na čelu koje se nalazi predsjednik Uprave Končara Darinko Bago) napravila studiju o ulozi tečaja u podizanju konkurentnosti izvoza, u kojoj predlaže postupnu deprecijaciju od 2 posto godišnje u idućih 5 godina.
Tom svojom studijom, o kojoj se u hrvatskim ekonomskim krugovima u ovome trenutku puno govori (i to mahom u superlativima), dr. Ivanov je pokazala da postoji mogućnost relativno bezbolnog izlaska iz začaranog kruga (dosad najčešće preostrašćenih) razgovora i polemika oko tečaja, a samim time i mogućnost da se rješavanje nagomilanih hrvatskih gospodarskih problema napokon makne iz sfere tzv. dnevne politike (a time i svih mogućih, u pravilu štetnih, politiziranja i politikanstava).
Dr. Ivanov smatra da postupna deprecijacija kune od 2 posto godišnje u idućih pet godina (neki to, kako čujem, tumače i kao 10-ak posto u iduće 2 godine) ne bi narušila stabilnost hrvatske ekonomije i društva (pa ni najširijih slojeva (pre)zaduženog stanovništva), a istodobno bi bitno pridonijela poboljšanju položaja izvozne ekonomije, a preko toga potakla i rast BDP-a, zaposlenosti i poreznih prihoda.
Ovdje bih podsjetio na činjenicu da je dr. Marijana Ivanov još u svom velikom intervjuu Glasu Koncila, u ožujku 2012., upozorila - čak uz određenu notu dramatičnosti - da je hrvatsko gospodarstvo u cijelosti orijentirano na uvoz, umjesto na izvoz (tako je glasio i naslov intervjua), istaknuvši da je “u Hrvatskoj razvijena psihoza straha od deprecijacije jer je godinama stvaran sustav koji nas je još više vezao za tečaj”, tako da “smo postali uvozno ovisno gospodarstvo”.
Postoje neke indicije (u ovome trenutku ne više od toga) da bi udarne teze iz studije prof. Marijane Ivanov, napravljene za Udrugu Hrvatski izvoznici, mogle biti, u ovom ili onom obliku, inkorporirane u novi HDZ-ov ekonomski program i da bi upravo to mogla biti - simbolički rečeno - “karika koja nedostaje” u primjeni temeljnih Sinnovih načela na našu (hrvatsku) konkretnu gospodarsku situaciju.
To bi, u konačnom zbiru ili ishodu, značilo sljedeće.
Prvo, gotovo da je isključena (čak i teorijski) bilo kakva mogućnost da bi se išlo na eksternu devalvaciju kune - što je teza koja je neko vrijeme bila, u našoj javnosti, u opticaju (najčešće u funkciji kritike HDZ-a).
Eksterna devalvacija je, kao što je poznato, jednokratno povećanje vrijednosti inozemne valute, tj. eura i dolara, u odnosu na kunu - primjerice za 25 posto, što se često naziva i “šok-terapijom”. Sinn nikad nije od Hrvata (tj. od HDZ-a) izričito tražio, a HDZ je to još manje bio voljan primijeniti u praksi (kao što je to HDZ-u vrlo bliski ekonomist Željko Lovrinčević jasno poručio na HDZ-ovoj ekonomskoj konferenciji u Westinu).
Drugo, ići će se međutim na tzv. internu devalvaciju - u funkciji poticanja i stimuliranja izvoza - što je zapravo sinonim za smanjivanje ulaznih troškova, kao što su razni porezi, PDV, doprinosi, cijena rada itd.
Radi se, dakako, o lancu troškova - tj. o njegovu (ili njihovu) smanjivanju - što je jedna od najefikasnijih (ujedno i najčešće upotrebljavanih) mjera za povećanje konkurentnosti i izvoza.
To je, zapravo, ono što predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u svojim prvim izjavama nakon predstavljanja ekonomskog programa naziva “poreznom reformom”, “rasterećenjem privrede”, “smanjivanjem broja i iznosa parafiskalnih nameta” itd.
I treće, postoji mogućnost - zasad u najmanju ruku to - da se HDZ, kad njegov ekonomski program bude gotov, odluči i za malu i postupnu deprecijaciju kune (onako kao što to u svojoj neovisnoj studiji predlaže dr. Marijana Ivanov), tj. da se postupno svake godine tečaj korigira nominalno za 2 posto, što, kako se smatra, ne bi izazvalo bitne poremećaje ni u sektoru stanovništva ni u sektoru gospodarstva.
Ali ponavljam: (eventualna) promjena tečaja - i to nipošto ne u obliku eksterne devalvacije, a možda (dakle ne sigurno) u obliku male i postupne deprecijacije - tek je jedan od alata ili instrumenata (ali svakako vrlo osjetljiv i vrlo bitan) kojim će se HDZ, oslanjajući se na temeljna načela, teze i preporuke dr. Sinna i njegova IFO Instituta, pokušati uhvatiti ukoštac s posrnulim i gotovo već posve umrtvljenim hrvatskim gospodarstvom.
HDZ-ov će program, u svom konačnom izdanju, biti širi i kompleksniji, a s nekim njegovim definitivnim konturama mogli bismo biti upoznati koncem srpnja.
Ovdje svakako treba imati u vidu prve komentare HDZ-ovih čelnika, nakon predstavljanja njihova ekonomskog programa (tj. njegove prve verzije) da će, ako dođu na vlast, inzistirati na stabilnom tečaju kune, što je znak da će bilo kakvi riskantniji eksperimenti po tom pitanju unaprijed biti isključeni.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....