TRI SESTRE NA NOV NAČIN

BILJEŠKA UZ 'BRAZILSKO' POSTAVLJANJE ČEHOVA Zašto nam je tako teško promijeniti svoj život? Kome smo danas poklonili svoje lance?

'Što ako su otišle u Moskvu'

Poznati klasični predložak brazilska redateljica Christiane Jatahy i njezine vrhunske glumice isporučile su nam na nov i neobičan način, s neočekivanim efektom. 'Što ako su otišle u Moskvu?' kao uzbudljiva kombinacija klasike i inovacije dobar je izbor za početak ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta u HNK u Zagrebu: uvaženi klasik, 'Tri sestre' Antona Čehova, u verziji intrigantne brazilske redateljice čije predstave obilaze europske teatarske festivale.

Posljednjih godina kazališni redatelji intenzivno koriste live kameru u predstavama, igrajući se s mogućnostima preplitanja medija. Ovdje imamo jednu glumačku izvedbu od koje nastaju dva različita umjetnička doživljaja, ovisno jeste li u direktnom kontaktu s glumcima, ili gledate preko filmskog platna projiciranu radnju. Gledalište je podijeljeno u dva dijela, jedna grupa prati igru glumaca na sceni, a druga prati preko projekcije na filmskom platnu. Tek s oba odgledana dijela dobijete dinamičnu, široku sliku.

Intenzivne emocije

Nakon pauze gledatelji zamijene mjesta i odgledaju sve ispočetka. Promjena pozicije bitno mijenja dojam, priču i odnose među likovima sada doživljavate drugačije. Krupni kadrovi intenzivnije posreduju emociju, ali na određeni način manipuliraju, lišavajući gledatelja odgovornosti da na sceni gustoj od događanja sam odlučuje kako će pratiti radnju.

U filmskoj verziji, najstarija sestra Olga depresivka je koja se utopila u svakodnevici. Zatrpala se rutinskim poslovima i brigom oko sestara. U drugom dijelu predstave, izvan okvira krupnog kadra, Olgu vidimo u sasvim drugom svjetlu: majčinska brižnost paravan je za nasilje, ona agresijom potapa svoje bližnje, a sva ta izvanjska ljubav i pažnja služe kako bi ih zadržala pod kontrolom.

Filmski dio predstave jako je klaustrofobičan, sav u krupnim kadrovima. Olga, Irina i Marija (Maša) (Isabela Teixeira, Julia Bernat, Stella Rabello) gnječe se međusobno, svaka je sama sebi zatvor, a zajedno su kao vreća s kamenjem bačena u more. To je Čehov 21. stoljeća, novi tekst prožet citatima klasika iz 1901: jaka nelagoda, osjećaj bljutavosti života i frustracije što ne možeš živjeti kako misliš da bi trebalo, kako bi vrijedilo.

Kontakt s publikom

Drugi dio predstave daje sasvim drugi osjećaj: uz intenzivni kontakt glumica s publikom, s kojom dijele vino i kolače i pozivaju ih na ples, egzistencijalistički grč se ne osjeti toliko.

Devetnaestostoljetne Čehovljeve tri sestre iz ruske provincije sanjale su odlazak u Moskvu kao izbavljenje od besmislenog života. Nikad to ne učine, nesamostalne i sputane društvenim okovima. Žena je još samo objekt, polje njenog djelovanja ograničeno je na kuću. Sto i nešto godina kasnije, na stotu obljetnicu Oktobarske revolucije, brazilske Olga, Irina i Maša ne znaju bi li išle u Moskvu, London ili Tokio. Samostalne su i imaju novaca. Recimo da mogu što hoće. I zašto nam je onda tako teško promijeniti svoj život? Kome smo danas poklonili svoje lance? Sve to uz izvrsne glumice: one ne glume, ne predstavljaju nam ništa, one žive tu predstavu, ovdje, ispred nas. Odličan početak Festivala svjetskog kazališta i još jedan argument da na predstave koje su izabrali Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, usprkos stalnim kresanjima budžeta, vrijedi otići i naslijepo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 15:34