IVO BIĆANIĆ: Šest poslijeratnih ministara financija pod povećalom profesora ekonomije

Hrvatska puška na hrvatskom ramenu uspjela je stvar (hvali se moj braniteljski dio), ali hrvatska lisnica u hrvatskom džepu potpuni je fijasko (srami se moj ekonomski dio). To ne treba čuditi jer su Hrvati došli u ove prostore kao plaćenici (i osvajali Carigrad) i sada su cijenjeni plaćenici kojekakvih misija (od Afganistana pa do Kosova). To s puškom im dobro ide. Ali s državom im oduvijek škripi. Oduvijek su im drugi krivi (Budimpešta, pa Beč, pa Beograd, a sada Bruxelles, što im je u slovu “B”), a ni svoju kuću nisu znali urediti. To s lisnicom im ide tako loše da je cijeli uspjeh projekta samostalnosti vrlo upitan. Sve više zaostaju za jezgrom Europe, postali su članovi konvergencijskog kluba “regiona” (što nikada do samostalnosti nisu bili), iseljavaju se sve više i stare što znači da tehnološki zaostaju, izgrađuju vrlo zastarjeli tip kapitalizma pun nepravdi i tako dalje. Što se velikog pitanja tiče, odnosno uspjeha projekta samostalnosti, stvarno je teško naći po čemu je “čaša polupuna”, a lako vidjeti po čemu je “čaša poluprazna”.

Ispada da Hrvatska ovisi o Janicama (nepredviđenim i neočekivanim osobnim uspjesima i neponovljivim bljeskovima).

Ako se velika pitanja o čašama ostave za “gemišt razgovore”, ostaje pitanje kako to da s lisnicom nikako ne ide. Već su stilizirane činjenice da je država neefikasna (skupo proizvodi javna dobra), da se novac bez nadzora troši (ne po običajima dobrog domaćina i često nevidljivo), da je podijeljena rastrošno (broj općina i županija je neodrživ), da postoji više mjesta nerješivih gubitaka (zdravstvo i mirovinsko osiguranje te željeznice, a i autoputovi), da je izvor značajne i nekontrolirane korupcije (korupcija jedino može nastati na spoju netransparentnog državnog i privatnog), itd. Na koncu jasno je da niti jedan ministar financija nije imao kontrolu nad proračunskim deficitom i javnim dugom. Nije imao ni Škegro, a svakako nema ni Lalovac dvadeset godina kasnije. Da je takvo loše stanje s hrvatskom lisnicom u hrvatskom džepu dugotrajno, također je već odavno poznato.

Od sredine devedesetih, dakle već dvadesetak godina, o tome se piše i to se zna i nema puno novoga za reći. Kako to s rashodima i deficitom izgleda zadnje desetljeće, vidljivo je iz slika. Ukratko, za te novce očekuju se bolji muzičari i više muzike. Na to što zna svaka ptica na grani dosadno je skretati pažnju. Te stilizirane činjenice različiti ljudi samo različito rangiraju, ali nitko ih više ne spori. Glede njih su jedino zanimljivi načini kako bi se to riješilo, dakle kojim mjerama, kojim redoslijedom njihove provedbe, uz koliki, koji i čiji trošak i kakva je djelotvorna kontrola na putu do uspjeha.

Zanimljivo je nešto drugo. Znamo kako je, ali zašto je tako? Znamo da je za lisnicu odgovoran ministar financija, ali kako to da Hrvatska uporno već više od dvadeset godina nema “sreće” s ministrima financija? To više nema veze s ekonomijom nego političkom ekonomijom (Horvatov dictum). Trivijalan je, ali točan, odgovor na to pitanje da je tako jer takvo stanje odgovara svima – meni, vama, Slavoniji i Istri, poslovnom svijetu, političarima i puku. To je stvar javnog izbora, neki imaju korist “na veliku”, a neki samo “kokošare”. Složeniji odgovor na to pitanje međutim se ne zna. Iz malog broja ozbiljnih parcijalnih istraživanja još se ne može složiti slika. Jednostavnije rečeno kroni kapitalizam (to je tip kapitalizma čije je osnovno obilježje da se cijena kapitala ne određuje na tržištu i da cijena ne odgovara oportunitetnim troškovima pa se stvaraju kvazirente, nadalje kapital se ne alocira prema tržišnim nego nekim drugim kriterijima, zahtjevima rođaka, prijatelja, pajdaša, zemljaka, stranke, itd.) kakav imamo i kakav smo si izabrali, kakav i dalje biramo ključno ovisi o lošem upravljanju lisnicom i slabom ministarstvu financija.

Zanimljivo je još nešto. Ako izostavimo tri “ratna” ministra financija (Hanžekovića, Martinovića i Prku, mada bi se baš tu moglo pričati o prvom sjemenu nereda jer su u njihovo vrijeme postavljeni temelji za kroni kapitalizam), svaki dosadašnji poslijeratni ministar financija imao je neki posebni trenutak kada se moglo malo lakše nego inače urediti javne financije. Bilo je prilika za dobar ishod i takva nesposobnost upravljanja vlastitom lisnicom ni po čemu nije neminovan ishod. Prilike su postojale, ali se nisu iskoristile. Svaki ministar financija imao je svoj zlatni trenutak i svaki je omanuo. Nije se učilo, niti je naučio HDZ, niti SDP, niti itko drugi. To stanje lošeg upravljanja lisnicom je dakle stvar izbora.

Evo nekoliko primjera takvih posebnih trenutaka kad je uređenje javnih financija moglo biti malo lakše (da mora biti bolno s bolnim rezovima je mit) od kojih se nije naučilo.

Primjer prvi. Škegrina zlatna šansa je uvođenje PDV-a. Škegro je 1998. godine odlučio uvesti PDV. Pametna odluka. Naglo su se pojavili viškovi zbog novog načina naplate (porez na promet je zamijenjen porezom na dodanu vrijednost). Znalo se da je to jednokratni dobitak, ali umjesto da ga se koristi za uvođenje fiskalne mudrosti – pobrkale su se stvari. Poklon se koristio za povećanje trajnih obaveza i politički ciklus zbog izbora 1999. godine. Trajne obaveze su donijele stečena prava i buduće deficite, izbori su bili izgubljeni, a Škegro je pogriješio. S uvođenjem PDV-a propuštena je šansa da se uvede brižno trošenje javnog novca, a pokloni su postali pravo pred svake izbore. Uzevši sve to zajedno, umjesto u jednom smjeru otišlo se u drugom i dalo jak poticaj neogdovornom trošenju.

Primjer drugi. Crkvenčeva zlatna šansa zamrznutih plaća. Račanova Vlada imala je 2000. godine jedinstvenu priliku “novog početka” koji je stvorio optimizam i povoljne uvjete za promjene. Crkvencu je to bila prilika da uspješno i bez osobitih otpora zamrzne plaće. Ideja je bila dobra. Novi početak se raspao, a Crkvenac nije iskoristio priliku koju je dobio. Umjesto reda u sistem javnih financija pisao je neprimjenjive profesorske strategije i popustio pred naletom notorno najkorumpiranijeg sektora (građevinarstva). Time je zapravo posijao sjeme rasta za lobije, nered i korupciju i uveo običaj olakog zaduživanja u ime nekog rasta. Tako je zlatna prilika propuštena i ukorijenili su se loši običaji koje je Crkvenac dopustio i koji su kasnije jačali.

Primjer treći. Šukerova zlatna šansa bio je polet. Nakon profesora Crkvenca klatno je otišlo na drugu stranu i došao je znalac pisanja proračuna ali ne teorije. Šuker je iz iskustva znao kako bi uređeni sistem trebao izgledati. No Šukerova zlatna šansa nije bila novi početak, nego poklapanje s izuzetnim rastom svjetskog gospodarstva koji je i u Hrvatskoj pridonio visokim stopama rasta.

S rastom su rasli porezni prihodi i tu se otvorila povoljna prilika za uređenje javnih financija. Prilika nije iskorištena za uređenje javnih financija, nego za nešto posve drugo. Šukerove nove institucije nisu zaživjele jer je popustila svaka kontrola nad trošenjem pred naletom korupcije i rastom kroni kapitalizma. Korupcija nužno treba neuredne javne financije, a Šuker je to isporučio. Slijedila je Martina Dalić. Ona je bila prekratko da bi nešto mogla, uvjeti joj nisu bili naklonjeni, ali komični pokušaj antirecesijske politike izvedene samo iz PowerPoint prezentacije ostaje u sjećanju. To je bio previše neozbiljan pristup ozbiljnoj stvari.

Primjer četvrti. Linićeva zlatna šansa je bila početna nespremnost Vlade, a kad je ostatak Vlade shvatio što radi, izbacili su ga.

Dok su drugi nespremno lutali bespućima resora, Linić je imao ideju. Kao konzervativni mikrofinancijaš (financijski direktor tvrtke) znao je neophodnost umanjivanja porezne evazije – pa je uveo fiskalizaciju, potrebu za pružanjem padobrana tvrtkama u premostivim teškoćama – pa je uveo predstečajne nagodbe i znao je da treba upravljati troškovima. No nespretnosti, tvrdoglavo neispravljanje grešaka i gubitak potpore kolega kad su shvatili kamo vode uredne financije nisu mu donijeli dugi vijek. No ostaje jedna hrvatska perverzija vezana uz njega: glavni poreznjak države bio je najpopularniji ministar. To nije prirodno.

E, a sada imamo Lalovca. On je jedini iskoristio svoju zlatnu šansu i uredio svoj kredit u švicarcima (i drugima, doduše). Lalovac, koji je do sada najbesprizorniji praktikant lošeg političkog ciklusa, ne može biti primjer za uvođenje brige za hrvatsku lisnicu i fiskalnog reda. Svojim političkim ciklusom svjesno je sprečavao uvođenje reda, dozvolio je eroziju primjene naslijeđenih dobrih promjena i načinom kako se bavio “švicarcima” (koji zapravo uopće nisu bili njegov problem nego ministrice Opačić) ne zaslužuje komplimente. Zasadio je barem tri sjemena nereda: politički ciklus je ojačao i neprimjereno ga usmjerava, nepotrebno je posvađao Vladu s Europskom komisijom i bankama, i nije se bavio vraćanjem narušenog fiskalnog reda. Sve u svemu do sada najslabiji ministar financija.

Dakle hrvatska lisnica u hrvatskom džepu sa svojim ministrima financija nije dobro prošla. Svaki je imao svoju zlatnu šansu, ali je niti jedan nije iskoristio. Štaviše, redovito su ministri financija bili slabiji dio Vlade (osim Linića jer slabi Škegro financijaš bio je ispod jakog Škegre potpredsjednika). I to vrijedi bez obzira tko je bio na vlasti i kada. To vraća na početak. Sve vlade imale su slabog ministra financija jer su sve funkcionirale unutar okvira političke ekonomije kroni kapitalizma. On ključno ovisi o neurednim javnim financijama, te dvije stvari idu zajedno. Kad na dnevnom redu budu uvjeti za promjenu kroni kapitalizma, imat ćemo jake ministre financija i biti na putu do urednih javnih financija. Do onda od toga ništa. Ostat će ovakva nepovoljna politička ekonomija, jedna loša ravnoteža. U tom vraćanju na početak treba opet podsjetiti i na pitanje javnog izbora. Ovakvo ravnotežno stanje, vrijedi ponoviti, odgovara svima, i poslovnom svijetu, i puku – od glasača SDP-a do glasača HDZ-a. Svi podržavaju održavanje kroni kapitalizma.

Kako dugo će Hrvatska imati svoj kroni kapitalizam? Dok se ne promijeni javni izbor (koji nema puno veze s izborima). Dok ne bude dovoljno onih koji mogu promijeniti ovu lošu ravnotežu u put k jednoj dobroj. To ne može biti konsenzus “da svi potegnemo zajedno na put bolje budućnosti” jer ima u razgradnji kroni kapitalizma mnogo gubitnika koji imaju moć i mnogo interesa da spriječe promjene. Sada jednostavno nema dovoljno unutarnjih poticaja za promjene na bolje, a vanjski pritisci po običaju nisu dovoljni. Nikada nikome nisu bili dovoljni. Naposljetku svaka uspješna promjena ovisi o unutarnjim odnosima. Jer moguće je konja dovesti do vode, ali navesti ga da pije je sasma druga stvar.

Neprekidno slabi ministri financija i nerješavanje pitanja neurednih javnih financija tijesno su vezani uz još jednu važnu osobinu ove zemlje. Hrvatska je zemlja koja ne rješava probleme pa tako ni ovaj s lisnicom. Ili ih skriva pod tepih ili ih odgađa i rješenje prepušta nekom drugom u nekoj budućnosti i nekoj budućoj generaciji. Od početka, točnije od početka devedesetih, svrstana je među spore, neodlučne i nepotpune, riječju loše transformatore (od Svjetske banke, Europske banke za obnovu i razvoj, Međunarodnog monetarnog fonda, niza instituta i mnogih istraživača). U toj je kategoriji ostala bez obzira na članstvo u EU i NATO-u, bez obzira na razna uvjetovanja MMF-a i EU. Najbolje se to vidi u kašnjenju glede svetog trojstva transformacije. Od početka ima demokratski deficit, oduvijek neuspješno privatizira i neprekidno podnosi neizgrađena tržišta. Sve to ima tijesne veze s lisnicom. Svaka od tih triju stvari podrazumijeva urednu lisnicu, a odgađanje podnosi loše gospodarenje javnim novcem.

Nakon ove “gemišt” digresije velikih ideja, na koncu se valja vratiti na glavnu nit. U vezi s urednim javnim financijama treba završiti s važnim uvjetom. Ako je cilj biti bogat, zaposlen, zadovoljan i sustići jezgru, bez dobrog ministra financija to je neostvarivo, i točka – jer Hrvatska nije Kina. Niti jedna zemlja do sada nije uspjela u pogledu rasta i sustizanja a da nije imala savjesno i štedljivo (šparno!) vođene javne financije. To je preduvjet uspjeha, nije dovoljno, ali bez toga se sigurno neće moći.

Post scriptum:

Gledajući ove dvije slike zamisliv je slijedeći razgovor. Osoba “A” će reći da je oba puta kada su “oni drugi” bili na vlasti deficit rastao i premašio Maastrichtske kriterije (to se vidi iz slike 2) i “oni” očito nisu ni jednom kada su na vlasti bili u kontroli javnih financija, ali “nama” je deficit padao jer smo stvari dobro radili (i to se vidi iz slike 2). Osoba “B” će reći – dok su “oni drugi” bili na vlasti, rashodi su nekontrolirano rasli (to se vidi iz slike 1) a deficit je manji zbog rasta BDP-a koji je posljedica svjetskog ciklusa a ne njihova rada, ali kad smo “mi” na vlasti, vidljiv je trend usporavanja rashoda (to se vidi iz slike 1) jer ih kontroliramo. Osoba “A” će reći –gdje je tu kontrola kad je čak i ovo usporavanje (iz slike 1) povezano s rastom deficita (iz slike 2)? Osoba “B” će pak reći – ako su “vama” padali deficiti zbog rasta, i nama će. “Fajn”, i tako dalje. Ne može to tako. Ja bih rekao dvije stvari. Prvo, treba biti ozbiljniji, više i temeljitije stvari istražiti, a ne se prepucavati s ovako malo tankih podataka. Drugo, Benjamin Disraeli je u 19. stoljeću napisao, kaže Mark Twain: “Postoje tri vrste laži, laži, proklete laži i statistika” (za ekonometriju nije čuo).

Slika 1: Rashodi konsolidirane opće države u milijunima kuna, trend i ciklička komponenta (2005:Q1-2015:1)

Slika 2: Saldo konsolidirane države (2003.-2014.)

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: