PAJTIM STATOVCI

Zato što sam s Kosova, u Finskoj su me doživljavali kao manje sretnog, možda i manje sposobnog

Finski autor rodio se na Kosovu, a njegova je obitelj pobjegla u Finsku 1992., kad su njemu bile dvije godine
Pajtim Statovci
 Pekka Holmström

Moja mačka Jugoslavija, debitantski roman finskog autora Pajtima Statovcija, rođenjem i podrijetlom Kosovara, u Finskoj već afirmiranog, važnim tamošnjim nagradama nagrađivanog pisca, u nas je nedavno, u prijevodu Borisa Vidovića, objavio VBZ.

Mačka iz naslova Statovcijeva romana umije govoriti, nosi odjeću, sluša Cher, a homoseksualca Bekima upoznaje u baru za gejeve. Bekim je, kao i autor Statovci, rođen na Kosovu, a odrastao u Finskoj i u mnogočemu on, iseljenik i useljenik, nije posve uklopljen ni u jedno od dva društva koja su ga definirala. Živi s kraljevskom boom i mačkom Jugoslavijom, koja ga motivira pogledati unatrag, istražiti ono što ga muči, suočiti se s prošlošću.

Drugi dio pripovjedne linije nosi Bekimova majka Emina. Pratimo je od rane mladosti; Albanka s kosovskog sela, još nezrela, udaje se za gotovo posve joj nepoznatog muškarca, kako je u toj sredini donedavno bio običaj. Emina, odrasla u društvu u kojem drže da je ženi mjesto u kući, s mužem će, ratom potjerana, emigrirati u Finsku. Tamo je čekaju imigrantima neskloni Finci, tada još nenaviknuti na njih. Obitelj se nelako nosi s novom sredinom u koju nisu dobrodošli, s kulturološkim i inim razlikama, teško je roditeljima, ali i njihovoj djeci, iako su ona još posve mala stigla u Finsku.

Prvu verziju romana Statovci je napisao kad mu je bila dvadeset i jedna. Uhvatio se pisanja jer je oduvijek želio postati pisac.

“Kao dijete bio sam jako osjetljiv, krhak, pretvarao sam se da živim u pričama koje sam čitao, da vodim život njihovih protagonista jer mi je fikcija - beskonačne mogućnosti svijeta fikcije - bila puno interesantnija negoli život koji sam zapravo živio. Otkad pamtim, znao sam da želim pisati priče, da je to ono čime se želim u životu baviti. Postati piscem, meni je značilo čitav svijet. Dovršiti i objaviti roman, bilo je ostvarenje mojih snova”, kaže u razgovoru za Globus.

Roman “Moja mačka Jugoslavija” počeo je pisati 2010. U to je doba studirao komparativnu književnost na helsinškom sveučilištu i radio u prodavaonici hrane. “Jedne noći, nakon kasne smjene u dućanu, bio sam frustriran, dosta mi je bilo tog posla, upitao sam sam sebe što to ja čekam. Jer, otkad znam za sebe, oduvijek, želio sam biti pisac, imao sam i ideje za priče, pa što me sprečava da počnem upravo sad? Kad sam došao kući, sjeo sam i počeo pisati prva poglavlja romana.”

Bekim i njegova majka Emina žive u dva posve različita svijeta. Koliko je to i priča njega i njegovih roditelja? “’Moja mačka Jugoslavija’ je fikcija, od početka do kraja. U romanu koristim neke autobiografske elemente, osjećam se blizak obojici protagonista. I ja sam, kao jedan od mojih likova, pobjegao s Kosova i preselio se u Finsku s obitelji, kao dijete, pa se dio pisanja o nacionalnosti, rasizmu i imigraciji doima kao moj život i moja osobna priča i kao priča ljudi oko mene. Dakle, odgovarajući na vaše pitanje, mogu reći da je, pretpostavljam, ovaj roman rezultat inspiracije koju sam dobio na temelju osobnih iskustava i umjetnosti koja me je na neki način oblikovala.”

Statovcija su oblikovali i tradicionalna kosovska obitelj i finske škole, tamošnje društvo. Gdje danas sidri svoj kulturološki identitet? Što je u njemu finsko, što kosovsko? Kaže da o tome ne razmišlja mnogo. “Na Kosovo odlazim relativno često jer tamo su rođaci. Albanski mi je materinski jezik, iako na njemu ne razmišljam, ne pišem na njemu, niti sanjam. Posve iskreno, ne znam jesam li više Finac ili Albanac, nije me briga kako me u tom smislu predstavljaju u medijima, što piše u mojoj finskoj putovnici, jer moja je veza s Finskom i s Kosovom kao niti jedna veza nekog drugog s njihovom zemljom ili zemljama. Mislim da mogu biti vlastiti finsko-kosovski entitet.”

Uvijek je, kaže, imao problema s raznim oznakama bilo koje vrste jer one u jednoj riječi, poput, primjerice, “gej” i “izbjeglica” i “Finac”, pokušavaju apsorbirati golemu skupinu ljudi, objasniti ili definirati njihova čitava iskustva i egzistenciju. “To je ne samo nemoguće nego i malo nepravedno, jer dajući sebi za pravo da kažemo, primjerice, ‘Ovo je moj prijatelj, gej’, ulazimo u nečiji osobni prostor, kao da dajemo sebi pravo na njegovu osobnu priču, na njegovo iskustvo seksualnosti, njegovu slobodu postojanja.

image
Pajtim Statovci
Pekka Holmström

Mislim da je nacionalnost ponešto neodrediva. Moj odnos prema mojoj zemlji, prema mojem materinskom jeziku, prema Finskoj nije jednak odnosu ijedne druge osobe prema njezinoj zemlji ili njezinu materinskom jeziku. Za mene to nije pitanje definicije, nego pitanje jedinstvenog osobnog istraživanja. To je ono što sam htio reći ovim romanom, jer cijeli me život pitaju o mojoj nacionalnosti, materinskom jeziku, odnosu prema Kosovu i Finskoj, kao da se te stvari moraju objašnjavati zbog moje multikulturalnosti, kao da imam nešto reći o nacionalnosti jer sam netko tko je živio između dvije kulture, dva svijeta. Meni je to bio jedan svijet. Doma sam govorio albanski, u školi bih prešao na finski. Sve je to bilo prirodno i nisam se osjećao rastrganim živeći ‘između svjetova’.”

Kao dijete, ipak, pokušao je skrivati svoje albansko podrijetlo. Kako se osjećao pokušavajući biti netko drugi? “Bilo je to iscrpljujuće. Svojeg sam se podrijetla u životu sramio jako dugo. Moji su s Kosova pobjegli u Finsku 1992., meni su tada bile dvije godine, dakle, bio sam u školi u doba tih nemirnih 90-ih. Bilo je to teško vrijeme za moju obitelj jer ljudi su tad puno pričali o Kosovu i o Albancima, a mnogo toga rečenog bilo je jako negativno. Osjećao sam da su mediji na neki način demonizirali cijelo to područje govoreći o njemu na neki jeziv, jako ružan način, a i zbog tih nesigurnosti i nasilja koje je stalno bilo u vijestima. Neprestano su me pitali o tome, napravili su od mene predstavnika svijeta koji ja nisam niti pamtio. Svaki put kad bih nekome rekao odakle sam, naišao bih na sažaljenje, ne na znatiželju kakvu su pokazivali prema mojim vršnjacima iz Švedske ili Njemačke. Saznao sam da dolazim iz zemlje s poviješću tuge, boli i tjeskobe i zato su me doživljavali kao manje sretnog, možda i manje sposobnog.”

Njegova zemlja, kaže, nije bila poznata po izradi automobila, mobilnih telefona ili dijelova za avione. “U očima drugih, ja sam bio ‘jadan’, ‘slomljen’, pa sam i sam počeo razmišljati o tome da možda i jesam, da imam razlog prikrivati svoje podrijetlo. Počeo sam izbjegavati razgovore o jeziku i religiji jer sam znao da će me na kraju pitati o tome, smanjujući jaz između mene i mojih vršnjaka, naglašavajući koliko Finci i Albanci imaju zajedničkog. Zato sam konstruirao drugu verziju sebe, jer sam osjećao da je istina o meni bila nekako štetna. Nisam shvaćao da patim od internaliziranog rasizma sve dok nisam počeo raditi na ‘Mojoj mački Jugoslaviji’. Pisanje romana, postajanje piscem oslobodilo me te sramote.”

Osjeća li se i dalje ponešto drugačijim, ne posve uronjenim u društvo? “I da i ne. Zbog mojeg albanskog imena i vanjskog izgleda često mi se obraćaju na engleskom - u restoranima, kafićima, u dućanu, čak i u banci. Ne muči me to, ali čini da se osjećam na određeni način. Ono što me smeta jest da me pitaju o zahvalnosti koju osjećam prema Finskoj zato što je meni i mojima dala sklonište, mogućnost da krenemo ispočetka, da živimo slobodno. To su me pitali puno puta. Mislim da bi svatko trebao biti zahvalan za dobre stvari. Naravno da sam zahvalan na mnogočemu. No, zahtijevati zahvalnost od nekoga čiji je život ‘mogao biti puno gori da nije spašen od zemlje spasiteljice’ vrlo je nepravedno jer svatko bi trebao osjećati zahvalnost za to za što neki ljudi od migranata traže da budu zahvalni. To je vrlo bolno jer ignorira osobne izazove i traume onoga od koga se ta zahvalnost traži. Ljudi koji traže zahvalnost, o tome možda ništa ne znaju. Zato je to traženje zahvalnosti s kojim se mnogi imigranti suočavaju tako nepoštivajuće.”

Zašto je izabrao mačku, mačku koja govori? Životinju koja je u Finskoj kućni ljubimac, a na Kosovu je donedavno nisu rado primali s ove strane vrata. “Pišući ovaj roman, bio sam jako inspiriran animalnim znanostima o kojima sam saznao za vrijeme studija. Feminističke i postkolonijalne teorije daju bazične koncepte tih studija o životinjama. Ukratko, pokušavaju pronaći načine na koji su životinje odmaknute, otklonjene od ljudi; ljudi antropomorfizmom životinjama kradu glas i pravo životinja da same sebe predstavljaju. Mi ljudi stavljamo životinje u razne kontekste, poput književnih djela, gdje se njih tumači kroz antropocentričnu sferu, primjerice kao simbole ljudi i ljudskih osobina. To činimo iznova i iznova iako ne poznajemo svijest životinja i definitivno ne znamo kako je to biti životinja. To je razlika između ostalih životinja i ostalih kulturalnih gubitnika, autsajderskih skupina društva. Budući da životinje ne mogu sebe braniti onako kako to mogu ljudi, jer ne dijelimo jednak ni sličan komunikacijski sustav, onda je to da im ‘krademo glasove’ puno kompleksnije i puno neetičnije kad dođemo do predstavnika životinja u umjetnosti”, objašnjava.

Studija, kaže, također propitkuje pojam “životinja” - što je životinja? Kako izgleda biti životinja? “Iščitavanje životinja kao simbola ljudskih bića ili ljudskih osobina reducira njihove osobine, umanjuje životinje, krši njihovo pravo da predstavljaju sebe same, njihovo pravo da ih se ne doživljava kao puke predstavnike ljudi. Htio sam se u romanu poigrati tom teorijom koristeći sve vrste mačaka i zmija, iz više razloga. Prvo je što sam ovom knjigom htio istaknuti činjenicu da se nisu svi sposobni braniti ili nisu dovoljno jaki pobuniti se protiv nasilja, ne događa se da se čuju svi koji govore. Živimo u svijetu prožetom okrutnošću prema životinjama, rasizmom, predrasudama i stereotipima. Tlačenje i diskriminacija oduvijek su bili jako prisutni i do danas su ostali u našem svijetu. Ne znamo što se događa ili što se dogodilo u nečijem tuđem životu, ali puno puta nam se učini da znamo, pa nastavljamo pisati knjige, članke za magazine o iskustvu koje nam, zapravo, nije dostupno i nije razumljivo. Zato sam u ovom romanu htio imati mačku poput čovjeka, koja govori, zatim mačku kućnog ljubimca, pa zmiju koja govori, da bih mogao naglasiti da smo svi različiti i jedinstveni i da, zapravo, nemamo moć predstavljati nikoga osim sebe sama. Volim misliti da živo biće predstavlja svoj jezik, svoju kulturu.”

Stvarnost i fantazija izmjenjuju se u ovom romanu. Kad fantazija može biti od pomoći? Je li ona dobar bijeg od stvarnosti? “Priče Bekima i njegove majke Emine jedva da imaju dodira iako su članovi iste obitelji. Meni je bilo važno pokazati da u obiteljima koje su migrirale iz jedne u neku drugačiju kulturu često postoji jaz između mlađe i starije generacije. Ponekad se ne može pronaći rješenje, nema dijaloga ni razumijevanja i jaz postaje sve veći i dublji, a udaljenost između ta dva svijeta samo se povećava, nikad ne prestaje. Ljudi iz iste obitelji mogu biti svjetovima udaljeni jedni od drugih.”

image
Pajtim Statovci
Pekka Holmström

Magijski realizam u romanu kao da savija tu stvarnost, čini da granice nestaju. “Cijenim njegove pokušaje da uznemiri stvarnost, jer ponekad je fantazija jedini način da razumijete stvarnost.

Primjerice, puno toga u mojem djetinjstvu i životu, kao što je, na primjer, rat na Kosovu, nije mi imalo smisla - te su stvari bile izvan mojeg razumijevanja. Pretpostavljam da je to jedan od razloga zašto su me oduvijek privlačila djela fikcije i zbog čega sam napisao ‘Moju mačku Jugoslaviju’ u maniri magijskog realizma. Magijski realizam se ne osvrće na prepreke, zidove, nije ograničen, a stvarnost jest. Stvarnost ima pravila, norme, kodove ponašanja i ponekad su ta pravila jako ograničavajuća. Ali, to je i osobno pitanje, jer ja sam također kao dijete, kojem su knjige bile utočište i skrovište od stvarnosti, trebao fantaziju kako bih se mogao nositi s mukama stvarnosti.”

Prije pisanja napravio je opsežno istraživanje jer je Eminina priča uvelike smještena u osamdesete. Intervjuirao je razne ljude, službenike, rođake, istražio arhive, obilazio razna mjesta ne bi li razumio Kosovo toga vremena.

“Povijest je uvijek problematična, jer jedan pripovijeda neku njezinu verziju, a na onome je tko sluša kako će je razumjeti i kako će joj pristupiti. Povijest je pisana iznova i iznova, o njoj se raspravljalo i svađalo, to rade oni koji pamte, koji se sjećaju, koji imaju osobno iskustvo, kao i oni koji je samo istražuju. I svatko misli da ima pravo, a zapravo nitko ne može biti posve u pravu. Meni je kao piscu fikcije jedna od najvećih lekcija da fikcija ne mora govoriti istinu. Nitko to od nje ne može tražiti, jer kad je pisanje ometano takvim zahtjevima, fikcija umire. Mnogi suvremeni pisci muče se s pitanjem autentičnosti. No, prema mojem mišljenju, fikcija vam jedino može dati mogućnost da ispričate priču o nekome i negdje. A baš to je često najmoćniji način da prenesete poruku.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 23:43