REPORTAŽA: IDOMENI

DJECA SIRIJE U BLATU GRČKE:Gladna, bolesna i na rubu smrti

U Idomeniju, izbjegličkom kampu na grčko-makedonskoj granici, među 50 tisuća izbjeglica je čak 40 posto djece. Liječnici bez granica ističu kako su upravo djeca najranjivija skupina izbjeglica. Najmanji su, najkrhkiji i najviše obolijevaju. Samo je pitanje dana kada će izbjeglička kriza početi uzimati prve male žrtve...
 Snimke: Sandra Šimunović/EPH








Poput olovnih vojnika četvorica grčkih policajaca, jedan do drugog sa štitovima u rukama, nepomično stoje na pruzi koja vodi prema Makedoniji čija je granica samo stotinjak metara iza njihovih leđa. Već su danima tu na istom mjestu i priječe pristup graničnoj crti kojom prolazi bodljikava žica da je ljudi ne bi pokušali probiti u očajničkoj želji da prijeđu još jednu prepreku koja im stoji na izbjegličkom putu s ratom izbezumljenog Bliskog istoka prema zapadu Europe, gdje bi puni nade u bolje sutra htjeli nastaviti svoj život.

Petero mališana, tri dječaka i dvije djevojčice, trčkaraju oko policajaca. Oponašaju ih. Stanu ispred njih i natječu se tko će duže izdržati u stavu mirno. No ne prođe ni minuta da se jedno od njih ne počne smijati pa za njim i ostali. Njihovi osmijesi otkrivaju rupice na mjestima gdje su im ispali mliječni zubi. Policajci na sebi imaju teške zimske uniforme, a djeca među kojom nijedno nije starije od šest, sedam godina najlonske prozirne plave kabanice što bi ih trebale zaštititi od kiše, najavljene u noći koja se počinje spuštati u Idomeniju. U zraku je sve više dima jer ljudi, kojima su mali plastični šatori jedini krov nad glavom, ispred svojih improviziranih skloništa pale vatru kako bi se ugrijali. Kad padne sunce, temperatura se spušta na samo nekoliko stupnjeva iznad nule.

Da bi lakše disali, policajci preko usta nose papirnate higijenske maske. Djeca im se smiju, povlače ih za rukave i nogavice, pa trče između tračnica prema makedonskoj granici, ali ih čuvari reda ne pokušavaju zaustaviti. Pozivaju ih da dođu, a ona ih slušaju iako ne razumiju niti riječi grčkog jezika. Jedno za drugim se vraćaju natrag. Djevojčica nešto govori policajcu na svom, arpskom jeziku. On joj se smješka pa je očinski pogladi po glavici.

Snimke: Sandra Šimunović/EPH

Mali Sirijci nemaju ništa protiv da ih se fotografira. Ne pokazuju znakove nepovjerenje prema nepoznatim ljudima baš kao što i djeca u Siriji rado prilaze strancima, južnjački otvoreno. Preslatki su. Namještaju se ispred objektiva, poziraju bezbrižno kao da su u svom dvorištu, a ne u izbjegličkom kampu. Svakom dajemo čokoladicu. “Šukran”, ponavljaju jedno za drugim. Hvala na arapskom. I odmah ih otvaraju i jedu.

Svi osim najmanjeg među njima koji svoj slatki zalogaj nezainteresirano drži u ručici vjerojatno nesvjestan što je upravo dobio. Zove se Basal i ima četiri godine. I jedini je bosonog. Njegove mala stopala spretno koračaju po željeznoj tračnici, a raširenim rukama održava ravnotežu, poput gimnastičara koji hoda po gredi. Ne pokazuje da mu je hladno, ali se za razliku od ostale djece niti ne smije. Otac ga gleda s udaljenosti od nekoliko metara pa ga zove da dođe do svoje obitelji. Majka mu pokazuje da sjedne na deku prostrtu na goloj zemlji pokraj pruge. Ljubi ga u musavi obraz, ogrne ga drugom dekom pa mu u usta stavlja žlicu s gustom juhom koju grabi iz plastične čaše. Dječak velikih crnih očiju polako žvače zalogaj. Njegova obitelj nema ni šator. Noć će provesti na otvorenom i tko zna gdje će se skloniti za koji sat kad počne padati kiša.

Nakon nekoliko kišnih dana u buci ljudskih glasova koja vlada u kampu lako se može razabrati suhi kašalj koji dopire iz mnogobrojnih dječjih grla. One najmanje roditelji drže u rukama dok stoje u dugačkom redu ispred šatora u kojem je improvizirana liječnička ordinacija. Većina djece je, saznajemo od liječnika, jako prehlađena. Cure im nosići i imaju povišenu temperaturu, upale grla i ušiju, a šire se i kožne infekcije i crijevne zaraze koje već poprimaju razmjere epidemije. Liječnici do kasno u noć pregledavaju sve one koji traže njihovu pomoć, daju im tablete, kapi, injekcije... No, kako vrijeme odmiče, a broj izbjeglica se povećava, u Idomeniju ponestaje lijekova i medicinske opreme.

