KARIKATURE NA POSTOLJIMA

IVE ŠIMAT BANOV: Kako su javni spomenici postali karikature na postoljima

Od 90-ih ne zna se što je veći zločin, uništenje starih ili podizanje novih spomenika: urnebesnA praksA najveće svetinje pretvara u gomilu kiča, A povijesne znakove u drvene čaplje.
 Arhiv Globusa








Kako je današnja demokracija bez kulture zamijenila jučerašnju kulturu bez demokracije, tako je i današnja ispolitizirana svakodnevnica i u spomeničkoj plastici označila vraćanje epistolarnoj gestici i populističkom kiču. Tako se spomeničko proizvođenje “ljepote” ukazuje kao čisti čin barbarizma – što bi kazao Adorno. A vidi li se uopće kraja ovome bjesomučnome podizanju ovakvih spomenika u Hrvatskoj koji nastaju upravo tamo gdje život ne nalazi rješenja smještajući ih u osiromašenu materijalnu i duhovnu stvarnost u kojoj se neprestance provode povijesne autopsije i forenzičarenja? U zemlji u kojoj samo političari, odvjetnici i bankari trljaju ruke, kome uopće trebaju dobri spomenici?

U zemlji u kojoj se od 90-ih ne zna što je veći zločin, uništenje starih ili podizanje novih spomenika, mnogi nagađaju kako se ponovno vraćamo u socrealizam sredinom prošloga stoljeća. Varaju se. A ako je i ranije bilo primjera “retardiranoga akademizma” (Greenberg) ili “kastriranoga akademizma” (Radovan Ivančević), to je, usprkos svim Švarcenegerima s bombama (“kragujevkama”), bio ipak kakav-takav akademizam, koji nakon 90-ih nije dosegnut. Ovo nije niti prvobitna stanica akademizma. A kako je nova današnja spomenička euforija ostala bez iole pismenije zanatske osnovice, iz toga zametka nema nikakva potomstva. Stoga o novom-starom socrealizmu nema govora. Prije o spomeničkom SOS-kretenizmu. Riječ je o urnebesnoj praksi koja najveće svetinje pretvara u gomilu kiča, simbole u licitare, povijesne znakove u drvene čaplje, najvrednije u bezvrijedno.

Uostalom, koliko plod duha, rad, znanje, stručnost u Hrvatskoj vrijedi, sagledao je davnih 90-ih čuvar državnoga pečata ocijenivši da je cijena hrvatskom mozgu dvije marke kilogram. Premda je izazvao stanovito negodovanje, taj (vidi se sada) trijezan čovjek bio je u pravu, a možda je sve to malo i precijenio.

Pa u čemu je problem?

Prvi i posljednji problem: političari.

Oni su 90-ih uspješno započeli spomeničku kretenizaciju i ridikulizaciju Hrvatske. U nakani da zbliže dva prijateljska grada (Split i Zagreb – koji se, vidimo, i dalje uspješno zbližavaju) dva tijela tj. Ocjenjivački sud i Organizacijski odbor na primjeru spomenika Marku Maruliću u Zagrebu postaju “jedno tijelo” u koje su se utrpali i upleli neuki političari i nadjačali glas struke. Od tada, sve je bilo moguće. I poništiti izabrani natječajni rad u Osijeku, bagatelizirati želju Ivana Meštrovića ili oporuku Ante Starčevića. Od tada “bandićima”, “đapićima” i njima sličnima ne teba (niti ga oni traže) nikakvo stručno mišljenje. Oni su u stanju stvoriti novu monumentalnu povijest. Oni su, ako treba, u stanju stvoriti i Teslu i Meštrovića za njihovu obljetnicu!

– populistički: “to narod razumije”. A znano je da nijedno umjetničko djelo nije stvorio prosječan ukus ili “razumljivost” “od prve”; nego samo mučeništvo imaginacije po kojemu je već tada slavni Rodin svojim “Balzacom” vodio teške i već opjevane bitke stvorivši moguće najbolji spomenik modernoga doba.

– “marginaliziranje struke i stručnjaka”. Vezano je uz propast misaona čovjeka, uz prostor očišćen od srednjega sloja, podrazumijeva nemoć intelektualaca od kojih su neki svoj rad zamijenili uličnim aktivizmom dospjevši u polje djelovanja u kojemu su inferiorni. Milana Preloga odavno nema, kao ni Radovana Ivančevića, još je tu poneko poput Željke Čorak... Uz to, dakako, idu gladijatorski nasrtaji na javni prostor, brutalne komercijalizacije i molohizacije života. I zašto bi u svemu tome spomeniku bilo bolje?

– “festivalizacija najozbiljnijega i uozbiljenje trivijalnoga”. U to ide lagašno mahanje simbolima, amblemima, znamenima i njihovo spomeničko natrpavanje i zatrpavanje. Pritom se kip “pretvara u temu” a ne tema u oblik. Posljedica: nestajanje ne samo umjetnosti nego i elementarne pismenosti spomenika.

– “spomenik kao točka osvete i obračuna neistomišljenika”. Spomenici kao znakovi nadmoći, pobjedničkoga euforizma, a ne točka pijeteta štovanja-samoštovanja, zahvalnosti, ili prostora sjećanja, kontemplativnosti i pouke. Posljedice: “dinamitaška kritika” (i doslovna) ili maštovito premazivanje spomenika sprejem, grafitima, te stoga i policijsko čuvanje i ophodnje. Jer, kako je riječ o “našima” i “vašima”, u tom se brzom stečaju tolerancije smatra da je lijeva budala bolja od desne budale.

S nagonima povijesnih autopsija i forenzičarenja ustvari mi danas živimo u 1947. godini. Te se godine uklanja spomenik banu Josipu Jelačiću (reakcionar, ugušio Revoluciju 1848...), podiže spomenik kralju Tomislavu (davno širio bratstvo i jedinstvo mireći bugarskog i srpskog vladara, samo što nije bio u partizanima. Podoban!) i uklanja “autonomaška” Bajamontijeva fontana u Splitu (popularna “Bajamontuša”). I premda je fontana značila završetak obnove splitskoga vodovoda, ona je 30. svibnja batima i mlatima izubijana, raskomadana i razdrobljena i naposljetku smrvljena tako da su Tritoni i sirene pretvoreni u tucanik. Koga briga što se pritom osiromašio njezin kulturno-povijesni, funkcionalni ali i estetski i urbanistički značaj. Dakle taj mlat mlatara i danas i ta je 1947. godina najduža u Hrvatskoj. I Herostrat se ovdje dobro osjeća. Kao doma. Dugovječan.

Od tada je bilo moguće (inače je nemoguće) “preseliti” Zid boli koji je značenjski i konceptualno širio poimanje spomenika. On je sjajan primjer mitologije i simbolike mjesta kojemu je snaga u “tragu odnosa” (vrijeme, prostor, ožalošćeni ljudi pred sjedištem UNPROFOR-a i SFOR-a) a ne u izrazu toga odnosa (pukoga kipa). A da taj Zid boli nije imao nikoga svoga osim ucviljenih ali i izmanipuliranih i podijeljenih ljudi, vidjelo se ubrzo. Ostalo je nekoliko hiberniziranih cigli u sarkofazima novoga spomenika na Mirogoju. Velikom kiparu i spomeničkom maheru Dušanu Džamonji uspjelo je modernistički pomiriti nekoliko koncepcijski i sadržajno nespojivih odlika dodavši dugačkom naslovu spomenika, kako bi bio još duži, i ono “Zid boli”.

Svemu je kumovala i tadašnja ministrica pravosuđa široka osmijeha tražeći da se Zid boli “žurno ukloni” jer je “smetnja novom sadržaju i namjeni zgrade” (?!). Po principima stabilne i već tada uređene zemlje dodano je da Zid boli “nema lokacijsku dozvolu” niti da je “u skladu s prostornim planom”! Tako je “humano preseljenje” obavljeno. Ima li u tom “preseljenju” Zida boli kao najvećeg memorijskog i spomeničkoga kulturocida nekakve osnove za odgovornost ili barem pokajanje? A Zid boli je jednako moguće preseliti kao i Mirogoj zajedno s Bolléovim arkadama na Tulove grede ili na Papuk.

A spomenički cunami se nastavio. Primjerice, tolika podizanja spomenika Prvom hrvatskom predsjedniku toliko su uzela maha da je već nabrojeno nekoliko stotina što bista što figura (spomen-ploče je nemoguće izbrojiti). Ponavljam: ništa prirodnije i normalnije osim u Hrvatskoj nego podignuti spomenik Prvom predsjedniku. A ako je riječ o zemlji koja je imala i još ima sjajne kipare i umjetnike, kako je moguće sve to dati praznim i neukim rukama? Ne zaslužuje li Domovinski rat i Prvi predsjednik u umjetničkom smislu najbolje? Bolje od lika mladomisnika u Osijeku ili lika kojemu glava nikako da se sastane s tijelom (Imotski).

Na otvaranju tih brojnih spomenika gledamo obitelj Prvoga predsjednika koja iz prostojnosti nazoči svakom spomeniku. Držim tu obitelj obrazovanom i stoga mi je stvar to nejasnijom. I premda ne vjerujem da je Prvi predsjednik imao neki posebni istančani ukus za umjetnost, vjerujem, da je živ, da bi i njemu ovo sve bilo neugodno. Što bi on imao protiv da, poput Ante Starčevića, zatraži da se novac usmjeri korisnijim i potrebnijim nakanama ili da dospije u ruke brojnih siromaha, što bi bilo vrednije i trajalo bi duže od ovoga prigodničarenja od jednoga dana u godini?

O brojnim primjerima toga spomeničkog ridikulstva ne bi trebalo nadugo i široko. Pritom ne treba uvijek niti sumnjati u naivizam i iskrenost ljudi i rješenja ali koja su daleko i od najmanjih znanja. Primjera je bezbroj.

A u osvit otkrivanja još jednoga spomenika Prvom predsjedniku dr. Tuđmanu upravo poradi istinskoga štovanja i teme i oblika štovanja, ponovit ćemo potrebu moratorija na spomenike dok ne dođu pitomiji i (bolji) ljudi i vremena.

Jer Hrvatskoj kronično nedostaju spomenici “iz čista mira” spomenici kontemplacije i optimizma kakve poznaje svijet. Srećom, uz primjere jeftine očitosti, ipak, nakon 90-ih imamo i sjajnih spomeničkih rješenja posvećenih i Domovinskom ratu i prvom hrvatskom predsjeniku dr. Franji Tuđmanu. A o tome, nekom drugom, sretnijom prilikom.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 09:20