KULTURA

NEW YORK ‘70-ih Urbana kaljuža u kojoj se rodila najuzbudljivija umjetnost

Bilo je to vrijeme frenetičnog rock'n'rolla, Warhol je stvarao svoje zvijezde na 15 minuta, svi su gledali prvog Coppolina Kuma i čitali o aferi Watergate. Ulicama New Yorka u to doba hodao je i Globusov novinar Željko Ivanjek koji se prisjeća američkog desetljeća koje snažno evocira serija Vinil








Od 1969. do 1972. dogodilo se sve ono što će obilježiti sedamdesete godine prošlog stoljeća, pa i aktualnost.

Tkogod je čitao Normana Mailera prisjetit će se da je taj autor napisao, među brojnim djelima, knjige o Marilynki, “armijama noći”, te o slavnom boks-meču Alija i Foremana u Zairu 1974. Napisao je, također, ključnu knjigu za razumijevanje VII. desetljeća XX. stoljeća, pod naslovom “Miami i Opsada Chicaga: neformalna historija republikanske i demokratske konvencije 1968”. Na spomenutim izborima za američkog predsjednika bio je izabran Richard Nixon, čiji je reizbor 1972. odredio američku povijest.

Nixon je posrednim putem, a zahvaljujući vlastohleplju, otkrio da je partijska povijest Amerike jednako jednopartijska i zastrašujuća kao ona mrska joj komunistička i sovjetska. Ovdje ciljam na aferu Watergate, koja je pokazala da je stranačka moć veća od državne, te da se služi operativcima na državnoj plaći kako bi osigurala prevlast vlastitu i svojih prijatelja, dakle financijera.

Provala u sjedište Demokratske stranke dogodila se u lipnju 1972., i to pukom “glupošću” policije, koja je samo “radila svoj posao”. Republikanski predsjednik, a ujedno i kandidat Nixon, bio je toliko uvjeren u državne mehanizme kontrole da je do zadnjeg časa poricao svoje sudjelovanje u pljački informacija suparničke političke stranke. Odstupio je, na kraju, tek 1974. s izbrisanih 18 i pol minuta snimljenog glasa s predsjedničkih vrpci, ostavljajući Americi u zalog savjetnike i ministre poput Huntingtona, Kissingera i McNamare.

U čemu je bila kvaka, da ne velim “Kvaka 22”, što je i naslov popularnog Hellerova romana iz 1961.? U predanoj vjeri u totalnu kontrolu – policijsku i agencijsku (CIA, FBI itd.). Ta je vjera, u međuvremenu, obnovljena, dakako, no sukobi oko ovlasti FBI-a, CIA-e i lokalnih policija, koji su doveli do Watergatea, zadržali su se u zabavnoj industriji kao trajna inspiracija, tako reći od “Tri kondorova dana” (1975.) do “Arga” (2012.), od Pollocka do Afflecka.

Igrom slučaja, u proljeće 1972. odgledao sam Coppolina “Kuma”, u Pittsfieldu, Massachusetts. Poslije socijalnih romana tipa Dreiser, Dos Passos ili Steinbeck Amerika se dohvatila jedne ozbiljne “žanrovske” organizacije u obradi Marija Puza. Umjesto državne zločinačke organizacije – na čijem je čelu bio predsjednik najslobodnije zemlje svijeta – publika se primila zločinačke organizacije kao takve. Zlotvor je bio “godfather” a ne “predsjednik”. U krajnjoj liniji, zao političar postao je na filmu tek epizodni lik, narodni predstavnik u Kongresnom domu, manje vjerojatno Senatskom, ali nikako predsjednik glavom. Drugim riječima: Amerika je ostala dobra, u njoj je zla bila jedino mafija. No, je li pisca Marija Puza i njegov roman “Kum” (1969.), prodan u 13 milijuna primjeraka samo u prvom desetljeću filmske i književne slave, 70-ih, financirala CIA? Teško. Ona je financirala objavljivanje više od 1000 knjiga do 1967., i nepoznat broj u 70-ima. Tome je pridonio, dakako, šef njenog odjela Tajnih akcija, koji je naglasio da su knjige “najvažnije oružje strateške propagande”. Kako god bilo, najugledniji američki pisci tzv. metafikcije (Barth, Barthelme, Coover, Pynchon) prodavali su istovremeno od 2000 do 5000 primjeraka pojedinog djela – bilo je i njihovih tiražnijih knjiga - dakle neusporedivo manje od autora bestselera.

Lista knjiga koje su Amerikanci najradije čitali 70-ih vrlo je jednostavna. A pokazuje da su željeli pobjeći od surove stvarnosti. Poslije prvog Kuma slijede ovi naslovi: Istjerivač đavola (Blatty, prodano 11 milijuna primjeraka), Ljubavna priča (Segal, 9,8 milijuna), Ralje (Benchley, 9 milijuna) i Galeb Jonathan Livingston (Bach, 7 milijuna). U donjem dijelu naj-desetke desetljeća nalaze se provjereni autori bestselera Shaw (Bogataš i siromah, 6,5 milijuna) i Sheldon (Druga strana ponoći, 6,1 milijuna), ali i sasvim nova autorica Erica Jong sa “Strahom od letenja” (5,5 milijuna). Takvu beletristiku Hollywood je ubrzano ažurirao na 35-mm filmskoj vrpci, pa je i sam zarađivao.

Spomenute knjižne naslove bilo je lako pronaći u lokalnom samoposluživanju, ali daleko je teže, praktično nemoguće, bilo kupiti kakvo djelo Johna Bartha. S obzirom na to da su mi prve ozbiljne knjižare bile udaljene 50-ak kilometara, mogao sam shvatiti podjelu američke kulture na visoku i popularnu, da ne velim nisku. Mogao sam shvatiti da je visoka književnost namijenjena bogatim sveučilištima i ljudima, a zabavna nama proleterima. Mogao sam, ali nisam.

Film “Kum” bio je samo jedna od usputnih priprava za moje putovanje u New York. A prava je počela, zapravo, u jednoj varošici, da ne velim palanci, blizu Detroita, u saveznoj državi Michigan. Tamo sam dospio poslije Kalifornije i vrlo se dobro složio sa svojim američkim “tatom”, koga ću ovdje zvati Uncle Sam. Bio je liberal i prikucao je na pročelje svoje bogate kuće u Walled Lakeu ručno izrađen predizborni plakat, na kojem je radio s djecom. Poruka je bila jednostavna: “Vote for George McGovern”. Daleke 1972. bio je to demokratski predsjednički kandidat, Nixonov suparnik. Od najmlađeg 6-godišnjaka do 40-godišnjaka, cijela obitelj Ujaka Sama zalagala se za njegovu političku opciju, a ona je nekako podrazumijevala i sukladnu kulturnu.

U Samovoj sam kući zatekao, naime, višestruki album “Concert for Bangladesh”, održan u nedjelju, 1. kolovoza 1971. i preslušao ga bezbroj puta. Bio je to “prvi ikada” dobrotvorni koncert “takve veličine”, na kojoj su nastupili najveći onoga vremena, mimo “organizatora” Georgea Harrisona, koji se odazvao inicijalnom pozivu prijatelja Ravija Šankara. Nastupili su: Ringo Starr, Bob Dylan, Eric Clapton, Billy Preston, Leon Russell, Badfinger itd. Mick Jagger i Stonesi dali su pristanak za nastup, ali odustali su zato što su se morali “kriti” u Francuskoj, izbjegavajući plaćanje visokih britanskih poreza.

Šankar je sažeo uspjeh ovog koncerta u dvije rečenice: “U jednome danu cijeli je svijet saznao za ime Bangladeš. To je bila fantastična priredba...” Mnogo godina kasnije, 1985., Bob Geldof izjavio je da je baš u Koncertu za Bangladeš pronašao inspiraciju za vlastite dobrotvorne koncerte za gladne u Africi. To je bila ishodišna točka za cijeli niz koncerata i dobrotvornih akcija ikona rocka i glazbe. Od tada “Blowing In The Wind” prati, barem u mojoj glavi, pljesak publike s Koncerta u Madison Square Gardenu.

Kako bih smio ustvrditi da sam album Koncert za Bangladeš čuo samo zato što sam stanovao u kući pristaše McGoverna. Ujak Sam bio je, inače, inženjer strojarstva i radio u privatnoj korporaciji s ekskluzivnim narudžbama Pentagona. Ali, slobodno mogu reći da takve muzike nije bilo u kućama Nixonovih pristaša, onih, dakako, u kojima sam živio, ili u koje sam provirio tijekom NFL-sezone 1971/1972.

Na primjer, Ujak Tom bio je zakupnik jedne Shellove pumpe u okrugu Zaljeva San Francisca, a volio je regularni radio-program i country. Njegova kći slušala je hitove u svojoj sobi. Uncle George bio je baseball trener po školama; njegova supruga najradije je slušala “Moon River” u izvedbi Deana Martina, pa zatim Franka Sinatru. Tek je telefonski monter, namještenik ATT-a, imao bogatu vinilsku kolekciju, zapravo imali su je njegovi sinovi koji su studirali na najuglednijim sveučilištima. Oni su u vrtu prizemnice imali posebnu kućicu za slušanje s najmodernijom opremom: Joplin, Hendrix, Baez, sve, baš sve. No, spomenutog “Koncerta” ni tu nije bilo.

Prije putovanja za New York s Ujakom Samom, i njegovom obitelji, imao sam samo jednu pjesmu i ploču koju sam volio više od “Bangladeša”. A to je bio “Imagine” Johna Lennona, koji sam prvi put odslušao na studentskoj proslavi nove 1972., i to u Ann Arboru, u saveznoj državi Michigan. Taj san o boljem svijetu prihvatio sam tada skupa s Amerikom, kao što sam prihvatio i san o mirnom svijetu i Bangladešu. Tako je sanjala dobra Amerika, koju su upokojili Nixonovi operativci.

Započelo je veliko glazbeno, interkontinentalno jednačenje između Europe i Amerike. Turneja Stonesa po Americi 1972., u VI. i VII. mjesecu, postala je “međašnji kamen jedne nove ere” i “dio rock and roll legende”, a poslije plejke Exile on Main St. Bowie je iste godine imao turneju Ziggy Stardust, a Amerikom su još kružili Led Zeppelini, Pink Floydi, Who, Wingsi i drugi. Mene je šokirala “američkost” pojedinih izvođača za koje u Zagrebu nisam ni čuo, pa makar slušao Radio-Luxembourg. Odnosno slava Alicea Coopera, Sonny i Cher, Dona McLeana, Three Dog Nighta, pa poslije Johna Denvera.

Vozeći kamping-prikolicu za moćnom Chrysler-limuzinom krenuli smo od Nijagarinih slapova, preko Pittsfielda k New Yorku. Capoteov “Doručak kod Tiffanyja” (1958.) tada još nisam pročitao, no mi smo svi bili, kao američki provincijalci, svojevrsne varijacije junakinje Holly; doduše ne tako lijepe kao njeno filmsko utjelovljenje Audrey Hepburn. Naš strah od New Yorka pojačavale su TV krimi-serije koje smo odgledali (Colombo, Šerif McCloud itd.) i svakodnevne crne kronike. Pa poneki bestseleri, koji su naširoko opisivali nedavne stvarne zločine i ubojice. Na primjer, Vincent Bugliosi prodao je više primjeraka vlastite faction-knjige “Helter Skelter” (1974.), o ubojstvima tzv. obitelji Charlesa Mansona iz 1969., nego spomenuti Capote međašnjeg “Hladnokrvnog ubojstva” (1966.).

Tipovi kao Manson ili Zodijak – nikad otkriveni serijski ubojica iz San Francisca, na prijelazu 60-ih i 70-ih – raširili su kontinentom strah od iracionalnih ubojica. Bilo ih je sve više, sasvim dovoljno da se pojave njihovi imitatori, a bez pomoći interneta. Razni religijski i kvazireligijski kultovi dodavali su općoj atmosferi straha specifičnu boju. Napokon, predstavnici nekih kultova dolazili su u našu srednju školu, pa su neki ljudi iz maturalnog razreda poslije završili u Gvajani, sudjelujući u Poljoprivrednom projektu Narodni hram, koji je predvodio Jim Jones.

Ondje je, u tzv. Jonestownu, 18. XI. 1978. umrlo više od 909 Amerikanaca, u “revolucionarnom samoubojstvu”; svi su uzeli cijanid, s izuzetkom dvoje pokojnika. “Bio je to najveći takav događaj u modernoj povijesti, a rezultirao je najvećim gubitkom američkih civilnih života do 11. rujna 2001.”

Smjestili smo se na Manhattanu, u hotelu Abbey Victoria, blizu križanja 7. avenije i 51. ulice. Više ne znam jesam li do tada pogledao film “Ponoćni kauboj”, ili pročitao istoimenu knjigu, ali taj stari film iz 1969., s Hoffmanom i Voightom u naslovnim ulogama, bavio se baš muškim fantazijama i očekivanjima od New Yorka. Pubertetlija ne mora biti lijepi zavodnik a da bi povjerovao kako će u ovom velegradu pronaći laku ševu, ma što ona bila, jer on to nije znao. Gradovi su namijenjeni, uostalom, velikim očekivanjima.

Pritom, treba napomenuti da je proljeća 1972., pa i narednih istoga desetljeća, izdavač Playboya (od 1953.) Hugh Hefner diktirao modu seksualnih ekshibicija, spermatona i Platonovih odmarališta - enklava za milijunaše, u kojima je dopušteno sve živo. Natjecanje u tome s koliko muškaraca u nizu može spavati pojedina žena bila su dio natjecateljskog duha ove epohe. (U spermatonu je pobijedila, ako se ne varam, natjecateljica koja je premašila 200 muškaraca, a podmašila 300, prije no što je klonula od iscrpljenosti.) Sam Hefner pojavljivao se u društvu najmanje triju “zečica” (playmates). A bio je toliko omiljen da je potaknuo prostačkiju konkurenciju s Penthouseom (u V. Britaniji 1965. pa u SAD-u 1969.), Playgirlom (1973.) i Hustlerom (1974.).

U to vrijeme meka i tvrda pornografija donosile su ogromne profite, i zajedno s rastom zločina obilježile kamione, studentske domove i epohu. Bob Guiccone, izdavač Penthousea, pohvalio se u jednom intervjuu da je njegov mjesečnik za odrasle donio, za tri desetljeća, profit od 3,5 do 4 milijarde dolara. Soft-porn s maloljetnicama, za današnje pojmove, uglednog fotografa Davida Hamiltona onda se smatrao umjetnošću, baš kao i obnažena 12-godišnja djevojčica u filmu “Pretty Baby” (1978.).

Pozicija sudionika promatrača (participant observer), koju je u književnosti tako dobro ostvario Mailer (jedan je od osnivača tjednika Village Voice), dobila je u likovnim umjetnostima najboljeg zastupnika u Andyju Warholu, podrijetlom “Čehoslovaku”, i njegovoj knjizi “Filozofija A. W.” (1975.), koja je pokazala što sve može posvjedočiti osoba koja drži stalno “upaljen” kazetofon. Prijepisi njegovih zvučnih vrpci stvorili su autentično djelo o svom vremenu. Pri čemu uopće ne spominjem Warholovu filmsku Factory ili časopis Interview, odnosno galerijski uspon pop-arta, neizostavne simbole onoga vremena, ali i njegova zasebna poglavlja.

Predmetnuto desetljeće itekako je honoriralo poziciju takvog sudionika promatrača. A zauzimala ju je i gđica Xavier Hollander (r. 1943. kao Vera de Vries), koja je napustivši položaj tajnice nizozemskog konzulata u New Yorku postala elitna call-girl sa zaradom od 1000 dolara po jednoj noći. Osnovala je vlastiti Okomiti Bordel i postala prva Madam u velegradu.

Poslije je bila uhićena i protjerana, no uspjela je 1971. objaviti knjigu uspomena “Sretna kurva: moja priča” i prodati je u više od milijun primjeraka.

Kako je u Zagrebu već bio otvoren Saloon i još neki disko-klubovi, a to pod strogim imenom - omladinskih klubova, počeo sam na Manhattanu tražiti istu stvar. Dobro da nisam tražio “Lolu” sastava Pro-arte. Međutim, nailazio sam na izloge s natpisima “Girls Dance”. Premda, kasnije sam pročitao da je takvih klubova bilo u New Yorku, te da su bili gay-klubovi, samo što ih nisam otkrio u svojim obilascima. Kako god bilo, pomalo umoran, popeo sam se jednim stubištem, a iza još jednog već citiranog natpisa. Gore, na katu, da skratim priču, našao sam pravi pravcati bordel s međunarodnom ponudom.

Ono što se u mojoj kaotičnoj memoriji veže uz pojam “disko” pojavilo se malo kasnije: njujorški Studio 54 tek 1977., pa memorijalni film “Groznica subotnje večeri” (Saturday Night Fever, 1977.). Napokon, i većina priručnika sugerira kako je disco-music bila popularna kasnije, sredinom 70-ih, a predvodili su je Donna Summer, Bee Gees, Boney M, KC and the Sunshine Band, The Trammps, Gloria Gaynor, Chic i drugi.

Producent spomenute “Groznice”, Robert Stigwood, imao je te davne 1972. čak dvije uspjele predstave na Broadwayu, od kojih sam pogledao samo jednu. I to mjuzikl “Jesus Christ Superstar” skladatelja Andrew Lloyd Webbera i pisca Tima Ricea. Za “Kosu” (Hair) nisam dobio karte, pa sam se tješio istoimenim filmom Miloša Formana, ali mnogo kasnije, nakon 1978. Predstavu “Isusa” pogledao sam u kazalištu Mark Hellinger, a najviše mi se svidio broj “Ne znam kako da te volim”, koji su pjevali u duetu Marija Magdalena i Isus (Jeff Fenholt i Marta Heflin). Mimo “Groznice”, Stigwood je producirao film “Tommy” (1975.), a bio je, jednako tako, producent Bee Geesa i Creama.

Moja razočaranja iz njujorškog proljeća 1972. tiču se različitih gradskih lokacija. Jednu sam posve zaboravio, a na njoj su se održavale demonstracije protiv rata u Vijetnamu, na kojima sam sudjelovao s obitelji Ujaka Sama. Padala je kiša i pred otvorenom pozornicom okupilo se malo ljudi, premda su govornici bili slavni. Kao Angela Davis? Daniel Ellsberg itd. Ne sjećam se.

Međutim, dobro pamtim sveto mjesto svih mojih američkih provincija. A to je Dick Cavett Show, TV kuće ABC. Kako sam došao na njegovo snimanje, nemam pojma, ali znam da sam tu govornu emisiju uporno gledao (emitirana od 1968-1975) od Kalifornije, preko Michigana do Louisiane.

Svi moji sveci, na čelu s Johnom Lennonom i njegovom Yoko – žive mete spomenutih tajnih službi - zatim beat-pjesnik Allan Ginsberg s nekakvim instrumentom i imaginarnim jointom marihuane, pa moguće i nemoguće holivudske zvijezde bili su sugovornici g. Cavetta. Učinilo mi se da ulazim u svetište, kad tamo: tek običan i za moj pojam premaleni studio. Pobjegao sam iz gužve prije snimanja.

Mjesto “od posebnog interesa” bio mi je Kip slobode, već zbog velike istoznačnice s maglovitom imenicom “sloboda”. U jednom mom požutjelom sastavu piše: “podzemnom željeznicom i trajektom našli smo se na otoku Liberty, pod Kipom slobode” ili pod Miss Liberty. Penjali smo se uskim i strmim, metalnim stepenicama sve do glave Kipa. Otok je bio “zelen od trava, crven od cvijeća i bakren od kipa”. Zašto smo bili razočarani? Tja, zato što je sjaj Kipa veći na razglednicama i fotografijama nego u naravi, “gdje se pretvara u ružno zelenilo, nalik lišajevima”.

“Nitko ne upoznaje ovaj grad tko ne vidi Harlem, govore Njujorčani. Glede tog razloga mnogobrojne turističke agencije održavaju obilaske Harlema na interesantan način. Mislim da o Harlemu kao simbolu siromaštva, bijede, ponekad droge i kriminala, naposljetku i prije svega kao crnačkom getu nije ni potrebno govoriti. Kao u kavezima, zatvoreni u autobusima turisti se provezu tom četvrti i govore da su u njoj bili.”

U Harlem sam došao pješke idući 2. Avenijom, i to od 41. do 116. ulice. Registrirao sam kako se putem smračuju boje fasada. Do 75. Ulice izgledale su kako tako, kasnije potamnjuju, sve su oronulije da bi oko 116. pripadale Istočnom Harlemu. “Mačke izgledaju sito i debeli miševi proviruju iz kanala.” Ušli smo u jedan dućan. “Moj tvrdi akcent tu se sukobio s još tvrđim.” Tu su bili “naši ljudi” s jednog dalmatinskog otoka, kome nisam zabilježio ime. Vlasnik dućana Franjo i njegova supruga. “Gledamo školsko dvorište, a na njem isključivo crnačka djeca. Dobivamo kompleks zato što smo bijeli, pokušavamo razumjeti obrnutu situaciju.”

U svakom slučaju, New York i Amerika prešli su dug i trnovit put od 70-ih do Obame. A kad bih birao nemogući događaj za kraj 70-ih u New Yorku, ili za jednu od epizoda TV serije Vinil, odabrao bih točnu godinu, 1980., ali vjerojatno pogrešan događaj. Naime, te je godine graffiti-umjetnik Keith Haring počeo oslikavati njujoršku podzemnu željeznicu. S njim i njegovim prijateljima počela je nova era jednoga grada, njegova društva i umjetnosti. Za svoj simbol Haring je odabrao Bebu koja zrači (The Radiant Baby). To je, na sreću, neko drugo vrijeme, i neka druga tema.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Globus 1320

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 18:15