U izbjegličkom kampu djeca dane ne provode samo u igri. Trojica dječaka po cesti vuku deke od kojih su napravili smotuljke u kojima su drva za ogrijev, a koja se dijele na jednom mjestu. Tko ih se prvi dočepa, za koji će se sat bolje ugrijati. Jedan veći dječak može sam, dok su dvojica manjih udružila snage pa je svaki uhvatio po jedan kraj sive deke i polako napreduju prema svojim šatorima. Svako malo zastanu da se odmore pa nastavljaju dalje. I oni se, kao po instinktu, smješkaju čim ugledaju čovjeka s fotoaparatom.

Ovi mali Sirijci i ne znaju što je život u miru jer je rat u njihovoj zemlji započeo prije pet godina, prije nego što su se mnogi od njih rodili. Dok su u prvim većim izbjegličkim valovima iz Sirije prije otprilike godinu dana više od 90 posto izbjeglica bili muškarci uglavnom mlađe dobi, za koje se moglo pretpostaviti da bježe kako ne bi kao vojnici završili na bojištu, trenutačno je, prema podacima UNHCR-a, među izbjeglicama čak 40 posto djece. Kad im se pribroji i 22 posto žena, ispada da žene i djeca čine čak dvije trećine svih izbjeglica kojih je u Grčkoj trenutno između 40 i 50 tisuća, a i dalje svakodnevno pristižu.

Siriju posljednjih mjeseci masovno napuštaju cijele obitelji koje su tradicionalno mnogočlane. Dosta je i slučajeva da su majke s djecom krenule na put prema Zapadu, gdje bi se trebale susresti sa svojim muževima koji su već tamo, uglavnom u Njemačkoj, koja je za većinu izbjeglica obećana zemlja. Riskirale su živote svoje djece da bi uz pomoć krijumčarskih bandi čamcima doplovili iz Turske na neki od grčkih otoka. Mnoga od tih prenatrpanih plovila nikada nisu stigla do cilja, a njihovi su putnici živote skončali u moru poput dječačića čije je truplo prošle jeseni doplutalo do grčke plaže i ostalo zabilježeno na fotografiji koja je zgrozila svijet.

Snimila: Sandra Šimunović/EPH

Mali Sirijci poziraju Globusovoj fotoreporterki Sandri Šimunović u kampu u Idomeni

Humanitarne organizacije koje izbjeglicama u Grčkoj pružaju osnovnu medicinsku skrb, a među kojima su najaktivniji Liječnici bez granica, ističu kako su upravo djeca najranjivija skupina izbjeglica. Najmanji su, najkrhkiji i najviše obolijevaju i – govore nam predstavici udruga – samo je pitanje dana kada će izbjeglička kriza početi uzimati svoje prve male žrtve. Ovaj put ne one koji se utapaju u moru nego koji iscrpljeni podliježu bolestima na tlu Europske unije, na teritoriju Grčke čiji je javno-zdravstveni sustav i bez izbjeglica na rubu kolapsa.

Koje šanse za preživljavanje ima Lama, djevojčica rođena prije samo mjesec i pol dana u ratnom užasu Alepa, nekad najvećeg i najbogatijeg sirijskoga grada? Odmah nakon poroda njezina je majka s ostalim članovima obitelji krenula na put u novi, nepoznati svijet. Malena je zamotana u deku i mlada majka je ne ispušta iz ruku dok sjedi uz vatru na kojoj se u limenci od konzerve kuhaju krumpiri.

Kao veliki problem liječnici ističu veoma lošu prehranu. Većina ljudi je danima na rubu gladi. One čije je zdravlje ozbiljno ugroženo prebacuju u bolnicu u Solunu udaljenom 70-ak kilometara. No izbjeglice nerado pristaju da članovi njihovih obitelji idu u bolnicu jer to znači da se obitelj razdvaja što je nezgodno jer se, vjeruju, svaki dan može dogoditi čudo pa da se granica otvori. U UNHCR-u ističu kako se posebno vodi računa da se obitelji drže na okupu kako se ne bi ponavljali slučajevi djece koja su u izbjegličkom kaosu izgubila vezu s roditeljima.

Iako se već gotovo dva tjedna izbjeglice ne puštaju u Makedoniju, većina unatoč katastrofalnim životnim uvjetima ne želi napustiti kamp u Idomeniju, vjerujući da će prije prijeći granicu ako su joj fizički bliže. Iscrpljeni glađu i bolestima, neki zadnjih dana ipak pristaju da ih se prebaci do nekog od prihvatnih centara. No na krajnji sjever Grčke, u brdovit kraj iz kojeg je u antičko doba u svoj pohod na cijeli tada poznati svijet krenuo Aleksandar Makedonski, svakog dana pristižu nove obitelji.

