INTERVJU

IVO BALENOVIĆ Sada se bavim mafijaškom hijerarhijom jedne bolnice u kojoj sam radio, čiji kriminal se štitio

 Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

Priča o mladom svećeniku Miranu (igra ga Goran Bogdan) koji vodi župu u zagrebačkom predgrađu, oko sebe uspješno okuplja mlade ljude s kojima dijeli iste interese (videoigre, motori, teretana), a čije nagnuće prema dječacima, posumnja okolina, ide dalje od župničke dušebrižnosti, film Branka Schmidta “Agape”, dobro primljen od kritike u Puli, krenuo je u redovnu kinodistribuciju. Scenarij su, uz Schmidta, napravili Ivo Balenović, Sandra Antolić i Zrinka Katarina Matijević.

Je li to priča o pedofiliji ili o psihozi u društvu koja se dijelom razvila i zbog često sasvim neadekvatne reakcije Crkve na pedofiliju u njihovim redovima? “Film je slojevit, ali u njemu je prvenstveno riječ o ljubavi. I to o čistoj ljubavi bez ikakvih kalkulacija. To nije onaj ljubavni odnos u koji mnogi stupaju zbog biološke određenosti, zbog straha od samoće, zbog djece, statusa, zaštite, materijalne sigurnosti i slično, a koji je društveno puno prihvatljiviji. Ljubav ne može biti pogrešna čak i onda kada se ne uklapa u stereotipe. Apsurdna ljubav o kojoj se ovdje radi, za razliku od ‘normalne’ ljubavi ne tjera osobu da zadovoljenje traži u dobivanju ugode. Ona je sama sebi svrha. Osim toga, to je i film koji zadire u psihologiju pojedinca ali i grupe, te postavlja mnoga pitanja. Glavni junak filma nije sazrio po onoj definiciji: ‘Biti zdrav znači imati šest godina u šestoj godini, a deset godina u desetoj godini.’ Je li on zbog toga kriv? I da li se nečiji psihoseksualni razvoj uopće može definirati? Da je patio od ADHD-a ili bio sklon nasilnom i nepredvidivom ponašanju koje predstavlja opasnost za druge ljude sigurno bi se lakše uklopio u zajednicu i bio društveno prihvatljiviji. Društvo je sklono etiketirati pojedince koji se ne uklapaju u određene kalupe, a čemu znatno pridonose pojedini mediji koji svjesno manipuliraju određenim grupama. Grupa je vrlo moćan medij koji se može koristiti u različite svrhe. Povijest nam pokazuje kako su psihologiju grupe često koristile patološke ličnosti koje su imale karakteristike vođe. Mnogi ljudi imaju potrebu identificirati se s vođom. No to je društveno prihvatljivo, pa i poželjno i ne smatra se poremećajem. Zbog toga ovaj film propitkuje i interakciju između grupe i pojedinca, emocionalnu, verbalnu i neverbalnu, i zadire u psihologiju više nego što to izgleda. Kulisa filma je i socijalna pozadina zagrebačkog predgrađa i ljudi koji tu žive svoje teške živote po svojim strogo određenim konzervativnim društvenim pravilima. Film se dotiče svega onoga što uz to ide: patrijarhalnost, predrasude, korupcija, itd.”

Gnjusan zločin

Što misli o načinu na koji se Katolička crkva postavila kad je riječ o otkrivenim slučajevima pedofilije u njezinim redovima? Jesu li i sami pridonijeli tome da su ljudi jako podozrivi prema svećenicima kad je riječ o odnosu s djecom?

“Pedofilija je najgnusniji zločin i najgori poremećaj u ljudskoj psihi i smatram da zaslužuje najoštriju kaznu. No čini mi se da se danas često i bez čvrstih dokaza pojedince optužuje za to zlo. Problem je kada netko misli da ima pravo pravdu preuzeti u svoje ruke samo zbog sumnje. Je li fotografiranje plaže na kojoj su djeca pedofilija? Kolika bi se umjetnička djela mogla proglasiti pedofilskima? Bi li danas U2 mogli objaviti naslovnicu s albuma ‘Boy’? Teško je odrediti granicu. Što se tiče odnosa Crkve to mi je teško komentirati, ali mislim da bi se trebali jasnije odrediti prema tom zlu u svojim redovima. Naravno, ako za to postoje jasni dokazi, a ne na temelju neprovjerenih priča i senzacionalističkih natpisa u medijima. Preozbiljna je to stvar da bi se zataškala, ali i da bi se nekoga optužilo samo na temelju sumnje.”

