ALAIN FINKIELKRAUT

EKSKLUZIVNO IZ PARIZA Francuska se raspada: teroristi kalifata žele nas toliko izluditi da se okrenemo protiv muslimana i podvrgnemo ih linču

Europa se polako budi i postupno postaje svjesna da ljudi nisu zamjenjivi. Zbog toga i inzistira na potrebi da se osiguraju njezine vanjske granice. Ako se to ne dogodi, Europa bi mogla eksplodirati
 Žarko Vijatović








Njegov je pariški stan na Montparnasseu, gdje živi sa suprugom, odvjetnicom Sylvie Topaloff, poput k n j i ž n i ce . Okružen je knjigama svojih prijatelja, a i svojih neprijatelja, kao i klasicima svih epoha. Tu su sve knjige Michela Houellebecqa i Milana Kundere s kojima je veoma blizak. “No, trenutno je”, kaže Alain Finkielkraut, “Kundera tako loše sa zdravljem, da ne prima ni najbliže prijatelje.” Tu su i naslovi Bernard-Henrija Lévyja, s kojime je, nakon žestokih javnih polemika, u ne baš dobrim odnosima. Finkielkraut, po ocu poljski Židov, kao filozofa definira sebe kao, istovremeno, i klasičnog i romantičnog. Davno, prvi put je skrenuo pozornost javnosti kad je, zajedno s Pascalom Brucknerom, publicirao mnogo kontroverznih eseja o emancipaciji.

Nakon studija moderne literature neko je vrijeme predavao na kalifornijskom Berkeleyu, a poslije je bio profesor povijesti ideja na pariškom sveučilištu. Član je francuske Akademije, a često se pojavljuje na televiziji, jer njegovo mišljenje o društvenim zbivanjima smatraju veoma važnim.

U javnosti su ga kritizirali zbog njegove žestoke obrane Romana Polanskog, u vrijeme kad je redatelj uhapšen u Švicarskoj zbog seksualne veze s maloljetnicom.

Primio nas je u svojoj radnoj sobi koja je, istovremeno, i dnevni boravak. Na zidu vise samo dvije slike. Jedna je hrvatskog slikara i, također, njegova prijatelja Vasilija Jordana, koja mu je posebno draga.

Nakon nedavnih terorističkih napada u Parizu francuski predsjednik François Hollande izjavio je da mu je sada glavni cilj usredotočiti se na suzbijanje radikalizacije mladih francuskih muslimana. Ipak, znakovi radikalizacije već dugo su prisutni kod nekih muslimana u Francuskoj. Francuska vlast bila je sklona optuživati intelektualce koji su na taj problem ukazivali u medijima, te ih je često prozivala kao provokatore ili neokonzervativce. Kako je uopće moguće da je došlo do terorističkih napada u Parizu 13. studenoga?

– Terorizam ima svoju vlastitu logiku i ne može se u potpunosti ugušiti čak ni s ozbiljnim preventivnim političkim mjerama. Kao što je to naglasio predsjednik Obama, mi živimo u otvorenim društvima koja su posebice izložena ovom tipu ratovanja. Osobno, nikako ne bi pripisao francuskoj Vladi odgovornost za atentate 13. studenoga. Krivci ostaju krivci. To je tautologija koje se treba držati. Ipak, žao mi je da je velik dio intelektualne i političke elite prepoznao, ukazao i imenovao neprijatelja i prije ovih događaja.

Ipak, ne bi li se mogla pripisati odgovornost francuskoj političkoj klasi, kako ljevice tako i desnice, koja je omogućila nastanak kalifata u samim predgrađima Pariza? Manuel Valls, predsjednik francuske Vlade, opisao je to kao teritorijalni, socijalni i etnički aparthejd. Nisu li francuski čelnici svojim nedovoljnim djelovanjem pridonijeli širenju islamizacije time što neke odluke nisu donijeli ranije?

– Mislim da je teško djelovati preventivno. Znate, vrlo lako je napraviti pokolj. Puške poput kalašnjikova mogu se nabaviti na internetu. Isto tako, postoje osobe koje su spremne žrtvovati vlastiti život samo da bi ubile što veći broj ljudi. Protiv takvog fanatizma mi smo razoružani i nismo ga u stanju spriječiti.

Pravo na bezbrižnost izgubili smo 7., 8. i 9. siječnja. Terorizam i ugroženost od terorizma još će nas dugo pratiti. Osobno, žao mi je da je političarima bilo tako teško imenovati neprijatelja.

Čak i danas francuski predsjednik optužuje mržnju, fanatizam, no ne usuđuje se napasti radikalni islamizam. To čini njegov prvi ministar, ali Hollande ne, iz razloga koje možemo razumjeti. Cilj je terorista kalifata, džihadista, sa što više atentata, terorističkih napada, izazvati stanje građanskog rata.

Oni do te mjere žele izluditi francusko stanovništvo kako bi izazvali pljačkanje džamija ili kaznene pohode protiv žena s burkama. Cilj im je čak prouzročiti linč muslimana po ulicama. Na taj način žele ubrzati radikalizaciju francuskih muslimana. Mi, ni pod koju cijenu, ne bismo smjeli upasti u tu klopku, a ne bismo trebali ni optuživati cjelokupno muslimansko stanovništvo. Međutim, ipak ne treba zaboraviti da je to sljepilo u kojemu smo dugo živjeli naš propust, naša greška. To se sljepilo može objasniti traumom koja je ostala prisutna još iz Hitlerova doba. Naime, mi i dalje živimo u postnacističkoj Europi. Nacisti su uspostavili “Drugoga”, kao neprijatelja, onoga Drugoga, neprimjetno drukčijeg, koji je, u tom slučaju, bio Židov.

Ni u kojem slučaju ne bi trebalo ponoviti istu grešku, iako smo i mi sami dugo smatrali da je neprijatelj Islamističke države onaj Drugi. Za tog Drugog, izloženog diskriminaciji ili stigmatizaciji, govorili smo, a neki to i dalje govore, primjerice muslimani, da danas nova ekstremna desnica i intelektualci reakcionari, koje ste malo prije spomenuli, protiv muslimana gaje isto ono neprijateljstvo kakvo je prije bilo usmjereno protiv Židova.

Možete li, molim vas, pojasniti slič- nost između islamofobije i antisemitizma?

– Želim reći, da bi islamofobija, po suvremenom rasističkom diskursu, bila nasljednik antisemitizma. I to sve samo zato da se ne bi objelodanila istina o neprijatelju. Mi nemamo neprijatelja, imamo samo demone iz prošlosti, mi Europljani posthitlerovskog doba. Mi smo ti koji moramo uvjeriti svoje demone iz prošlosti, i ne bismo trebali prestajati govoriti: ”Utroba iz koje izađe gnusna zvijer još uvijek je plodna” (citat Bertolda Brechta, op.p.). A ta utroba je i dalje obnovljeni fašizam sa svojim vlastitim ciljevima. Upravo to pokazuje koliko je teško gledati stvarnosti u oči. Jasno je, da ta vječita autocenzura ide na ruku ekstremistima.

Takav način razmišljanja sprečava jačanje osviještenosti. Jedina nam je nada da su nam događaji od 13. studenoga napokon definitivno otvorili oči.

Mislite li, možda, da su i francuski čelnici, prije atentata, problem radikalnog islamizma potiskivali u pozadinu svijesti ili se kod njih radi o običnom laksizmu, odnosno labavosti u shvaćanju morala. Sami kažu da su bili upoznati s činjenicom da se pripremaju napadi.

– Mislim da se ne radi o laksizmu. Obavještajne službe spriječile su veliki broj atentata. Glavni mozak svih tih operacija bio je isti: Bio je to isti onaj terorist koji je organizirao atentate i 13. studenoga. Međutim, kako su atentati poprimili zapanjujuće velike razmjere, Vladi je bilo teže suočiti se s tim problemom.

Do terorističkih napada u Francuskoj došlo je nakon sudjelovanja francuskih vojnih snaga u akcijama u arapskim zemljama. Koji je vaš stav? Treba li prekinuti bombardiranja u Siriji?

– Daeš je država, država koja priprema atentate, i sasvim je normalno i legitimno, čak i nužno, bombardirati Daeš. Kalifat koji nam je objavio rat krši sve zakone rata. Potpuno je jasno da se radikalni islamizam sve više širi po europskim naseljima i gradovima. Veliki je dio tih terorista živio u Molenbeeku. Danas otkrivamo tu bruxellesku općinu, koja više uopće nije ni belgijska, a nije čak ni europska. To je mjesto sasvim islamizirano. Također, u Francuskoj, po predgrađima, postoji sve više i više mjesta oblikovanih po modelu Molenbeeka. Zaista bismo se trebali priupitati što bi se moglo učiniti.

Nije li sada već prekasno?

– Da, možda je prekasno. Mislim da je Vla di teško suočiti se sa sadašnjom situacijom jer rješenja nema.

Nakon svakog terorističkog napada na Francusku, na Toulouse, Pariz, Charlie Hebdo, Bataclan, Rue de Charonne saznajemo da su izvršioci bili na listama obavještajnih službi ili policijskih snaga te da u isto vrijeme nisu bili ni praćeni ni stavljeni pod poseban nadzor. Nije li to, blago rečeno, paradoksalno? Smatrate li, možda, da takva politika olakšava izvedbu terorističkih napada? Mislite li da bi te osobe koje su na takvim listama trebalo staviti pod poseban nadzor radi sprečavanja terorizma?

– Da, naravno, sada su pod nadzorom, neki čak i u kućnom pritvoru. Naravno, to je dobro, ali to ne može samo po sebi zausta- viti fenomen vjerske radikalizacije. Džihad je obveza koju je u naslijeđe muslimanima ostavio Muhamed. Džihad nije kao što to neki govore unutrašnja borba, nego oružana borba u svrhu obrane i širenja islama. Prema Kuranu, svijet je podijeljen u dva doma: Dom islama i Dom rata. Između njih je džihad koji mora trajati do podčinjavanja Doma rata Domu islama. I to do konačne i univerzalne pobjede objave Kurana. A u očekivanju tog blagoslovljenog dana, ne može doći do pravog mira, moguća su samo primirja.

Ipak, nisu svi muslimani sljedbenici džihada. Kako je došlo do širenja džihada u Europi? Ako se vratimo u povijest, prisjetit ćemo se da rat između Europe i islama traje 14 stoljeća. U nekim se mu- slimanskim zemljama čestitalo teroristima zbog pariških krvavih događaja. Nameće se pitanje, može li biti napretka u toleranciji netolerancije?

– Istina je da mnogi muslimani više ne žele ni čuti za džihad. Oni su izabrali živjeti svoj život u skladu s demokratskim i republikanskim zakonima. Ali ni džihadisti nisu pali s neba, oni nisu samo žrtve diskriminacije, isključenosti ili eksploatacije koji ne znaju kako izraziti svoje nezadovoljstvo. To su ljudi koji misle da je danas došlo do prilike za ponovno osvajanje. Islam je u povijesti bio osvajačka religija u dva navrata, prvo s arapskim osvajanjima, zatim s osmanskim. Naravno, islam je pobjeđivao, ali se i povlačio, i porazila ga je kolonijalna ekspanzija europskih zemalja. Međutim, danas, prema mišljenju nekih islamista, stvari se mijenjaju. Oni smatraju da materijalistička civilizacija Zapada nema budućnosti i misle da ta budućnost pripada njima. Neki biraju put džihada, odnosno terorizma, drugi su strpljiviji i biraju put propovijedanja i ideologije. Na primjer, sultan Bospora, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, 1977. godine je izjavio: “Džamije su naše vojarne, minareti su naši bajuneti, kupole naše kacige i vjernici naši vojnici.” U međuvremenu, on je, odista, formalno demantirao ovu izjavu, ali njegova agresivna neootomanska politika dokazuje da joj je u stvari ostao vjeran.