Poslije kiše kamp, u kojem i dalje boravi više od 10.000 ljudi, pun je blata i lokvi s vodom. U najveću lokvu koja je poprimila veličinu manje močvare ispuštaju se otpadne vode, no uz nju su svejedno podignuti šatori u kojima je nagurano i dvostruko više ljudi nego što ih može leći. Iz mnogih vire dječje nožice. Mališani kojima su rat i izbjeglištvo ukrali djetinjstvo spavaju s glavicama naslonjenima na tijela svojih majki, očeva, braće i sestara. Ljudi se nemaju gdje istuširati i danima su u istoj odjeći. Djeca, mnoga bez obuće, gacaju po tim smrdljivim lokvama, igraju se u blatu i od njega oblikuju razne figurice. Osjetila njuha očito su im se silom prilika već navikla na neugodne mirise.

Djevojčica duge kovrčave crne kose blatom je napunila plastičnu posudicu pa ga miješa oponašajući svoju majku koja priprema ručak. Druga malo starija svoj je mir pronašla usred zelene livade podalje od šatora i gužve pa sjedi na travi i čita knjigu. Kad već nema priliku ići u školu poput svojih vršnjaka u zemljama u kojima nije rat. Haidar iz Alepa, koji je u svom gradu bio glumac u kazalištu, s ponosom nam pokazuje svoga trogodišnjeg sina Leisa koji je ime dobio po lavu pa se otac nada da će biti snažan i hrabar. Dječak se taman probudio i sjedi u šatoru. Majka ga zaštitnički grli i ljubi. Njegovi roditelji još ne gube nadu da će naći neki put do Njemačke. Pobjegli su, kažu, samo zato da svom djetetu omoguće odrastanje bez bombi koje svakodnevno dolijeću sa svih strana i ne biraju koga će ubiti ili raniti. Tako je među žrtvama krvavog sirijskog rata mnogo djece, prema grubim procjenama oko 20.000. Ratom je u Siriji pogođeno 7,5 milijuna djece. No koliko kvalitetniji život imaju u izbjegličkom kampu ili na ledini pod vedrim nebom, i to po zimi koja se ne predaje?

Dječaci po cesti vuku deke u kojima su nabacana drva za ogrijev. Noću je u kampu hladno, još je gore kad pada kiša

Podjednako je velik i postotak djece i među izbjeglicama iz Afganistana kojih su prepuni izbjeglički centri u unutrašnjosti Grčke. Njihove šanse da će se ikada moći legalno nastaniti u nekoj od zemlja EU jako su male jer Zapad ne priznaje da je, kao što oni tvrde, u njihovoj zemlji rat podjednako strašan poput onoga u Siriji. Djeca dijele sudbinu odraslih, zarobljena unutar zidova izbjegličkih centara u kojima imaju tek krov nad glavom i hranu za koju kažu da je očajna. Razne udruge dijele djeci igračke, slikovnice, flomastere i bojanke koje su im donirali građani. U atenskom parku Viktoria, u kojem se preko dana okupljaju izbjeglice, na nekoliko je stupova i stabala istaknuta neoštra crno-bijela fotografija djevojčice s maramom na glavi. Može imati oko 10 godina ili tek koju više. Na arapskom i engleskom piše da je nestala i da je traže, kao i broj telefona na koji se obitelji mogu dojaviti informacije o njoj.

Dok njihovi roditelji očajavaju, djeca se prepuštaju svojim malim životnim radostima. Na parkiralištu ispred izbjegličkog centra Eliniko u predgrađu Atene dječaci igraju nogomet. S druge strane avenije je plaža. Mali se Afganistanci kupaju u hladnom moru. Dok se odrasli usude udaljiti od obale iako priznaju da ne znaju dobro plivati, dječaci se brčkaju u plićaku. Koža im se naježila od hladnoće, no reklo bi se da uživaju. Njihove majke, žene u dugim crnim haljinama i maramama preko glave, promatraju ih s plaže. Jedna djevojčica sjedi na kamenu i u moru pere lutku u obliku sirene. Kada već ona sama ne smije ući u more. Jer u njihovoj je kulturi samo muškarcima dopušteno da se oskudno odjeveni izlažu očima neznanaca. Izgubili su sve, ali ne i dostojanstvo. Zaglavili su u Grčkoj, kolijevci zapadne civilizacije čiji politički lideri u 21. stoljeću ne bi smjeli pasti na testu humanosti i solidarnosti koje su danas neke od temeljnih vrijednosti Europske unije, zajednice najrazvijenijih europskih zemalja ujedinjenih u svojim različitostima. A sudbina djevojčica i dječaka izbjeglih s Bliskog istoka upravo je u njihovim rukama.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 20:58