Ženske ruke

Film je začet spontano, u nekim usputnim razgovorima Schmidta i Balenovića nakon kojih su počeli raditi na scenariju. Na koncu je na scenariju, osim redatelja, radilo još troje ljudi. Balenović objašnjava kako je tekla ta dinamika: “Branko Schmidt i ja profilirali smo likove, postavili ih u međusobne odnose, odredili mjesto i vrijeme radnje, te pojedine situacije. U jednom trenutku smo se malo pogubili u svemu i počeli vrtjeti u krug. Ista situacija nam se desila i kod ‘Metastaza’. Nakon mnogih preinaka zaključili smo da je scenarij ispao više kao prikaz društva nego određene osobe i drame koju ona proživljava. Ljubav je bila tek naznačena. Branko je tada angažirao Zrinku i Sandru koje su dale dubinu cijeloj priči i pretvorile taj naš realistički prikaz sredine i nekakvu društvenu kritiku u osobnu dramu pojedinca i emotivnu ljubavnu priču. Da nije bilo te ‘ženske ruke’ film bi možda podsjećao na ‘Metastaze’ sa svećenikom u glavnoj ulozi. Mislim da je ovim filmom Schmidt pokazao redateljsku snagu i uspio pretočiti neke nedorečene situacije iz scenarija u film vrlo intenzivno, hrabro i emotivno. Naravno da su tome zaslužni i Goran Bogdan koji je fantastično odradio tešku i vrlo zahtjevnu ulogu. Zatim mladi i sjajni glumci Denis Murić i Pavle Čemerikić. Pa, Darija Lorenci i Dražen Šivak. Svi su oni pridonijeli da film bude takav kakav je.”

Komentirajući naslov filma i govoreći o ideji Božje ljubavi za čovječanstvo, Balenović bira citirat iz Biblije: “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od koga svatko lice otklanja…”, pa dalje komentira: “Naš junak dobro može razumjeti ove riječi proroka Izaije i odbacivanje koje je i sam doživio, a time i Isusov nauk. A Isus je pokazao da Bog ljubi ljude kao pojedince, a ne kao vrstu. Taj Bog je malen i ranjiv, on voli i čezne da bude voljen, on djeluje iznutra i ne vrši prisilu. On traga za nama i daje prostora za našu slobodu. Možda se to može nazvati Božja ljubav ili Agape?”

Pisac i ginekolog Ivo Balenović autor je svojevremeno čitanih romana “Metastaze”i “Ljudožder vegetarijanac”, po oba je kasnije Branko Schmidt napravio i filmove. Balenović je potom objavio još dva romana koja su prošla prilično nezapaženo.

Upravo radi na petom, o kojem kaže: “Za razliku od ‘Ljudoždera’ gdje sam pisao o općepoznatim stvarima kao što su ilegalni abortusi, traženje mita, lažiranje medicinske dokumentacije, i što sam se koncentrirao na jednu osobu, u novom romanu pišem o organiziranom kriminalu i pravoj mafijaškoj hijerarhiji koja je vladala u bolnici u kojoj sam nekada radio, a što se štitilo na razini Ministarstva zdravstva i Liječničke komore. Važan aspekt romana bit će i kako je sve to i medijski bilo vrlo dobro pokriveno. Ovdje prvenstveno mislim na ‘istraživačku novinarku’ koja, kada je ‘istraživala’ slučaj zbog kojeg sam završio na sudu, jedino nije mogla doći do mog telefonskog broja? Ili joj to tada nije odgovaralo? Kako je u međuvremenu ipak nabavila moj broj uvijek me može kontaktirati ukoliko ima hrabrosti baviti se pravim istraživačkim novinarstvom. Mogu joj dostaviti dokumentaciju o protuzakonitom radu privatnih liječnika u državnoj bolnici, pa može istražiti kome je i dokle je sve išao taj novac. Ipak, lakše je i sigurnije proganjati liječnike po provincijskim ambulantama zbog poklon-bona ili kotizacije za kongres. Eto, o tome pišem u novom romanu.”

Sudski proces

Protiv dr. Balenovića godinama se vodi sudski proces zbog tragičnog slučaja Pitra kad je u zagrebačkoj bolnici Merkur rođeno dijete koje je ostalo nepokretno i s brojnim teškim dijagnozama. Zajedno s doktorom Predragom Đurićem, inače privatnikom, Balenović je osuđen na tri mjeseca zatvora uvjetno. Kako je proces i dalje u tijeku, o tome kaže ne može, zbog suda, puno govoriti. “Mogu govoriti samo o onim stvarima koje su postale kristalno jasne i o čemu se znalo i prije sudskog procesa, a to je da su na Kliniku za ženske bolesti i porode godinama dolazili raditi liječnici koji nisu bili zaposlenici bolnice. To je bila praksa koju je organizirao tadašnji predstojnik Klinike Srećko Ciglar. Niti Ministarstvo zdravstva niti Liječnička komora to nisu htjeli spriječiti unatoč pokušajima tadašnjeg ravnatelja da se taj rad zakonski regulira. Dakle, radilo se o ilegalnom radu gdje su ti liječnici koristili sve bolničke resurse i taj svoj rad uredno naplaćivali. Točno se zna koji su to liječnici dolazili i tko im je to omogućio. Meni je već dosadilo to neprestano ponavljati budući da se državno odvjetništvo unatoč jasnim dokazima time ne želi baviti. Ovdje samo želim reći da niti ja, niti nitko od mojih kolega nije imao nikakve veze s tim kriminalnim aktivnostima. Meni je samo važno isprati ljagu sa svog imena, što mislim da sam i uspio jer se sada točno zna tko je sve bio uključen u taj kriminal, a tko ga je štitio.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 09:26