LIVE@ZKM

S lakoćom koju je jako teško ostvariti, Tamara Obrovac stvara stilski neograničen i emocionalno nesaglediv glazbeni univerzum

 

Ako sam o nekome sramotno malo pisao tijekom proteklih dvadesetak godina a da je svojim djelima zasluživao bitno više, onda je to Tamara Obrovac. U svoju obranu mogu reći tek da je Tamara prva dva albuma, “Triade” (1996) i “Ulika” (1998), potonji nazvan po imenu bake koja ju je odgojila nakon prerane smrti majke, objavila u vrijeme kad se nisam bavio glazbenom kritikom, nego diskografskim izdavaštvom. I danas žalim što nam se tada putevi nisu ukrstili pa da surađujem s njom na relaciji “izvođač-urednik”.

Kasnije sam neke njezine albume, radi njihova inzistiranja, prepuštao na “obradu” kolegama Anti Perkoviću i Ilku Čuliću s kojima sam neko vrijeme zajedno radio, a koji su pohvalno pisali o “Transhistriji” (2001), “Sve pasiva” (2003), “Daleko je...” (2005) i “Neću više jazz kantati” (2009). Time, jedini Tamarin album koji sam recenzirao u minulih osamnaest godina bio je “Madirosa” (2011), a koji je autorica opisala poput “osobnog doživljaja Mediterana kao kulturološkog i glazbenog univerzuma”. Posrijedi je bio naizgled jednostavan i skroman, no svirački i pjevački magičan album o potrazi za ljubavlju. Nešto poput šmekerskog lutanja Istrom i Mediteranom, ali ostvarenog u samo dva dana na Radiju Pula i na crti na kojoj se stapaju jazz strukture i etno motivi poput obzora na kojem more i nebo postaju jedno.

Dojam je da Tamara uz provjereni, potkovani i iskusni Transhistria Ensemble - koji uz nju čine Krunoslav Levačić (bubnjevi), Žiga Golob (kontrabas), Uroš Rakovec (gitara, mandola) i Fausto Becalossi (harmonika) - nešto slično čini i na “live@ZKM”, snimljen 26. studenoga 2016. u zagrebačkom kazalištu, odnosno u gradu u kojem se kao studentica trajno inficirala jazzom. Tim koncertom Tamara je obilježila dvadeset godina diskografske karijere, a sada i na jubilarnom desetom albumu nudi fascinantan presjek stapanja glazbenih suzvučja u rasponu od hrvatskih i talijanskih preko portugalskih i španjolskih do arapskih i argentinskih.

Gledano unatrag, “live@ZKM” kruna je Tamarinih nastojanja da uz glazbenike s kojima je doista “telepatski” povezana na posve osoban i originalan način, ne samo u nas nego i na daleko širem prostoru, stvori cjelinu unutar koje je nemoguće reći gdje počinje, a gdje prestaje jazz, world music, klasična glazba, tango, fado, sevdah, “istrijanska kanta”. S neopisivom lakoćom koju je zapravo jako teško ostvariti, Tamara uz Transhistria Ensemble stvara stilski neograničen i emocionalno nesaglediv glazbeni univerzum.

Pritom, koliko se čini da je ukorijenjena u tradiciju, poetiku i mistiku Istre poput čokota malvazije ili terana u crljenicu, toliko je njezina izvedba postmodernistička, avangardna i suvremena. Doslovce bi se moglo reći da je svojim djelima, a naročito s “live@ZKM”, ostvarila soundtrack svih onih pozitivnih transformacija koje su se nimalo slučajno, nego pametnim promišljanjem i vizijom, trudom i marom, dogodile u Istri tijekom proteklih četvrt stoljeća. “Shvativši da je na svoj način njezin istarski dijalekt specifičan zvuk i glazba”, Tamarina djela ozvučivanje su istarske multikulturalnosti i tolerantnosti, odnosno regionalnosti kao ishodišne točke za globalno razumljive dosege, ma kojim narječjem i jezikom pjevala.

Nota bene, Tamarina glazba i način pjevanja ujedno su i osobni soundtrack nadahnute filozofije života u sklopu kojeg su njezini live nastupi, pa tako i ovaj, prožeti slobodom mišljenja i glazbenim improvizacijama, ozbiljnim radom i duhovitim konferansama. Pritom se nikako ne smiju zanemariti maštovitost, raznolikost i polivalentnost Transhistria Ensemblea jer bez razigrane ritmičke podloge i kreativnosti Levačića i Goloba te melodioznosti i stilskih vrludanja Rakovca i Becalossija ne bi bile moguće ni zadivljujuće Tamarine vokalne akrobacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 12:13