OTKRIVAMO

Glavni razlozi zašto se Hrvatima gade političari

Demontažom ovakvog političkog sustava politika bi prestala biti profesija od kolijevke do groba, u kojoj djeluju ljudi isključeni iz realne sfere rada. Politika bi postala doista res publicae
 Arhiv Cropixa

Negdje u drugoj polovici devedesetih, u razdoblju kad je vodio svoje donkihotske političke bitke i predizborne kampanje u kojima bi na koncu završavao pretučen opasačem, Vlado Gotovac jednom je prilikom kazao da politiku ne smijemo smatrati nečasnim zanimanjem. “Naprotiv – politika jest i mora biti najčasnija profesija.”

Već u to vrijeme, Gotovčeva je rečenica zvučala kao gorki vic, nerealna utopija političkog fantasta. Već tada, hrvatski su građani o političarima kao klasi i kasti imali prilično loše mišljenje. Tada – na počecima pluralne demokracije – politička se klasa sastojala od barem dvije skupine ljudi. Prvu od njih činili su bivši pripadnici srednje i niže nomenklature SK koji su napučili sve stranke – pogotovo SDP i HDZ – te se nastavili baviti svojim “bivšim” poslom. Drugu su činili priučeni doseljenici u politički prostor – nerijetko konzervativna humanistička inteligencija, katkad novinari, začuđujuće često liječnici – koji su u trenutku kad im je primarna profesija dojadila osjetili miris moći. Svi ti bivši endokrinolozi, bivši voditelji TV vijesti, bivši kirurzi, stručnjaci za secesijsku arhitekturu, staroslavenski jezik, Nazora ili slovenščinu pohrlili su u politiku i činili prvu generaciju političara u mladoj, operetno smiješnoj republici.

Čak i tada – u ta doista grozna vremena – građani su u Hrvatskoj o političarima mislili loše. Čak i tada, Gotovčev zagovor idealnog političara kao sebedajnog javnog radnika zvučao je papirnato utopijski. Danas – dvadeset godina kasnije – stvari međutim izgledaju još mnogo, mnogo gore. Tada, koncem devedesetih, većina je važnijih političara imala iza sebe barem nekakvu civilnu profesionalnu karijeru. U tim ranim počecima demokracije, nemali dio političara dovukao je sa sobom u politiku neko ime i minuli rad u civilnom društvu, ljudsko-pravaškim organizacijama, disidentskim kružocima, književnim društvima, teorijskim debatnim klubovima, publicistici. Tada je političar mogao biti nepošten, mogao je biti rasist, fašistički revizionist, mogao je na poklon dobiti državni stan, židovsku vilu ili bušilicu, ali ima nešto što nije mogao. Nije mogao biti bez ideologije. Jer, politika se tada još vodila oko ideologije (nacionalističke, liberalne ili lijeve), a preduvjet da se bavite politikom bio je da ste ideološki vjernik. Ponekad gotovo žalimo što više nije tako.

Danas, dvadeset godina kasnije, hrvatski građani o političarima misle mnogo, mnogo gore nego tada. Gotovčeva fantazija o “najčasnijoj profesiji” izgleda još i kudikamo daljom nego onda kad je izgovorena. Političari se prosječnom hrvatskom građaninu doslovno gade. A nije teško razabrati i zašto.

Današnje političare, za početak, građani opravdano smatraju preplaćenim parazitima. Od trenutka kad se uspne iznad bazične hijerarhije u nekoj od velikih stranaka, u Hrvatskoj za političara stranka počne biti jedini i sasvim ugodan izvor prihoda. Nižu se stranačku pješadiju dohranjuje malim prihodima od 400 ili 1200 kuna za upravna vijeća muzeja, vodovoda ili knjižnice. Idući je uhljebljivački koračić sinekura u javnom ili komunalnom poduzeću. Stranačke veze i utjecaji bitno će odlučivati o ugovoru o nabavi birotehnike, softvera ili WC papira. Idući korak na ljestvici su zastupnička mjesta na lokalnoj razini, iz kojih proizlaze i naknade. Pri tom su naročito “zgodna” mjesta županijskih vijećnika, zato što županije imaju “sjajan” spoj skupog i brojnog političkog aparata, te malobrojnih, nevidljivih, a opet koruptivno osjetljivih ovlasti. U trenutku kad kroz tu zamršenu, spletkama premreženu hijerarhiju dospijete do Sabora, pred vama je svijet otvoren. Saborsko mjesto nosi premještanje u Zagreb, pristojne prihode, niz pogodnosti i besplatnih beneficija, te zajamčenu mirovinu nakon 24 mjeseca na Markovu trgu. Vi ste ušli u paralelni svemir ljudi koji ne moraju trošiti novac, zato što im automobil, stan i ručak plaća javnost.

A osim što je parazitska, hrvatska politička kasta je i notorno zatvorena. Za razliku od generacije političara iz 90-ih koji su mogli pokazati što su prije politike radili i postigli, današnja generacija političara rađa se i umire u blindiranom balonu profesionalne oligarhije. Političku karijeru počinju obično kroz Studentski zbor – instituciju koja se s godinama pretvorila u HDZ-ovu verziju Socijalističke omladine. Tamo počnete tako što volontirate, odrađujete kampanje i izvodite performanse na trgovima. Idući su korak mjesni, kotarski, potom općinski izbori. Već tada vaša je politička budućnost čvrsto vezana uz lokalnog stranačkog lidera, a kasnije – kako se penjete uz brijeg – uz šefa stranke. Negdje do ranih tridesetih godina života politika je za vas karta u jednom smjeru. Drugu karijeru niste razvili, iskustva u drugim poslovima su vam minimalna, a i ona su najčešće vezana za upravljačke poslove dobivene kroz politiku. Vi ne možete izići iz politike, što znači da se ne smijete ni zamjeriti višima u hijerarhiji. Jer, marginalizacija ili izbacivanje iz stranke za vas je ravno egzistencijalnoj katastrofi, kao što je egzistencijalna katastrofa za vas i eventualna propast stranke.

Propasti nekad velikih stranaka (kakve su doživjeli HSLS i HSP, a smiješi se HNS-u) slične su ulaganju u krive dionice: trud i napor uspinjanja na hijerarhiji pretvore se u bezvrijedni ulog. Propadne li stranka, ili – pak – propadnete li vi u stranci, tada se povratak u neki profesionalni život za koji ste se školovali uopće ne smatra opcijom. Tada se obično laćate privatnog biznisa, biznisa u kojem (opet) vaš ključni ulog čine kontakti sa stranačkim kolegama, protivnicima, s bankarima i poslovnim ljudima, kontakti koje ste izgradili tijekom političke karijere. S obzirom da je država u navodno “neoliberalnoj” Hrvatskoj i dalje najveći kupac, klijent, mušterija i potrošač dobara i usluga, ti kontakti ostaju krucijalni. Nije slučajno što su danas bivši oficiri i eksperti u Ministarstvu obrane najveći trgovci softverom ili naftom, što su baš bivši političari veliki građevinski poduzetnici, te što tako često iskaču afere u kojima na jednoj strani tezulje stoje banke, a na drugoj (bivši) političari. Amputirana politička karijera je kao amputirani ekstremitet: iako je odsječen, i dalje ga osjećate.

Uza sve to, postoji još jedan razlog zašto je politička hijerarhija u Hrvatskoj predmet prezira. A to je zato što građani s razlogom drže da političari ni u što ne vjeruju. U lokalnoj kolumnistici i na portalima često slušamo zdvajanja kako se u Hrvatskoj političari i novine previše bave ideologijom. Pri tom se – naravno – “ideologija” tumači izuzetno usko, kao crno i crveno, ustaše i partizani, Tito i Tuđman. Istina je upravo suprotna: u hrvatskoj politici premalo je ideologije. Nje u hrvatskoj politici gotovo da i nema. Pitanja koja se u Hrvatskoj predstavljaju kao strukovno-ekspertna pitanja – na primjer, privatizacija autocesta, autsorsing, reforma zdravstva, porez na nekretnine ili zakon o kazalištima – zapravo su u temelju ideološka pitanja. U Hrvatskoj, već se dva desetljeća na vlasti izmjenjuju navodna desnica i navodna ljevica koje ni oko jednog ideološkog pitanja nemaju koherentan ideološki stav. Bilo to smanjenje braniteljskih mirovina ili porezna presija ili zakon o radu, najkrupnije hrvatske stranke jedan stav imaju kad su u opoziciji, a drugi kad su na vlasti, što osnažuje dojam dezideo­logizirane nedosljednosti. Osim toga, obje su političke opcije vrlo slične kada treba braniti specifične interese same oligarhije kojoj pripadaju. U Hrvatskoj nitko neće ukinuti županije, zato što 21 županija znači i 21 lučku kapetaniju, dom zdravlja i tvrtku za ceste, što otvara prostor za “pomaganje svojima”. Stranka koja sada vodi opoziciju opravdano kritizira Milanovićevu vladu što je vođenje javnih poduzeća dalo stranačkim patuljcima. Ta je stranka, istodobno, u splitskoj županiji na čelo staračkog doma stavila bivšeg omiškog načelnika Škaričića, profesora povijesti koji nikad nije radio u struci. Ista stranka na čelo je županijskih cesta dovela šefa svog splitskog ogranka Petra Škorića, koji je diplomirao novinarstvo. Ovakav politički sustav za profesionalnu je političku oligarhiju izravni izvor egzistencijalnih prihoda. Rezultat takvog političkog mentaliteta očituje se u onoj slavnoj krilatici “svi su oni isti” koju obično češće izgovaraju pristaše vladajućih. Rezultat je i visoka apstinencija glasača, od kojih je dobra trećina u ovih 20 godina izgubila običaj izlaziti na izbore. Ta apstinencija rezultat je uvjerenja da izbori ništa ne mijenjaju, i da se izborima samo pothranjuje kvazilegitimitet jedne sebične oligarhije. Ta apstinencija je – ujedno – direktna posljedica toga što je iz politike izgnana zbiljska ideologija.

A to je točka u kojoj Hrvatska – nažalost – nije unikum. U većini europskih zemalja danas dominira problematični nadideološki konsenzus u kojem se bitne odluke donose izvan striktno političke sfere, a na njih ključni utjecaj imaju izvandemokratski akteri, od rejting agencija do olimpijskog odbora. Političari se samim tim pretvaraju u manekene, besadržajne trgovce imidžem koje se bira po šarmu i dojmu, umjesto po gorljivoj svjetonazornoj vjeri.

Ovakva grozna dijagnoza (ne samo) hrvatske političke kaste kod nas se često interpretira kroz mentalitetno-kulturološki ključ. Iako takvi sljedovi argumenata često imaju prizvuk autokolonijalizma i balkanizma, oni nisu uvijek posve pogrešni. Da, na hrvatsku je političku kulturu sasvim sigurno utjecaja imala činjenica da smo bili kolonija, te da ni jednu državu kojoj smo bili dio nismo shvaćali kao svoju. Da, nehaj koji je socijalizam imao spram vlasništva i poreza zacijelo je utjecao na današnjicu. Da, stanovita industrijska demokracija koju je Kardelj uveo sa samoupravljanjem stvorila je drukčiju dinamiku u odnosima radnika i poslodavaca. Stoljetni nemiri na vjerskom triplex confinumu stvorili su ružnu kulturnu tradiciju po kojoj se vjernost ne vezuje uz teritorij, nego uz pleme. Mediteranski model obitelji proizvodi u Hrvatskoj (kao i u Italiji ili Grčkoj) bandićevski model političara – “ćaće” koji je po nepisanom moralnom kodu dužan iskoristiti utjecaj da bi pomogao rođacima, sumještanima, znancima, stranačkim “sinovima”.

Ali, te olake (premda ne netočne) kulturalizacije skreću pažnju s nečeg što mi se čini važnije. Naime, politika kakvu sad imamo rezultat je cijelog niza institucionalnih rješenja koja je pothranjuju ovakvom kakva jest, i koja priječe da se ona promijeni. Kad bi se ta institucionalna rješenja promijenila, to bi bio alat da se i politika promijeni nabolje.

Ako smo nezadovoljni činjenicom da su političari postali profesionalna kasta, profesija u kojoj se živi i umire, onda je razlog za to i činjenica da politički mandati – osim onog predsjednika države – nisu vremenski ograničeni. Vremensko ograničavanje saborskih, vijećničkih i ministarskih mandata na dva izborna turnusa već bi po sebi pomoglo fluktuaciji unutar političke kaste, te odaslalo poruku da je bavljenje politikom privremeni izlet iz profesionalne karijere, a ne karijera po sebi.

Činjenica da stranačka iskaznica donosi čak i na niskim razinama politike materijalne privilegije, izvor prihoda i prednost pri zapošljavanju rezultat je činjenice što – stranačko članstvo uopće postoji! Stranačko članstvo ni po čemu nije esencijalno važno za demokraciju i ne vidim razlog zašto ga se – s obzirom da uzrokuje očitu društvenu štetu – ne bi zabranilo. Stranke i građanske liste trebalo bi u svakom smislu – financijski, nazivljem – izjednačiti. A samim strankama ne trebaju članovi, nego aktivni građani pristaše.

Dio tog paketa morala bi biti i “arms-length­” autonomija pojedinih struka, koju u svojoj strategiji kulture zagovara ORaH: političari i stranački ljudi nemaju što raditi u – primjerice – upravnim vijećima muzeja, knjižnica ili bolnica. Iz takvih parapolitičkih tijela treba istjerati političku kastu. Zašto? Zato što iz njih ona crpi izvor prihoda koji joj ne pripada. A tamo gdje politička sfera mora biti zastupljena u nadzornim funkcijama, ti se poslovi moraju obavljati volonterski. Njih treba pretvoriti u građansku moralnu obvezu, nalik američkim porotnicima.

Činjenica da su političari servilno odani stranačkim liderima također nije rezultat (samo) autoritarnog mentaliteta, nego izbornog sustava u kojem egzistencija političara ovisi o mjestu na izbornoj listi, a to mjesto ovisi o stranačkoj nomenklaturi. Glasač ne bira (osim na izborima za načelnike i župane) kandidata kao osobu, što znači da su stranke motivirane snubiti popularne i ugledne građane samo kad se biraju gradonačelnici i župani. Već i preferencijalno glasovanje, a pogotovo većinski sustav jedna jedinica/jedan zastupnik, omogućili bi kudikamo veću autonomiju političara od moći “središnjice”. Tu se, dakako, otvara sjajan prostor za lokalne feudalne demagoge poput Bandića, Vlahušića, Jambe ili Keruma – no, demokracija se sastoji u tome da dobijete što ste zaželjeli, a potom plaćate posljedice.

Ovakva demontaža političkog sustava – koja po mome mišljenju nije nužna samo u Hrvatskoj – dovela bi do efekta koji ja vidim kao poželjan. A to je da bi politika prestala biti profesija od kolijevke do groba, profesija u kojoj djeluju ljudi isključeni iz realne sfere rada. Politika bi postala doista res publicae, prostor u koji bi ugledni građani sukladno svom svjetonazoru ulazili, a potom iz nje izlazili i vraćali se u matičnu profesiju. Na taj način, zadržali bi kopču s profesijom, ne bi se izglobili iz realiteta rada i funkcioniranja društva, u politiku bi unijeli svježinu nevježa koji ne robuju “običajnom pravu” političke kaste. Prerezali bi se ekonomski pipci partitokracije, kojoj sadašnji otuđeni sustav odgovara jer na njemu temelji ekonomsku egzistenciju.

Sve to trebao bi biti dio temeljite političke i ustavne reforme. Ustavne reforme koju je kao ideju – nažalost – Ivo Josipović površno prokartao u posljednjoj osmini svog mandata. Otvarajući je kao temu prekasno i u kontekstu kampanje, pretvorio je reformu političkog sustava iz nasušne društvene potrebe u ad hoc smišljeni predizborni adut. Pri tom ustavne reforme – kako vidimo – jednako odbijaju oba velika politička bloka. I nije čudo da je tako, jer njima institucionalni status quo zapravo najviše paše.

A dok je god tako, imat ćemo političare kakve imamo. Jer, političari kakve imamo nisu ništa drugo nego izravni proizvod sistemskih mehanizama. U Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj, mi imamo onakve političare kakve politički sistem uzgaja. Dok je sistem takav, takvi će biti i oni.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:05