Postoji niz stavova koji definiraju današnji islamski radikalizam i koji predstavljaju izuzetno ozbiljan problem cijeloj Europi. Francuska je posebno na udaru, izabrana je za cilj zbog svoje nepopustljive laičnosti, kao i zbog civilizacije koju gradi, jer rečeno je da teroristi ciljaju određenu generaciju, a to je – generacija Bataclan. Mnogi mladi ljudi od dvadeset, trideset godina su mrtvi, ali bilo je i starijih ljudi. U stvari, napadnuta je cijela jedna civilizacija. Civilizacija kafića, pa čak i dublje od toga, urbana civilizacija, ona koja predstavlja mješavinu spolova i vjeroispovijesti. A, to je upravo ono što islam odbacuje. Zašto? Odakle dolazi to odbacivanje? Ne zbog opresije koju islam podnosi od strane Zapada, nego zbog opresije žena u muslimanskom svijetu. To je ono što muči te muslimane. Upravo tu je pravo mrijestilište islamizma, kao i terorizma. Dok se ne riješi to pitanje, morat ćemo se nositi s nasiljem dijela muslimanskog svijeta. Samo dijela, ali danas vrlo aktivnog, dinamičnog i agresivnog.

Zbog čega predstavnici muslimana koji žive u Francuskoj više ne dižu glas protiv ekstremista u svojim redovima. Nakon atentata u redakciji Charlie Hebdoa vidjeli smo kako u školama Republike pojedini učenici odbijaju minutu šutnje u počast poginulima.

– Može ih se čuti sve više. Vrlo su se malo čuli samo nakon 11. siječnja. U pravilu se javljaju da bi opovrgli amalgame. Slogan im je “Bez amalgama”, kao da su oni glavne žrtve atentata počinjenih u ime islama. Sve to zbog negativnih posljedica koje to može imati za njih i za pogoršanje njihova imidža. Čini se da su danas mnogi muslimani postali svjesni opasnosti i sve su brojniji oni koji pokušavaju uhvatiti bika za rogove.

Jedina reforma koju možemo očekivati jest promjena njihova pogleda na žene. Između islama i Zapada velika je razlika u pogledu na status žene. Sve dok taj problem ne bude riješen u muslimanskom svijetu, bilo u arapskim muslimanskim zemljama, bilo u europskim zemljama u kojima ima sve više i više muslimana, cvjetat ce radikalizacija.

Danas Pariz više nije Pariz Ivesa Montanda. Mitski grad šezdesetih doživio je duboku preobrazbu, koja se sve više ubrzava. Između ostalog, imigracija je pridonijela radikalnim promjenama. Muslimanska zajednica ne prestaje se širiti. Islam je danas druga religija u Francuskoj. Koje su posljedice i na koji način se mijenja kulturni krajobraz Francuske?

– Francuski kulturni krajobraz pretrpio je duboke promjene. Migracioni pritisak je tako jak da mnogi autohtoni Francuzi ne prepoznaju vlastitu zemlju. Gradovi poput Manosquea, Albia, Marseillea, Roubaixa, a mogli bismo navesti još mnoge druge, u mnogočemu se razlikuju od onoga kakvi su bili prije. Promijenilo se to da velik broj Francuza ne živi sigurno i zaštićeno. Imali su autoritet i određivali propise, što danas više nije slučaj. Riječ je o fenomenu teritorijalnog secesionizma. Velik broj Francuza staroga kova, napušta danas predgrađa, gdje su postali manjina. Jer, primjerice, potrebno im je vozilo ako žele doći do mesnice koja nije halal, odnosno muslimanska. Ne žele više živjeti, kako je to napisao geograf Christophe Guilluy, “izvan pariške obilaznice Périphérique”, tj. u predgrađima, nego žele živjeti negdje drugdje. Činjenica je da se Francuska malo-pomalo raspada i rasformira. Francuska je bila zemlja asimilacije, no smatralo se da je koncept asimilacije previše normativan, pa je zamijenjen konceptom integracije. No, čak i integracija više ne funkcionira. Umjesto mirne i skladne integracije islama u francusku civilizaciju, svjedoci smo islamizacije nekih kvartova. Još 2002. godine neki su profesori napisali da smo svjedoci toga da Francuska gubi neke teritorije republike, pa čak i nacije. To je izuzetno zabrinjavajuća situacija, što bi značilo da terorizam nije ništa drugo nego paroksizam očitovanja mnogo šireg fenomena.

