MARKO TOMAŠ

Živimo u dobu velike samoće, u nemoći da se uspostavi jedinstvo s bilo kim ili s bilo čim

 
Marko Tomaš
 Tom Dubravec / CROPIX

Marko Tomaš najistaknutiji je pjesnik bivših nam zemalja koji je identitetski i tjelesno jednako tako razbacan po svim tim prostorima bivše, propale zemlje. Povod ovomu razgovoru je višestruk: nedavno su mu objavljene tri knjige, predstava motivirana njegovom poezijom živi sretan život u mostarskom HNK, a nedavno je gostovala i u kazalištu “Gavella”. Tomaš (1978) Mostarac je rođen u Ljubljani kojeg možemo sresti u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Sloveniji, Švedskoj, nomad sklon traženju i putovanju, u čijim je stihovima i mekoća i tama. Publika voli nastupe Marka Tomaša jer ih, osim poezije obojene dubokom emocijom, karakterizira i poseban način izvođenja stihova.

Vaša zbirka poezije “Trideset deveti maj” objavljena je nedavno i u Hrvatskoj, zbirka eseja koje pišete za mariborski dnevni list Večer, pod naslovom “Pisma s juga”, objavljena su u Beogradu, nedavno je i predstava “Gnijezdo” iz mostarskog HNK, a motivirana vašom poezijom gostovala u Zagrebu. Bogata godina, reklo bi se. Kako ste zadovoljni obavljenim?

- Ako izuzmemo zbirku “Trideset deveti maj”, svi drugi projekti o kojima govorimo neka su vrst sinteze mog pjesničkog i novinarskog rada. Tomu možemo pridodati još i zbirku “Pjesme s granice” objavljenu prije nekoliko tjedana u nakladničkoj kući Buybook iz Sarajeva. U toj knjizi objedinjene su moje tri posljednje zbirke pjesama koje dosad nisu izašle u BiH. Kod nakladnika Sanje, u Ljubljani, izašla je dvojezična zbirka izabranih pjesama koja se zove “Želim postati terorist”. Od svega toga za mene je vjerojatno najbitniji taj ulazak mojih pjesama u kazalište kroz predstavu “Gnijezdo” autorice Marine Petković Liker. Posebno zabavna stvar mi je bila čuti, poslije i vidjeti, da je jedna moja pjesma uklopljena i u novu postavu kultnog “Balkanskog špijuna” redateljice Tanje Mandić Rigonat.

U tekstu Ruža, govorite o jednom hotelu, o jednom vremenu, o siledžiji – zapravo, pred kojim su se naši snovi morali povući. O snovima i nužno sjećanjima kao mjestu nematerijalne intimne baštine, da budem krajnje patetičan, svako malo pišete. Možemo li preboljeti djetinjstvo, da budem u Andrićevu tonu?

- Majka mi kaže da je danas u Mostaru gotovo nemoguće pronaći tu jednu posebnu vrstu ruža od kojih se nekada pravio sok. Prije su ih mostarske avlije bile pune. Cijelo bi proljeće mirisalo njihovim slatkim, gotovo omamljujućim mirisom. Taj miris kao da je emigrirao u posljednjem ratu. Cvijet je krhka pojava u ljudskom okruženju. Ali građevine bi trebale biti nešto što svjedoči snazi i uzvišenosti ljudskog duha, nešto što prenosi obilježja određenog razdoblja u budućnost. No, pred najezdom investitora koji gradove u koje investiraju ne razumiju niti ih imaju namjeru razumijevati nestaju i građevine koje su bile simboli nekog grada. Jedna od takvih građevina bio je i hotel Ruža sav zamišljen kao cvijet po kojemu nosi ime i čiji su polukružni čipkasti balkoni uistinu podsjećali na latice ruže.

Kad sam pisao o tom hotelu, ali i o drugim nekim stvarima, pisao sam o jednoj stvari o kojoj se rijetko govori, a to je nasilje nad našom intimnom memorijom. U Mostaru je to nasilje sveprisutno. Diskretne, u prostor savršeno uklopljene građevine, počele su mijenjati nekakve skorojevićke konstrukcije zbog kojih naličje grada postaje neprepoznatljivo i onim ljudima koji se osjećaju organskim dijelom tog prostora. A taj je prostor upravo trebao biti ona nit koja povezuje mene danas i dječaka iz kojeg sam izrastao. Tako sam jednog dana shvatio da za kontinuitet mog postojanja ne postoje nikakvi dokazi. Zato i živimo u nekoj vrsti crvotočine, vremensko-prostornom diskontinuumu. Nije ona zemlja kojoj dodajemo odrednicu “bivša” nestala da bi samo ona imala tu odrednicu. Bojim se da se bivši Mostar danas nalazi u bivšoj BiH koju naseljavaju bivši ovi i oni koji pojedinačno više nemaju pojma tko su ni kamo su pošli. Zbog spomenutih procesa bojim se da prefiks “ex” možemo prišiti svakoj od zemalja u okruženju, ali svi se s time nose na svoj, bivši način.

Ima li vas smisla pitati - što vam je dom? Što je identitet tog doma ako je samoća omiljeno okupljalište uspomena, kao što ste rekli u tekstu “Toplina čak i u veljači”?

- Dom je koncept, jedna od nemogućnosti u sklopu svih naših nemogućih života. Uglavnom je sastavljen od ljudi s kojima želim putovati kroz život. Nekada sam volio meditirati o svom osobnom gradu u kojemu bih okupio sve ljude koje volim, bila bi to luksuzna duševna bolnica u kojoj bi poštovali samoće jedni drugih.

S čim ta samoća ponajbolje surađuje: s krivnjom? Anksioznošću? Sumnjom? Strahom? Ili mirom?

- Volim isticati kako živimo u dobu velike samoće. Čini mi se to najpreciznijim opisom stanja u kojemu je suvremeni čovjek. Govorim o dubokom osjećanju samoće, o nemoći da se uspostavi jedinstvo s bilo kim ili s bilo čim. U propasti jedinstva među ljudima krivnja je jedan od onih koncepata koji su ponajviše doveli do straha od drugih ljudi i života uopće, taj strah je izazvan sumnjom u druge u jednom isforsiranom natjecateljskom okruženju što kod svakoga izaziva anksioznost, a to je zapravo pokušaj našeg organizma da nas izolacijom zaštiti od neprijateljski nastrojene okolice. To je sve moguće jer smo i duhovno opustošeni s obzirom da puko preživljavanje crpi maksimum ljudskih kapaciteta. U takvom ekonomskom i društvenom kontekstu živimo. Ako uopće možemo više govoriti o društvima.

Zavaravate nas s ljubavnom poezijom, jer ona uglavnom nije ljubavna nego društveno, pesimistično angažirana. Nije baš sretna, treba li ljubav biti sretna?

- Mi kao da znamo precizno značenje svih tih riječi, a riječ ljubav nije precizna odrednica. Tu govorimo o ideji koju bismo trebali neprestano promišljati jer ideje koje ne promišljamo uvijek iznova postaju mrtve. A nitko ne želi da ljubav umre. Nadam se. Reći nekomu “mrzim te” ponekad preciznije opiše ljubav kakvu osjećamo u datom trenutku. Sve se na koncu odražava u vlastitoj negaciji. Sve češće, za kakvim kavanskim stolom, poslije par boca vina, nađem se u situaciji u kojoj ljudi uzbuđeno raspravljaju o Kierkegaardu. To je opasna stvar. Čini se da je svijet uistinu u očajnom stanju. Rijetko još tko, što bi rekli u Mostaru, kenjčija u kavani tek da mu prođe vrijeme. Svi su postali jako ozbiljni, a svijet, dojma sam, nikad nije bio ustrojen s manje ozbiljnosti.

Prvo su došli popovi pa topovi, da parafraziram Balaševića, a sad se o javnom zdravlju brinu lažni iscjelitelji, vulgarni dnevnopolitički aranžmani upakirani su u “skandale”, sport je ultimativna kapitalistička jezgra iz koje se generiraju novi kultovi tijela, zdravlja i zapravo nacionalizam i rasizam. Možda je nategnuto za ovu tezu, ali ima li “antibiotika” u umjetnosti, poeziji, protiv ovakvih “života”?

- Moraš ostati zdrav kako bi sutra došao na posao i kako bi država što više mogla rezati zdravstvena i socijalna davanja. To se promovira pod krinkom državne brige za pojedinca. Obično u ranovečernjim satima gradom počnu hodati ljudi u tzv. aktivnoj odjeći. U rukama nose pametne boce pune vode. U ušima slušalice. Armija je to ljudi koja hoda jer su im tako propisali psihoterapeuti. Ljudi šetaju, dakle, na ljekarski recept. Čekam da propišu participaciju za hodanje. A do tada moramo biti svjesni da nam se na taj način želi odvratiti pažnja od mizernog stanja u kojemu su nalazi svatko od nas, a s nama i svijet. Sport je trebao biti stvar koja odraslim ljudima vraća dječje pravo na igru. Prvo dođu osobni treneri pa bilderi a, na koncu, kada umremo potpuno zdravi, čekaju nas popovi. Sve je to podvala jer nema ničeg zdravijeg od dobrog društva i smijeha. A umjetnost valjda nije tu da bude puki bijeg, ona je tu da kvari uvriježene koncepte i malograđanštinu koja oštri svoje zube čim primijeti neki sklad i ljepotu. A ne voli ni da se šalite na njezin račun.

Sve političke “elite” u sve tri zemlje u kojima povremeno obitavate neodgovorno, vulgarno i fašistoidno se ponašaju prema svom stadu. Ponašaju se kao pastiri koji vode svoje ovce. Gdje je nestala sekularna snaga?

- Neki sam dan ušao u jedan od gradskih ureda u Mostaru. Napolju je bilo 40 stupnjeva. Dan je to u kojemu čekamo da se objavi konačna propast Aluminija, dan pred obljetnicu srebreničkog genocida, u gradu koji nije imao izbore već 16 godina. Zaustio sam portiru reći “Dobar dan”, a on mi je odmah rekao: “Ne možeš takav unutra.” Pogledam ga u čudu, a on: “Ne možeš unutra u bermudama.” Rekoh: “Gospodine, vani je ljeto, ne kužim.” “Nemam ja tebi šta objašnjavat, ovo je državna institucija!” Pa čija je država, valjda je i moja... Izbacio me čovjek koji se građaninu MT obraćao na ti, iako se nalazi na službenoj poziciji.

Osim toga što je nevjerojatno da je najveći problem države to što ja nosim bermude, trebamo se zapitati - tko je država? Jer dolazimo do jezičke perfidnosti koja omogućava određenom sloju ljudi da se ponaša kako ste vi opisali. Ako država ne pripada građanima, onda ni rečena državna institucija ne pripada građaninu. Ovo stvarno nisam izmislio. A priča je pogodna za poantu. Kod nas već u startu postoji problem s jezičkim odrednicama. Mi nemamo engleski government, nemamo upravu, mi imamo vladu i vlast. Jezik je opasna stvar i jasno govori o namjerama onih koji su uspostavljali načine funkcioniranja ovih bivših država. Nad nama se vlada. Imaginarni Oni su država, institucije su njihove i postavlja se pitanje jesmo li mi uopće građani ili u ovim slučajevima govorimo o nekim konceptima koji pripadaju vremenu prije građanskih revolucija u Europi. Mijenjajmo sebe i jezik administracije ili ćemo uskoro morati mijenjati države i ići tamo gdje jezik nije tako okrutan prema onima koji ga govore.

U pjesmi “Pjesma o lopati” iskače stih: “Mrzim njene heroje jer ucijenjen sam slobodom koju nikada nisam doživio.” Kada ste u životu imali osjećaj najbezbrižnije slobode?

- Odgovor može svatko predvidjeti. Najslobodniji smo svi bili dok nismo imali nekakve delegirane odgovornosti. U djetinjstvu. Svi su se kao borili za slobodu, a mi je sada kao uživamo. Sve je nekakva predstava, odraz vlastite suštine. Svaki se dan borim za vlastitu slobodu. Pokušavam se katkad emancipirati od samog sebe i svojih autosabotaža.

Kako vidite odnos vlasti prema migrantima, ljudima koji žele spasiti svoj život, život svoje djece?

- Izbjeglice najviše mrze u izbjegličkim zemljama poput naših. Pijance najviše ogovaraju drhturavi alkoholičari. Ljudi su takvi, obožavaju pozicije moći koje im omogućavaju da barem na tren zaborave svu ispraznost vlastitog življenja. A zanimljiv je tu i odnos raznih državica prema tim ljudima. U kriznim situacijama jednostavno možete vidjeti kakva stihija upravlja današnjim svijetom. Čim nemate razrađenu strategiju i stvorenu zaštitnu mrežu za krizne situacije to znači da tu ne postoji apsolutno nikakav plan za bilo što. Sve se stalno ponavlja.

Država glumi državu, ona je virtualna predstava nečega što bi trebao biti jasan i isplaniran okvir. I kako onda očekivati od pojedinaca da ne budu potpuno divlji i pakosni. Mislim da Židovi u okviru molitvi za Pashu imaju jedan dio gdje se mole za dobrobit onih koji upravljaju društvom. Mole se tada da Bog podari dovoljno mudrosti i snage njihovim vođama kako bi se što bezbolnije prevladale postojeće teškoće u datom trenutku. Možda je i molitva rješenje. Kako sada stvari stoje, samo nam Bog može pomoći.

Preživljavanje, a ne življenje, izraz je kojim se često koristite kada opisujete “stanje”, kada dajete anamnezu društava, propalih, prošlih i budućih sličnog jezika.

- Vjerujem da tu ne trebamo ništa dodatno objašnjavati. Preživljavanje je skrušeno postojanje u vječnom strahu da se ne izgubi sigurna pozicija koju imamo. Živjeti znači istraživati vlastitu slobodu ne ulazeći nepozvan u tuđu osobnu zonu.

Pred jesenje sajmove knjiga trebao bi vam biti objavljen roman “Nemoj me buditi”. O čemu je, kome je?

- O anksioznosti u suvremenom svijetu. Sve je koncipirano kao dugački panični napadaj. Priča je to o stanju, više nego o određenoj osobi, iako stanje pokušavam dočarati pričajući priču o određenoj osobi. To je roman koji glumi roman. To je i bio inicijalni plan. Vidjet ćemo, kad se “Nemoj me buditi” pojavi, koliko sam uspio u nakanama.

Može li pjesnik, ako ne radi “kao konj”, živjeti od poezije?

- Ako bismo računali prodaju knjiga i nastupe, mogao bih vrlo bijedno materijalno živjeti od toga pa zato radim i puno drugih stvari. Da parafraziram velikog Slobodana Tišmu - umjetničarim i novinarim.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:24