NOVI CRVENI KAPITALIZAM: Kineska petoljetka broj 13

Kad se s nekog od nebodera u istočnom dijelu Pekinga baci pogled duž crte što razdvaja nebo i krovove futurističkih zgrada, posljednje je što čovjeku padne na pamet hotel Jingksi na zapadu kineskoga glavnog grada.

Zašto bi netko s 81. kata treće kule World Trade Centra, u kojoj je smješten jedan od najluksuznijih hotela Istočne Azije, uopće pogledavao prema građevini iz 1959. godine, iz koje se širi miris ideološkog naftalina i koja je u Trip Advisoru rangirana na 831. mjestu od ukupno 5530 hotela u Pekingu?

Iz samo jednog razloga. Zato što se upravo tamo svakih pet godina donosi novi plan društvenog i gospodarskog razvoja i sva modernost Pekinga, Šangaja ili bilo kojeg drugog kineskog megalopolisa ovisi o partijskom dokumentu zvanom Petoljetka, u kojemu se spaja izvorna priroda kineskog političkog sustava i zahuktala dinamika rasta.

Upravo je u hotelu Jingksi, naime, koncem listopada zasjedala kineska politička elita okupljena u Centralnom komitetu Komunističke partije (CKKP). Na istome mjestu na kojemu je u jesen 1976. donesena odluka o uhićenju “četveročlane bande” i okončanju velike kulturne revolucije, na kojemu je dvije godine kasnije usvojen projekt gospodarskih reformi i otvaranja prema svijetu, te na kojemu je 1989. masakr nad studentima i građanima nazvan “odlučujućom pobjedom nad kontrarevolucionarnom pobunom”, u istoj toj hali za partijske sastanke, naime, usvojen je dokument s naslovom “13. 5”, koji će drugu ekonomsku silu svijeta uvesti u treću deceniju tekućeg stoljeća.

Govorimo, dakako, o 13. petoljetki. Bez obzira na to što danas govorimo o ekonomiji čiji je godišnji obujam prešao 10 tisuća milijardi dolara i koja će 2020., kako kažu prognoze Međunarodnog monetarnog fonda, biti 44 posto veća no što je sada, peto plenarno zasjedanje 18. saziva CKKP-a održano je od 26. do 29. listopada u istome stilu u kakvome je 1953. donijet prvi petogodišnji plan, tada gotovo izravno prekopiran od Sovjetskog Saveza i potpuno posvećen osnovnoj industrijalizaciji ruralne zemlje, koju je desetljećima pratio atribut “bolesnika Azije”.

O detaljima se raspravljalo unutar debelih zidova dobro čuvanoga hotela, a javnost je mogla samo čekati vijest o tome kako je usvojen razvojni plan, koji bi Kineze trebao dovesti do razine na kineskom zvane “ksiao-kang”, što bismo najbliže preveli kao “srednje razvijeno društvo”. Njegov puni tekst bit će objavljen tek otprilike početkom iduće godine.

Pa ipak, nešto je ovoga puta bilo bitno drukčije nego u vrijeme kada su petoljetke bile nalik na sveto pismo, iz kojega je svaka regija, svaka industrijska grana, pa i svaka tvornica izvlačila konkretnu naredbu što treba raditi, koliko čega proizvesti i kako slijediti komandu iz centra. Danas je kineska petoljetka prije odraz stanja u domaćem i globalnom gospodarstvu, nego što je autoritativna vodilja. Pa i staze kojima nastoji povesti društvo u budućnost određene su nužnošću domaćeg i globalnog tržišta, prije nego ambicijama mudraca na partijskom i državnom čelu.

Ma kako da još ne znamo što točno u njoj piše (jer objavljena je samo rezolucija o usvajanju tog dokumenta), očito je 13. petoljetka definirala novu fazu kineskog razvoja, koju bismo mogli nazvati povratkom iz kvantitete u kvalitetu. Nije teško u tome prepoznati sve elemente upravo onakve “treće industrijske revolucije”, o kakvoj je pisao američki futurolog Jeremy Rifkin.

“Budući razvoj Kine”, objasnio je premijer Li Kećiang grupi stranih ekonomista i politologa okupljenih na forumu neposredno prije donošenja nove petoljetke, “odnosi se na ekonomsku transformaciju i unapređenje, na povećanje domaće potrošnje i pospješenje novog tipa industrijalizacije primjenom internetskih tehnologija, urbanizacije i poljoprivredne modernizacije. Odnosi se i na zeleni rast, koji će donijeti nove šanse za balansirani razvoj drugih ekonomija i za održivi razvoj cijeloga svijeta”.

Nije slučajno upravo na dan kad je CKKP usvojio petogodišnji plan objavljen i kraj planiranja obitelji, te najavljeno da će svi parovi ubuduće moći imati po dvoje djece. U svijetu je to odjeknulo kao medijska senzacija, između ostaloga zato što je senzacionalno bilo i dosadašnje provođenje politike jednog djeteta, često egzistencijalnim ucjenama i brutalnim mjerama prisilnih abortusa. No, bitnije je primijetiti kako se iza te odluke krije bit 13. petoljetke: Kina više nema onoliki višak ljudi koliki joj je dosad omogućavao da se nametne svjetskom kapitalu kao globalna radionica. Ubrzano stari, radna snaga joj poskupljuje, i ono što se nazivalo “kineskim modelom” udarilo je u zid preko kojega se može preskočiti samo znanjem i inovacijom.

Pitanje je, međutim, može li se inovacija planirati isto onako kako je svojedobno planirana proizvodnja, recimo, čelika i riže.

Ako smo dosad uz ime azijske sile vezivali pojmove “modernizacije i reforme”, onda Kinu zapravo tek sada treba pratiti kao zemlju u kojoj se događa najvažnija modernizacija i najdublje reforme. O njihovu uspjehu, ili eventualnom porazu, mogla bi ovisiti budućnost velikog dijela globalnog rasta. Otuda je rađanje 13. petoljetke pratio cijeli svijet upravo kao da se radi o dokumentu koji nam svima ukazuje kojim ćemo putovima koračati dalje.

Ostvari li Kina zadane ciljeve, ne samo da će globalna ekonomija doživjeti veliki upgrade nego će se i konačno otvoriti mogućnost povratka na socijalnu državu, te na pronalaženje formule ekološki održivog rasta. Iako u dokumentu nije specificiran brojčani cilj, kineski je državni i partijski šef Ksi Jinping tijekom zasjedanja Plenuma pojasnio da “srednja razvijenost” znači udvostručenje prihoda po glavi iz 2010. kako u urbanim, tako i u ruralnim regijama, i da bi se taj cilj ostvario do 2020., godišnji gospodarski rast ne smije biti ispod 6,5 posto.

Niže je to već i od 6,9 posto, koliko se kineska ekonomija uvećala u prva tri tromjesečja 2015., a da ne govorimo o sedam posto koje je zacrtala kineska centralna Vlada za ovu godinu, no ključno je pitanje može li azijska sila i toliko umanjen cilj ostvariti u uvjetima smanjenja potražnje na zapadnim tržištima, prekapacitiranih pogona u gotovo svim sektorima, te nedovoljnog rasta domaće potrošnje.

Može, kažu stratezi kineskog razvoja, ako se integrira inovacija, zeleni razvoj, internetska ekonomija, socijalna zaštita te modernizacija financijskog tržišta. Pa kako nijedna od ovih točaka nije zapravo nova, treba ih samo sve probuditi, bolje povezati i učiniti smišljeno realističnima.

Inovacija je, naime, već formulirana u programu “made in China 2025”, koji predviđa tehnološko unapređenje proizvodnih procesa ne bi li se povisili kako proi- zvodnost tako i profitabilnost roba i usluga.

Zeleni razvoj je već dugo općenito postavljeni cilj, i premda se u ovome trenutku na Peking i Šangaj spušta gusti smog povezan s početkom zimske sezone grijanja, zapravo je veliki korak načinjen kad je početkom prošle godine na pokusnoj bazi zatraženo od tvornica da putem interneta izvješćuju svaki sat o količini emisije CO2 u atmosferu, te svaka dva sata o stanju otpadnih voda.

Proširenje internetske ekonomije također je već formulirano u programu “Internet Plus”, koji je premijer Li Kećiang obrazložio u ožujku ove godine. Zamisao je integrirati banke podataka s mobilnim internetom, proizvodnjom i komercijalnom mrežom, čime bi se potaklo, kako je jednom prigodom rekao Ksi Jinping, “masovno poduzetništvo”, za koje su odličan primjer i inspiraciju već dale kompanije poput Alibabe, ili Baidua, razvijene potpuno iz poduzetnog duha prepuštenog vlastitoj energiji i inventivnosti.

I u sferi socijalnog osiguranja Kina je već načinila važne korake kad je uoči donošenja nove petoljetke najavila da će u narednom razdoblju svim građanima biti pokrivena polovica troškova za liječenje kritičnih oboljenja te da će mirovinski sustav biti poboljšan zahvaljujući tome što će svi zaposlenici u državnim i javnim ustanovama morati izdvajati po osam posto od svojih plaća u fond za starosne mirovine.

Na planu financijske modernizacije azijska je sila napravila najvažniji korak upravo onda kad su svjetski analitičari počeli sumnjati u njenu stabilnost. Ovoga ljeta, naime, kad je devalvirala nacionalnu valutu renminbi juan. Time je zapravo pripustila slobodno tržište u svoj monetarni bunker i više nego ikada se približila ulasku u košaru rezervnih valuta Međunarodnog monetarnog fonda, što bi bio odlučujući korak za ubrzanje puta prema punoj konvertibilnosti.

Kad se ovako pogleda na 13. petoljetku, stječe se dojam da je funkcija hotela Jingksi poništenje samoga sebe. Kakav će to partijski sustav, naime, još biti ako se Kina do 2020. doista preobrazi u visoko-tehnološku ekonomsku silu, čiji superbrzi vlakovi pletu “svileni put” sve do Europe, a njen kibernetički prostor postaje veliko tržište ideja, znanja, usluga i roba? I kakva će to Komunistička partija uopće biti ako se nađe na čelu modernog kapitalizma oplemenjenog iznova oživjelim kategorijama socijalne države?

Ima puno razloga da se strepi za Kinu u sljedećih pet godina. Ništa još ne daje dovoljne garancije da je njeno rukovodstvo doista u stanju provesti velike programe upisane u 13. petoljetku, i nigdje još nemamo primjer postizanja takve razine inovativne snage uz toliko partijske cenzure i držane kontrole svih internetskih aktivnosti, koliko je to slučaj s kineskim kibernetičkim prostorom.

Sve to znači da je hotel Jingksi i dalje jedan od najvećih društveno-političkih laboratorija na svijetu. U njemu se pravi formula dosad nepostojećega jednopartijskog sistema u bogatom društvu u kakvo bi Kina trebala izrasti do stotog rođendana Komunističke partije, što će biti proslavljen 1. srpnja 2021.

Sam hotel će dotada vjerojatno biti renoviran i pretvoren u neboder koji će se dozivati s kulama na istoku Pekinga. I samo će povijest još pamtiti kako je tu sve počelo, a iduće petoljetke, ona četrnaesta, petnaesta i posebno devetnaesta, planirat će ulazak Kine u klub najrazvijenijih zemalja točno negdje oko 2049., kad Narodna Republika bude slavila sto godina od osnutka.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: