'Karamarkov zahtjev za rušenje Vujčića obična je demagogija'

Sredinom 2010. godine sadašnji premijer Zoran Milanović obukao je bijelu košulju, tamne hlače, uzeo je naočale za sunce i iskoristio prelijepi lipanjski dan da se kao šef sve jače oporbe prošeće do Trga bana Jelačića te potpiše peticiju za organiziranje referenduma protiv promjena Zakona o radu. Uz to je pozvao i sve druge da daju svoj potpis. Bio je opušten i dobre volje. No, bio je to jedan od najglupljih poteza budućeg premijera. U trenutku kad je bilo jasno da zbog krize Hrvatskoj treba mijenjati postojeći Zakon o radu koji de facto štiti samo zaposlenike javnog sektora, Milanović je odlučio da mu je važnije kratkovidno skupljanje političkih poena od budućeg državništva.

Nešto slično dogodilo se u prošlu, sunčanu subotu. Nakon prosvjeda Udruge Franak oglasio se predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko te je poručio da i on, poput prosvjednika, traži ostavku guverenera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića. Šef HDZ-a, koji je dan ranije dosegao lijepih i sigurnih 12,4 postotnih poena prednosti pred SDP-om, vodio se istim porivom koji je 2010. godine izvukao Zorana Milanovića na Trg bana Jelačića. Umjesto da ga povoljna predizborna istraživanja napune samopouzdanjem i osvijeste njegovu buduću državničku odgovornost, Karamarko je, baš kao i Zoran Milanović, odlučio da više vrijedi skupiti još koji jeftini politički poen; daj da im zasolim još malo kad mi je već krenulo dobro.

Niti Milanović 2010. kao ni Karamarko 2015. zapravo uopće nisu shvaćali da ne ide njima u oporbi dobro, nego onima na vlasti, te stoga i cijeloj Hrvatskoj, ide loše. Niti najmanje se nisu preplašili odgovornosti koju će im donijeti vlast. Razlika je bila jedino u tome što je Milanović izišao na ulicu, dok se Karamarko oglasio iz nekog zakutka koristeći za emitiranje zahtjeva za smjenu svoju Facebook-stranicu. I baš kao što se Milanoviću, koji je morao pokušati mijenjati Zakon o radu, obilo o glavu oporbeno skupljanje jefitnih uličnih poena, sasvim je sigurno da će se isto dogoditi i Tomislavu Karamarku ako osvoji vlast. Što će učiniti? Postaviti guvernera koji će ukinuti valutnu klauzulu? Ili će dekretom natjerati banke da dužnicima vrate “preplaćeno”? Ili izbrišu dio dugova? I onda će svi naši problemi biti riješeni? Neće ići.

U nadi da će se s vremenom politički lideri ipak nekako izdići iznad skupljanja jeftinih poena, idemo malo razbistriti zašto je Karamarkov zahtjev za smjenu Vujčića demagogija, baš kao što je bilo Milanovićevo potpisivanje peticije.

Provociranje smjene guvernera na ovakav, ulični način trenutačno znači destabilizaciju centralne banke, možda jedine hrvatske institucije koja unazad zadnje 22 godine, tj. od bankarske krize 1998. godine, funkcionira onako kako bi trebale funkcionirati hrvatske državne institucije. HNB-u se, naime, mora priznati odgovarajuća razina stručnosti i dosljednosti, čak i kad se ne slažete s njihovom politikom. S razlogom. U Hrvatskoj uz krizu imamo stabilan i relativno siguran bankarski sustav. To je činjenica koja se podcjenjuje. Ako monetarnu politiku i nadzor tog sustava povjerimo politikantima koji će slušati politikante na vlasti koji pak slušaju ulične bukače, vrlo je izvjesno da više nećemo imati solidno bankarstvo.

Nadalje, heuristika kao metoda dolaženja do zaključka izuzetno je opasna kad je u pitanju ekonomska politika. Zaključak prosvjedničkog skupa, koji je podržao Karamarko, prema kojem je HNB kriv za tragične financijske sudbine dužnika u švicarskim francima, možda je klasični primjer simplificiranja. Ako se HNB bavi bankama, bit će da su oni krivi što su banke odobrile kredite koji su građanima postali prevelike, nepodnošljivi teret. Idemo jednostavno zaboraviti na osobnu odgovornost dužnika, kao i na sudsku odgovornost bankara. Lijepo objesimo HNB za noge, uvaljajmo ga u katran i perje te ga izbacimo iz grada. Zvuči logično?

Uz to, ovakva logika heurističkog prepoznavanja krivca u HNB-u u potpunosti previđa da je upravo HNB kao institucija u jednom trenutku razgovora između dužnika, poslovnih banaka i Ministarstva financija s prezentacijom stručnih analiza te pratećih scenarija bio onaj glas zdravog razuma koji je umalo uspio suprotstavljene stane dovesti na prag dogovora. Bankare i dužnike. Ne HNB i Ministarstvo financija. Da putem Ministarstvo financija nije pokušavalo skupljati političke poene, kompromis bi možda već bio postignut. No, čak i da je postignut, Udruga Franak ni teoretski bankama ne bi mogla jamčiti prestanak utuživanja od strane pojedinačnih dužnika. Naime, dužničko-vjerovnički odnosi, što se prečesto zaboravalja, u načelu su slični, ali i često i supstancijalno različiti ovisno o banci te vremenu kad su odobravani/uzimani krediti. Stoga načelno treba biti vrlo oprezan kad se govori o bilo kakvom “generalnom rješenju”.

Nadalje, hipoteza da HNB treba retroaktivno riješiti pitanje kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatom u potpunosti očekuje preskakanje cijelog pravosudnog sustava. Sudski sporovi banaka i dužnika već su krenuli te tek treba vidjeti što domaća pravna praksa ima reći o: a) valutnoj klauzuli (Visoki trgovački sud ju je potvrdio, ali ipak pada na nižim sudovima) i b) o promjenjivoj kamati (dio priče gdje bi dužnici u konačnici mogli imati vrlo jake argumente). Smije li se HNB uopće postaviti između dužnika, banaka i budućih presuda? Što će se, recimo, dogoditi ako zamrzavanje tečaja franka, koje je provela Vlada, padne na ustavnom sudu? Hoće li i tada vlada biti jako mudra i plemenita jer se postavila između dužnika i bankara? Tko će pokriti razliku?

Dva su ključna pitanja danas za HNB, i oba su vrlo relevantna: Prvo, jesu li trebali bolje štititi dužnike od njih samih, tj. od potrebe da uzmu “opasne kredite”. Drugo, jesu li trebali spriječiti banke da odobravaju kredite koji u sebi nose određenu razinu nepredvidljivog tržišnog rizika? Na oba pitanja lako je dati niječan odgovor. Uz potvrdni odgovor, možemo pak govoriti o suspenziji tržišta, a to baš nema smisla. Međutim, gledano unatrag, s novostečenom mudrošću generala nakon bitke, ipak postoji značajna doza odgovornosti HNB-a kod dijela kredita u kojima zaista nisu jasno bili definirati uvjeti promjenjivosti, nego su ovisili o bankarskoj procjeni. To je u HNB-u tabu-tema s kojom se tek moraju suočiti, baš kao što će i bankari morati priznati da će u jednom dijelu slučajeva na sudu teško dokazati povijesni slijed usklađivanja svojih izvora i potraživanja, a još teže da je to usklađivanje bilo fer. Međutim, radi se o dijelu kredita i dijelu banaka s takvim problemom, ne o svim kreditima. Je li to razlog za smjenu guvernera koji je dovoljno odgovorno upozoravao na moguće opasnosti dok nije bio guverner? Nije.

Zaključno, vrlo je jasno da je apsurdno Vujčića optuživati da niti novo rješenje s kreditima vezanim uz Libor ili Euribor nije dobro jer priča može završiti kao ona sa ‘švicarcima’. Pa Zakon je donijelo Ministarstvo financija, i još se sada ljute na HNB! Taj zadnji apsurd govori da zdrava logika zapravo više nije bitna. Bitno je galamiti i praviti dojam kao da dobivaš poene. U tom dijelu možda leži ključni HNB-ov krimen: Krivi su za sve one dane unatrag zadnjih desetljeća dok su bili tihi kooperant fiskalnim vlastima umjesto da su jasno i glasno govorili o tome što treba ispraviti. Da su više galamili, danas bi manje bili lutka za napucavanje.

A da fiskalne vlasti nisu zadnjih desetljeća propustile napraviti barem trećinu onoga što su propustile, vjerojatno bismo imali rast kao Poljska, a uvođenje eura bila bi gotova stvar ili bi bilo pred vratima. Slučaj Franak ne bi postojao.

Toliko o odgovornosti.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: