NIKOLA BAŠIĆ: Mislim ozbiljno, otok Vir je čudo graditeljstva

Nakon što je svojim vrhunskim projektima osvojio Zadar, arhitekt Nikola Bašić svoje vizije i projekte fokusira na Šibenik. Upravo je završen njegov hotel D - Resort na Mandalini, nedavno je u tom gradu uređena i spektakularna šetnica s vidikovcima nad kanalom sv. Ante, radio je i nekoliko sakralnih objekata u Šibeniku, a i njegove atraktivne vizije budućnosti toga grada također po svoj prilici čekaju skoro ostvarenje.

Nikola Bašić, čija se posebna ruka osjeća na svim njegovim projektima, jedan je od najboljih hrvatskih arhitekata. Međutim, on je prije svega mislioc koji duboko promišlja prostor, kulturu, nasljeđe. Ukratko: filozof prostora.

Našli smo se na terasi restorana novog D - Resorta, okruženi čarobnim vizurama na Šibenik, dok se sve topilo od sparine i ekstremno visokih temperatura...

Kako izgleda vaš kreativni proces? Sjedimo ovdje na terasi fascinantnog novog hotela D - Resort, a tu su još donedavno bili pustoš i napuštena vojarna. Investitor ima svoje želje, a vi svoju viziju. Što se potom događa?

– Radi se o procesu. Ja vrlo često taj proces volim opisivati kao težnju da se ostvari novi prag slobode. Kad ulazite u projekt, sputani ste s jedne strane mnogim uvjetovanostima, a s druge strane je želja za ostvarenjem određenog cilja. Ostvarenje tog cilja za mene jest dosezanje novog stupnja slobode. Razrješenje od brojnih sputanosti kojima smo u startu zarobljeni. Što god je taj stupanj ograničenja veći, to je potrebna veća kreativna plima da se sruše sve barijere. I na kraju, kad se to dogodi, čovjek osjeća radost zadobivene slobode. To je zadovoljstvo stvaranja. I to, naravno, nije svojstveno samo arhitekturi, nego svakoj kreativnoj djelatnosti. Na kraju, to je ono što ovaj posao čini uvijek iznenađujuće novim, uvijek uzbudljivim i uvijek na drugi način izazovnim.

Uspijevate većinom naći načina da “progurate” i svoje želje, što se kod nas smatra gotovo nemogućom misijom.

– Svaki posao predstavlja neki oblik služenja. Treba znati dobro služiti. Nekome klijentu, pojedincu ili zajednici, nekome tko pred vas stavlja zadatke. S njima se poistovjećujete, ali u tome poistovjećenju, u tom služenju, morate realizirati i vlastite ciljeve. Morate se samorealizirati. Morate pronaći način koji će vam omogućiti da i vi izrazite ono što nekim projektom želite reći.

Hotel D - Resort ima divnu šetnicu na krovu koja će biti otvorena i dostupna javnosti. Vaši projekti uglavnom ne zaboravljaju na “ostale”?

– Ovaj projekt ima nešto što je svojstveno mnogim mojim projektima, a to je, rekao bih, nastojanje da se, osim užeg programskog okvira koji smo morali ispuniti, ostvari dodatna vrijednost, nešto što bi se moglo nazvati - program plus. U mnogim svojim projektima upravo sam u tom dodatku, u nečemu što bi u mesarskom žargonu predstavljala žunta, onaj dodatak koji moraš kupiti, a ne bi ga kupio s obzirom da je kost - e od toga sam znao napraviti temu. Temu za sebe! Preko tog rubnog sadržaja nekad sam uspio stvari izokrenti u tolikoj mjeri da su sporedne teme postajale glavne, da kost prevlada vrijednost krtine koju svi u startu priželjkuju. To se dogodilo i u Zadru na Morskim orguljama, gdje sam ustvari radio plan za pristanište kruzera, a tome sam pridodao dva znaka u prostoru, koji su danas afirmirani do te mjere da su postali novim urbanim metaforama suvremenog Zadra. Koga više zanimaju kruzeri!?

Tako je sada bilo i u Šibeniku u projektu hotela na Mandalini. I nas je privukla upravo ta javna šetnica na krovu.

– Dvije su bile ključne misli, dva cilja. Htio sam prvo da se ovaj iznimno markantan položaj hotela na samoj punti poluotoka Mandaline eksponira kao novi arhitektonski znak u vizurama grada. Međutim, želio sam ostvariti i novu personaliziranu urbanu točku, koja se, u smislu javnog karaktera i atraktivnosti, može pridružiti šibenskim tvrđavama. Srećom, investitor je imao razumijevanja za takav stav. Oni su shvatili da ostvarenjem vlastitog programa ovakvim projektom mogu vrijednosno pridonijeti lokalnoj zajednici, otvarajući dio svog prostora za javnu uporabu. U ovom slučaju da se krov hotela, koji predstavlja jedan organički arhitektonski oblik izrastao iz hrpta mandalinskog poluotoka, pretvori u prostorni krešendo, u jedan kompozicijski vrhunac s kojeg možeš doživjeti sveukupnu raskoš Šibenika. Jako sam zadovoljan što smo uspjeli realizirati tu namjeru i što se ona već prepoznaje kao nova urbana vrijednost. Druga misao koja me zaokupljala bio je ustvari moj odgovor na trendovsku arhitekturu, koja se sve više odmiče od onoga što predstavlja njeno temeljno svojstvo, a to je prostor i elementarne supstance kojim ga oblikujemo. Danas smo ustuknuli pred vulgarnom komercijalizacijom koja je arhitekturu okrenula prema površnom dizajnu i dekoraciji, usmjeravajući je prema motivaciji potrošačkog interesa. Na taj način svi primarni materijali prekrivaju se kojekakvim presvlakama, pločama, sintetičkim opnama, svim mogućim lažnim materijalima koji imitiraju drvo, kamen...

U oblikovanju hotela i ostatku sadržaja resorta koristili ste dosta “natur” beton?

– Na ovom hotelu htio sam da dođe do izražaja beton, kao elementarni graditeljski, arhitektonski i inženjerski materijal. Ali, on u svojoj karakterističnoj sivoj boji zna biti mrk, suprotan bjelini Mediterana. I taj njegov olovni kolorit zamijenili smo plemenitijom bojom bijelog cementa, koja nije signalna bjelina, nego specifičan ton u koloritu lokalnog vapnenca. Tako se, kroz vraćanje elementarnom materijalu, na neki način sljubljujemo i s onim materijalom koji tvori okruženje u kojem zgrada nastaje. Unoseći tu grubost, elementarnost i ogoljenost strukture ne samo na pročelja, već i u unutrašnjost hotela, ostvarili smo nešto čime sam jako zadovoljan, a to je manifestna opozicija lažnom, šljaštrećem hotelskom luksuzu.

Uz hotel se nalaze i tri divne i naizgled “sirove” betonske vile. No, sve to izgleda i vrlo fino i atraktivno. Spojili ste nespojivo?

– Umjesto paradigme luksuza, koja je najčešće svojstvena turističkim hotelima, suprotstavljamo ovdje jedan gotovo rohbau ambijent. Interpretirajući isti stav, tu je ideju proveo kroz unutrašnjost hotela na sjajan način kolega Marko Murtić. Ali kad spominjem koautore, moram istaknuti i to da hotelski ansambl u Mandalini autorski supotpisuje i grupa arhitekata iz mojeg projektnog ureda, i to za hotel Zvonimir Bušić, za Yacht club Nera Nejašmić Kozina i za vile Matija Huzjak.

Beton čak u jednoj prostoriji spa dijela kompleksa izviruje iz krovnog prozora kao golemi okvir. Kako ste došli na tu ideju?

– Beton predstavlja lajtmotiv koji povezuje sve hotelske sadržaje disperzirane u tom poluotočnom prostoru. Umjesto jedne hotelske zgrade mi smo uobličili ansambl različitih sadržaja, koji, svi zajedno, ostvaruju hotelski program. U jednoj maloj urbanoj cjelini, obrubljenoj kamenim klifom i stoljetnim borovima, s prekrasnim vizurama na grad i njegovo okruženje. Varirajući, dakle, objedinjujuću temu betona od zgrade do zgrade, u Yacht clubu primijenili smo njegovu ekspresivnu teksturu, koju smo za potrebe lakšeg komuniciranja na gradilištu nazvali - “kašun”. Htjeli smo se referirati na jednu vrst betona iz primitivne oplate, koja se u Dalmaciji naziva “kašun”, a koja je jako prisutna u narodnom, siromaškom građenju na obali i zaleđu Dalmacije i koja je često stigmatizirana upravo zbog toga što predstavlja nešto primitivno i divlje. “Kašun” se kasnije promovirao u opći pojam za betonske volumene, vječno nedovršene, iz čijih kantuna, zlu ne trebalo, vire hrđave željezne šipke. A mi smo uvijek spremni s odioznošću gledati na nešto što nas podsjeća na nas kakvi jesmo. Lako se toga odričemo i od toga bježimo, a ja, naprotiv, mislim da je to dio našeg stvarnog identiteta. I našeg otkačenog načina, koji ne mora baš uvijek upadati u klišeje koji nam se nameću kao poželjna estetika i kultura. Mislim da na našu primitivnu graditeljsku praksu moramo početi gledati kroz drugu optiku, kao na vlastitu vrijednost koju još nismo spoznali. Zato smo Yacht club gradili baš u maniri niske, primitivne tehnologije koju smo htjeli afirmirati kao autentičnu estetiku i autentičnu kulturu građenja. Pritom smo se suočili s apsurdnom činjenicom da je za postizanje karaktera niske tehnologije potrebna najviša tehnološka razina.

Referirali ste se, dakle, na sve te građevine na obali koje uglavnom smatramo ružnima?

– Evo dva primjera. Jedan je otok Vir koji po inerciji doživljavamo kao užasnu devastaciju prostora, a za koji ja mislim da će u budućnosti predstavljati svjedočenje o vremenu u kojem je narodni genij, u težnji za ostvarenjem ideala sreće, kreirao čudesne ambijente. Isto kao što je barbarogenij, razarajući sjajnu antičku baštinu, a gradeći hrvatski Split, stvorio novo graditeljsko čudo. Trebalo bi pitati Dioklecijana što misli o tim divljacima koji su prepravljali njegovu palaču na način koji danas atribuiramo kao nelegalnu gradnju, a koji su stvorili nešto što se prometnulo u planetarnu vrijednost.

Iznenađujući kontrapunkt, moram reći.

– Mislim da je takozvana divlja gradnja, ali oštro ću se sad distancirati od one gradnje koja je išla tragom spekulativnih interesa, nego ona koja je odgovarala na nuždu, naša posebnost. Postoji tako, na otocima i na obali, cijeli jedan niz genijalnih mimikrijskih kuća koje su napravljene bez dozvole, a koje su zbog toga htjele biti neprimjetne. One će, siguran sam, u budućnosti biti vrednovane kao vrhunska arhitektonska postignuća kojima je, domišljatim građenjem, slobodu osvajao mali hrvatski čovjek htijući ostati svoj na svome. Ta će prezrena zaostavština u budućem vrednovanju zasjeniti mnoga djela iz legalne arhitektonske produkcije, koju nekad potpisuju i vrlo zvučna imena.

Kako ocjenjujete način na koji gospodarimo prostorom?

– To je naša nafta, to svi znamo. Međutim, da znamo njime gospodariti, baš i ne bismo mogli reći. Ali ne znamo gospodariti ni drugim stvarima, a kako bismo onda znali gospodariti prostorom, što je iznimno teško. Mi smo tako beznadežno skloni importiranju svakakvih obrazaca. Naše ideje uvijek se provjeravaju kroz odbljesak tuđih vrijednosti i ako nisu slične tom odrazu, onda ne vrijede.

Dobro, a gdje nam je izlaz u tome svemu? Hoćemo li jednom spoznati tu svoju vrijednost?

– Danas treba raspravljati i o tome da se sve što promišljamo, radimo, način na koji živimo, sve se to prevelo u neku ekonomsku kategoriju. Tako je arhitektura postala gospodarska djelatnost, grad je postao ekonomska kategorija, kao i turizam, a jednostavno smo zaboravili, ili je trenutak takav da o tome ne smijemo ni misliti ni govoriti, da su i grad i turizam i arhitektura društvena kategorija pa, ako hoćete, i duhovna kategorija. Ako te suprotnosti nismo u stanju prepoznati i uravnotežiti, onda će rezultati biti pogubni.

Što se to događa sa suvremenom arhitekturom?

– U arhitekturi je danas izgubljen autoritet projektanta, pogotovo inženjerski autoritet. Arhitektura se pretvorila u nešto što, posredstvom referentnih slika, kreira “stil i ljepotu”. Danas, kad se prezentira projekt i prije nego što bude uobličen, ilustrira se internetskim ikoničkim vokabularom. On se uvijek ilustrira nečim što je već napravljeno. To će izgledati kao ovo u Parizu, ovo kao ono u Dubaiju, a ono kao ovo na Maldivima. Kad investitor učini - klik, eto uporišta za arhitektonsku kreaciju koja, u konačnici, mora odgovarati odabranoj matrici. Ključne odluke više nisu u struci, one su se iz arhitektonskih biroa preselile u sterilne urede menadžera, ekonomista, pravnika... Tako je arhitektura, umjesto društvene pozicije kakvu je oduvijek imala, pretvorena u “instituciju” zaduženu za kreiranje “ljepote”. Nezahvalna i gotovo ponižavajuća pozicija.