Upravo o tome govorite u svojoj posljednjoj knjizi ”Jedino točno” (La seule exactitude), objavljenoj neposredno prije atentata u Parizu. Vaš prijatelj Michel Houellebecq poznat je, također, po eksplicitnoj kritici islama. U svom romanu ”Pokoravanje” (Submission) opisao je budućnost u kojoj musliman upravlja zemljom prema islamskom zakonu. Ako se Francuska raspada, mislite li da se raspada i Europska unija?

– Problem je Europske unije u tome da ona više ne gleda na Europu kao na civilizaciju, nego kao na neku vrstu apstraktnog entiteta definiranog isključivo pravnim standardima, ljudskim pravima i univerzalnim vrijednostima. Europa sve više gubi vlastitu supstancu i već se dugo oslanjala na imigraciju, kako bi nadoknadila demografski deficit. Mi nemamo dovoljno djece, no, srećom, pridošlice to nadoknađuju. Ipak, Europa se polako budi i postupno postaje svjesna da ljudi nisu zamjenjivi. Zbog toga i inzistira na potrebi da se osiguraju njezine vanjske granice. Ako se to ne dogodi, Europa bi mogla eksplodirati. Sami smo vidjeli, zemlje srednje Europe su prve dale primjer i postupno zatvorile svoje granice: Mađarska, Hrvatska, Slovenija, potom i Austrija, a zbog izvanrednog stanja i Francuska. Nalazimo se u situaciji u kojoj smo ponovno otkrili prednosti granica za koje se smatralo da se, stvaranjem Europske unije, mogu ukinuti.

Nije li europska politika bila uvjetovana mogućnošću dobivanja jeftinije radne snage, dok se o sigurnosti stanovništva nije razmišljalo?

– Da, ujedno je to bio i moralizirajući i gospodarstveni stav. Oba su ta stava bila u sprezi, te su uvjetovali potpuno otvaranje granica. Najnovija je inkarnacija ove čudne mješavine gospodarskih interesa i moraliziranja kad je gospođa Merkel izjavila da su sve sirijske izbjeglice dobrodošle u Njemačku. Ta izjava izazvala je egzodus stotine tisuća izbjeglica koji su krenuli putem mora. I sad kada su prešli Balkan, gospođa Merkel je prisiljena otići sultanu Bospora i moliti ga da zaustavi migracijske tokove, jer mnoge su izbjeglice došle iz Turske koja ih se rješava bacajući ih u ruke trgovaca i krijumčara ljudima. To je groteskna i ponižavajuća situacija.

Prema podacima koje je iznijela policija, među napadačima koji su sudjelovali u terorističkim napadima u Parizu bilo ih je nekoliko koji su stigli u Francusku ili Belgiju sa sirijskim izbjeglicama. Neki od tih terorista su registrirani u Republici Hrvatskoj kao tražitelji azila. Ne čini vam se naivan način na koji se europska politika bavila protokom izbjeglica? Neki čak kažu da je uloga tih izbjeglica destabilizirati Europu. Kome bi to moglo biti u interesu?

– To ne znam. Mnogi od tih izbjeglica su iskreni. Oni bježe od nasilja, a neki od siromaštva. Uputili su se u Europu u potrazi za boljim životom. Ne vjerujem da bi u golemom prilivu izbjeglica trebalo tražiti urotu. Ostaje činjenica, ako želimo uspješnu integraciju muslimana u Europi, da onda moramo zaustaviti migracijske tokove, jer vidjeli smo vrlo dobro da tamo gdje su muslimani većina oni se ne integriraju i dolazi čak, do pojave tzv. obratne asimilacije. Vrlo malo muslimana prelazi na drugu vjeru. Prvotno stoga što islam muslimansku apostaziju kažnjava smrću, a zatim jer oni to sami ne žele. Među radikalnim muslimanima ima obraćenika, no oni koji se nisu obratili žive u svijetu u kojem muslimani imaju visoku poziciju. To može biti u realnom svijetu predgrađa ili u virtualnom svijetu interneta. Za tu situaciju apsolutno treba naći lijeka.

Odmah nakon petka 13. studenoga Francuska je, kao saveznica NATO-a, bombardirala Siriju. Predsjednik Hollande je, u povodu sastanka s Putinom i Obamom, izjavio: "Moramo formirati veliku koaliciju za borbu protiv Islamske države." Mislite li da je moguća prava koalicija ili predsjednik Hollande samo slijedi upute? Je li i on američka “pudlica” poput ostalih "mladih lidera" (Young leaders)?

– Ne sviđa mi se pojam “američka pudlica”. Ja se ne služim takvim terminima.

Tonyja Blaira nazivali su “američkom pudlicom”.

– Tony Blair je pozivao na rat u Iraku. I ušli smo u rat s Irakom da bismo kaznili Bin Ladena. Međutim, Sadam Husein nije imao nikakve veze s Bin Ladenom i pokazalo se da nije imao oružje za masovno uništenje. Danas predsjednik Hollande želi formirati veliku koaliciju protiv Islamske države koja je preuzela odgovornost za atentate 13. studenoga u Parizu. Hollande je položio karte na stol. Situacija nije ista. I, povrh svega, u vezi s vašim pitanjem, zbog rata u Iraku Amerika je vjerojatno mnogo diskretnija nego što bi to želio predsjednik Hollande. Izraz “pudlica” u potpunosti odbacujem. Smatram da nesumnjivo treba ući u savez s Putinom. Što je prava šteta. Putin je autokrat, car, car koji u Ukrajini vodi imperijalističku, čak i skandaloznu politiku. S cinizmom i bez zadrške on podržava Bašara al-Asada. On se čak od toga ne ograđuje. Putin želi zadržati na vlasti čovjeka koji baca barut na vlastito stanovništvo i koji je u velikoj mjeri odgovoran za kaos u Siriji. Stoga je sasvim prirodno da zemlje poput Francuske ulaze teške duše u savez s njime. No, mislim da je to danas neizbježno, iako se, sigurno je, ne bismo trebali time ponositi.

Na savezništvu s Putinom već dugo inzistira Marine Le Pen. Također, pitanje migranata jedna je od glavnih tema njezine Nacionalne fronte. Neke od donesenih mjera nakon terorističkog atentata oduvijek su bile u njihovu programu. Ne čini li vam se da današnja situacija u Francuskoj ide sve više njima na ruku i koji je razlog što Nacionalna fronta, a i desnica u Europi, dobiva sve više pristalica?

– Ne mislim da savezništvo s Putinom može objasniti uspon Nacionalne fronte. Ali, istina je da im ide na ruku ono što ste spomenuli, a to je da je, posebice ljevica, negirala stvarnost u kojoj se Francuska nalazi. Nacionalnoj fronti priklonili su se mnogi Francuzi. To je jedina stranka koja je vodila računa o nekim stvarima i koja je ukazivala na problem kulturne nesigurnosti, dok su se drugi s prezirom odnosili prema tim činjenicama. Mislim, da socijalisti nisu iz toga izvukli lekciju. Prava je šteta da oni i dalje objašnjavaju kako Nacionalna fronta predstavlja višijevsku Francusku. Ako se budu tako odnosili prema 30 posto glasača uplašenih onime što su doživjeli, sigurno neće zaustaviti rast Nacionalne fronte. Ako žele usporiti njezin rast, ne bi više trebali provocirati one glasače koji se osjećaju u potpunosti poniženima. Ako se republikanske stranke žele suprotstaviti Nacionalnom frontu, jedini im je mogući način da uzmu u obzir kulturnu nesigurnost, pa da potom pokušaju ponuditi rješenja.

Koja bi bila vaša solucija za budućnost i kako bi ta budućnost trebala izgledati?

– Budućnost? Ne znam. Mislim da Europa apsolutno treba ponovno imati svijest o tome da je ona – Civilizacija. Ta civilizacija zaslužuje biti voljena, čuvana i treba je prenositi iz generacije u generaciju. Mora se, dakle, osloboditi multikulturalne ideologije, koju je, mogli bismo reći, nesmotreno prihvatila. Trebalo bi pokrenuti postupak širokog dijapazona razmatranja pitanja imigracije unutar Europe i donijeti nedvosmislene promjene u politici na tom području.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus naslovna broj 1305

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 05:45