Vratimo se na Šibenik, uskoro ćemo dobiti još jedan zanimljiv vaš projekt. Eskalator, pokretne stepenice koji će biti postavljene podno Tvrđave sv. Mihovila.

– Šibenik je grad u kojem se stalno otkrivaju nove iznenađujuće vrijednosti. Istražujući mogućnost preoblikovanja starog lučkog prostora zvanog Dolac bio sam zatečen činjenicom da se taj prostor, koji je u središtu povijesnog grada, doima kao periferija. I shvatio sam da je uzrok tome to što je taj prostor, u odnosu na ukupni korpus grada, komunikacijski teško dostupan i nepropustan. Šibenik je grad uzbudljive topografije, a to znači brzih i iznenađujućih izmjena visina, dramatičnih presjeka kroz teren, čudesnih morfoloških promjena... Sve to skupa predstavlja zapreku kretanju. Istodobno je to onaj supstrat na kojem se razvio grad takvih čudesnih oblika. I ne samo grad, nego i ljudi, koji su tu ekspresivnost topografije pretočili i u svoj temperament. Razmišljajući o tome kako svladati prometnu izolaciju tog prostora, naišao sam na jedan interesantan fortifikacijski sklop, koji je s dvostrukim zidom branio i štitio grad, ali koji je omogućavao i siguran pristup od mora kTvrđavi sv. Mihovila. I pomislio sam: evo pravog prirodnog koridora za uspostavu jednog novog alternativnog prijevoznog sredstava.

Koliko je taj prostor u koji će se postaviti eskalator širok?

– Širok je oko pet metara i u taj prostor idealno se može smjestiti novo komunikacijsko sredstvo koje inače srećemo u urbanim prostorima, a koje bi ovdje bez ikakvih poteškoća povezalo razinu obale sa 60 metara višom niveletom zapadnog pristupa Tvrđavi sv. Mihovila.

To je vaš “stari” projekt?

– Projekt već 10 godina čeka na realizaciju, a sadašnja gradska vlast na čelu s gradonačelnikom Burićem čvrsto je odlučila pokrenuti njegovu realizaciju. Trenutno koncept usuglašavamo s konzervatorima. Međutim, taj novi element prometa mene je potaknuo da počnem razmišljati o karakteristikama jednog šireg sagledavanja alternativnog šibenskog sustava komuniciranja, koji bi jednako dobro služio stanovnicima i turistima. Na eskalator sam nadovezao sustav žičara koji bi povezao neke od najviših i najnižih točaka u urbanom presjeku. To bi ponajprije podrazumijevalo povezivanje svih tvrđava s nizinskim gradskim postajama. Osim što bi šibenski prometni hendikep riješio na nekonvencionalan način, takav sustav predstavljao bi zacijelo i turistički sadržaj izuzetne atraktivnosti. Nadovezujući se na tu istu priču predlagao sam da se šibenski akvatorij, koji karakterizira razdvojenost obala, jednostavno “proštepa” komunikacijskim nitima. Bio bi to šibenski sustav “vaporeta”.

Spremate i megaprojekt za Zablaće, vaš mali grad uz Šibenik?

– Da, sada sam zaokupljen novim stambenim, turističkim i hotelskim kompleksom u Zablaću. Uskoro će izrada studije utjecaja na okoliš. Kreće se u idejna rješenja nakon što je usvojen masterplan. To naselje ostvaruje davnu želju Šibenika da izađe iz zagrljaja Krke, da se grad domogne pravog mora, da ne ostane vječno na bočatoj vodi. To će biti dio novog litoralnog Šibenika koji će funkcionirati kao satelitski grad. I ne radi se ni u kojem slučaju o turističkom resortu. Radi se o živom gradu koji bi pružio ambijent poticajan za sve ono što podrazumijevamo pod mediteranskim stilom života ili, još bolje, šibenskim načinom života. Dakle, šibensku urbanu kulturu, šibenski hedonizam, šibenski ludens, eto, htjeli bismo da baš to bude ono nešto što će biti magnet za ljude koji će baš tu htjeti ostvariti svoje snove. Nudimo to kao novi nekretninski proizvod koji će omogućiti ljudima da žive i rade u pravom mediteranskom ambijentu u podneblju s dobrom klimom, dobrim zrakom i dobrom vodom i na način koji je svojstven Šibenčanima.

Evo, ja sam se već odlučila preseliti. Kada će se to sve ostvariti?

– Projekt će krenuti u realizaciju za godinu dana. Imat ćemo tamo svih mogućih tipologija stanovanja koje su svojstvene našem “malom mistu”. To će biti grad koji će imati 3500 stanovnika, a ljeti će se, kao i sva mediteranska naselja, udvostručiti. Željeli bismo stvoriti jednu zajednicu gotovo srednjovjekovnog profila, gdje se ljudi poznaju, pozdravljaju, gdje djeca mogu bezbrižno rasti. Gdje će se, naravno, koristiti i svi raspoloživi resursi matičnog grada Šibenika. Simuliramo program koji će sve vrijednosti jednog malog mediteranskog grada ostvariti u iznimno viskom standardu. Evo, mogu otkriti da ćemo imati Kalelargu, ali za razliku od prave šibenske koja umire jer je prometno nedostupna, kod ove će se moći parkirati u podzemlju i izaći u središte koje će biti preplavljeno bogatstvom različitih sadržaja.

Hoće li recimo mladi prosječni Šibenčanin moći sebi to doista priuštiti?

– O cijenama je rano govoriti, ali namjera je da one budu dostupne građanima Šibenika, i uopće građanima Hrvatske. Nama je bitno da imamo domaće ljude kako bi se ostvarila razmjena zatečene kulture i one donesene iz svijeta. Stimulirat ćemo različitim mjerama da te nekretnine budu dostupne domaćim ljudima koji su limitirani hrvatskom kupovnom moći, a posebno će se stimulirati uslužne djelatnosti i sve ono što bi moglo potaknuti prikladan oblik proizvodnje u samom naselju ili u gradu Šibeniku.

Zvuči kao utopija.

– Mislim da uopće nije utopija, to je samo pitanje jasnoće koncepta i odrješitosti da se takav koncept provede. Projekt švicarskog investitora sad je na razini izrade planova i studija nakon što se šest godina otkupljivalo građevinsko zemljište od domaćih ljudi. U svakom slučaju, ovim projektom otvara se nova paradigma nekretninskog biznisa na hrvatskoj obali. Njime će se iznova otvoriti pitanje jesu li ovakve investicije na tragu naših strateških nacionalnih interesa kada je u pitanju gospodarenje, razvitak i zaštita hrvatskog prostora.

Nego, još da vas pitam, što čitate ovih dana?

– Po drugi put, možda treći put, čitam knjigu pokojnog profesora Bogdana Bogdanovića “Ukleti neimar”. Inače, on je moj veliki uzor. Čitajući to biografsko štivo pronalazim se u vrlo koincidentnim situacijama. Iskušenja u kojima se on nalazio vrlo su mi bliska, a pogotovo njegova svjedočenja o bitkama za realizaciju pojedinih ideja. Ta njegova sjajna erudicija, ležerni stil, duhovite, ali i jetke opservacije na račun suvremenika, sve me to zabavlja i nadahnjuje.

Gdje se odmarate?

– Čitam tu knjigu na otočiću na kojem sam redovito vikendom. Na njemu imam jednu malu kućicu na obiteljskom posjedu. Mi vlasnici odreda smo Murterini i moji se Murterini ljute kad netko napiše da sam Zadranin ili iz Šibenika. To mi ne mogu oprostiti. Dakle, ja sam pravi Murterin, a mi Murterini smo dualna, podvojena bića. Tako se moj otočić, na kojem, eto, još nitko od izvornih vlasnika nije ništa prodao, nalazi u Zadarskoj županiji. A naš matični otok Murter pripada Šibensko-kninskoj županiji. On nosi sve kornatske i druge otoke koji mu pripadaju u toj fantastičnoj arhipelaškoj konstelaciji. Preko tih otoka i otočića mi smo Murterini povezani sa Zadrom jer su oni oduvijek gravitirali Zadru, a i bili su nekad vlasništvo zadarske vlastele. Na taj način ja mogu voljeti dva jedinstvena grada, svaki na svoj način.

I za kraj, što mislite o Pelješkom mostu? I je li za njega možda trebalo raspisati arhitektonski natječaj pa da osim ceste na nogama dobijemo i neku atrakciju?

– To je dobra primjedba. Most zaista može postati snažnom metaforom, novom ikoničkom vrijednošću, jer most je uvijek izazov. Međutim, kad govorimo o Pelješkom mostu, naše misli usmjerene su na potrebu da se on ostvari kao spona, da sjedini naš rasparani prostor. Ta nužnost nema alternative. To što smo morali skupo platiti studiju koja će dokazati njegovu opravdanost za mene je najobičniji reket. Studija koja dokazuje notornu činjenicu!? Boli me duša što smo morali platiti da nam to netko “otkrije”. Ali, to smo mi...

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: