JE LI VLADA ZABORAVILA VIJEĆE ZA PROŠLOST? Ni godinu dana pošto je Vijeće završilo rad na Dokumentu dijaloga, zakonska rješenja nisu ni na pomolu

Prije točno dvije godine premijer Andrej Plenković osnovao je Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima i svečano objavio da ćemo napokon u mirnoj, demokratskoj dijaloškoj atmosferi, stručnoj i tolerantnoj, doći do preporuka zakonodavcu kako da regulira osjetljiva pitanja ustaške i komunističke simbolike. U obećanom roku, 28. veljače prošle godine, Vijeće kolokvijalno preimenovano u Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, sastavljeno od ljudi dijametralno suprotnih stavova o ustaštvu i partizanstvu, obznanilo je rezultat svog rada - trideset stranica Dokumenta dijaloga.

Dokumentom nisu sasvim zadovoljni ni lijevi, ni desni. Lijevo orijentirani članovi Vijeća ipak ga smatraju “malom pobjedom antifašizma”, i to u sastavu Vijeća čija bi vaga pretegnula značajno na desnu stranu. Desna struja odmah je pisala izdvojeno mišljenje – razočarana što se i simboli komunizma ne tretiraju na jednak način kao poklič “Za dom spremni”. Nije zadovoljna ni najšira javnost - dominira dojam magle i državne ignorancije u rješavanju pitanja koja izazivaju tektonske poremećaje u društvu, da je Vijeće poslužilo Plenkoviću da dobije na vremenu po Churchillovoj metodi: kad ne znaš što bi - osnuj komisiju... Sam tekst Dokumenta, nažalost, ostao je u širokim slojevima građanstva nepročitan – premda nije nerazumljiv, ali tako je intoniran i razvučen da nije postao ono što je mogao – svojevrsni manifest društvenih vrijednosti. Nije postao manifest, ali jest posljednja linija obrane od puzajućeg fašizma.

Dokument, čiji su autori dobili težak zadatak da pokušaju pomiriti nepomirljivo i izjednačiti neizjednačivo, ustaške simbole nedvojbeno tretira kao nezakonite, ali je iznjedrio neobičan kompromis. On se zove službena tolerancija inače neustavne prakse prema kojoj bi se “Za dom spremni” mogao koristiti u komemorativne svrhe uz prethodno dopuštenje. Crvena zvijezda, simbol komunističkog režima, nije izjednačena s ustaškim pozdravom – zahvaljujući ponajviše profesorici ustavnog prava i bivšoj predsjednici Ustavnog suda Jasni Omejec, koja nije uzmicala od tvrdnje da bi takvo izjednačavanje izazvalo kolaps hrvatskog društva i završilo padom na Ustavnom sudu i Europskom sudu za ljudska prava.

Godinu dana poslije Dokument dijaloga skuplja prašinu, zakonska rješenja se ne naziru, a hrvatsku javnost još uvijek razdire ista muka: hoće li Hrvatska normalizirati ustašku parolu ili ćemo je sankcionirati kao zauvijek negativno obilježen ideologem. Sve osjetljive dvojbe oko baštine NDH i tekovina NOB-a i dalje su žive rane.

Godinu dana poslije još čekamo zakone. Ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković kratko nam kaže da njegovo Ministarstvo nije osnovalo posebnu radnu skupinu koja bi na toj temi radila, ali i da nema potrebe jer je nositelj Ministarstvo unutarnjih poslova, a stručnjaci Ministarstva pravosuđa pomoći će im u razradi akata. Zasad se zna da je dodatna regulacija vezana uz prekršaj javnog reda i mira, ne uz Kazneni zakon.

U međuvremenu Hrvatska bilježi nove fašističke ispade. Nije u stanju niti privesti, niti osuditi napadače. MUP i dalje pasivno promatra neoustaške ekscese, i u fizičkoj stvarnosti i u virtualnoj. Iz lektire je izbačen “Dnevnik Anne Frank”, koja je generacije učila o užasima holokausta kroz oči djevojčice koja ih nije preživjela. Istodobno, samo stotinjak kilometara zračne linije od Hrvatske, Austrija, koja je i prije na Bleiburgu znala kako kažnjavati ustaško klicanje, donijela je još rigoroznije zakone koji svako ustašovanje stavljaju u kategoriju teških fašističkih ispada, a one koji agitiraju za vrijednosti NDH tretira jednako kao teroriste Islamske države. Za austrijsku državu ustaštvo je terorizam, ravan onome kad se ISIL-ov džihadist opaše dinamitom i aktivira ga na ulici punoj ljudi.

Ima li, dakle, Dokument dijaloga vrijednost za dijalog, potencijal ozdravljenja nacije od povijesnih trauma Drugoga svjetskog rata i poraća? I je li naivno očekivati da bi uopće mogao djelovati ljekovito?

Dokument je plod dramatičnih pregovora između ustavobranitelja i ustašonostalgičara, ocijenio je lani Ivo Goldstein. I lijeva i desna strana bile su spremne dići se od stola i otići. To što do razlaza nije došlo svjedoci zahvaljuju Ivi Lučiću, višem znanstvenom suradniku u Hrvatskom institutu za povijest, koji se do posljednjeg trena zalagao za kompromis.

Članovi Vijeća su danas, s jednogodišnjom distancom, uvjereni da je sve moglo završiti mnogo gore. Odnosno – da bolje nije moglo.

“Ne znam je li itko bio tako skeptičan poput mene. U startu sam mislio da Vijeće služi samo za bacanje pijeska u oči, ali sam se poslije predomislio. Nitko tko nije bio na sastanku i vidio tu atmosferu, čuo iracionalne argumente, ne može uopće pojmiti kakva je to borba bila. Ponekad sam poželio pobjeći s tih sastanaka. Premijer nije dao da rasprava preteže udesno, i mi koji nismo njegovi fanovi iznenadili smo se kako se postavio. Dokument nije idealan, ali, vjerujte, najbolji je u danim okolnostima. Na kraju, ustaški simboli su a priori zabranjeni, potvrđen je antifašistički karakter zemlje, a komunistički su a priori dopušteni, zabranjeni tamo gdje mogu značiti poticanje na mržnju”, opisao nam je neslužbeno jedan član Vijeća.

“Vijeće nije sud istine”, ustvrdit će danas Antun Vujić koji je s Jasnom Omejec – ona je kao pravna stručnjakinja bila glavni redaktor Dokumenta – odigrao ključnu ulogu. Njih su dvoje, prema mišljenju Globusovih sugovornika, Vijeće učinili neprobojnim da se u tekstu crvena zvijezda stavi u istu razinu s ustaškim U. Vujić je uvjeren da je Dokument donio “novu kvalitetu - barem na papiru”. Napominje kako je samo Vijeće u javnosti dočekano na nož i kako bi “bilo dobro kada bi mediji pomogli da se taj tekst ne čita u tami iskopanih rovova, nego na svjetlu dana”.

Prvi dio Dokumenta u kojemu se Vujić, prema vlastitim riječima, više angažirao, “obuhvaća vrijednosne orijentacije i daje cjelovito usmjerenje za moguće pravne oblike, ali konkretni odgovori su prvenstveno u domeni same pravne zajednice”.

Vujić se držao stava da već i postojeće zakonodavstvo daje kvalitetna rješenja, ali sama pravna praksa je pod izuzetnim političkim pritiskom pojedinih ultraških grupa, otežava provedbu i duha Ustava i konkretne legislative. “Savjetovanjima u struci trebalo bi unaprijediti jedinstvenu pravnu praksu, pri čemu je od pomoći i drugi dio Dokumenta koji se više bavi takvom konkretnom tematikom”, tumači Vujić i naglašava kako su “usprkos veoma pluralistički sastavljenom Vijeću, taj prvi dio svi jednoglasno prihvatili:

“Mislim da je to prvi put u Hrvatskoj da se na najvišoj institucionalnoj i stručnoj razini razmatrala tematika suočavanja s prošlošću u kontekstu posljedica vladanja nedemokratskih režima, u što dijelom, uz fašizam i komunizam, ide i Kraljevina Jugoslavija u kojoj su se i akumulirali budući radikalni pokreti. Pokazalo se da Vijeće neće i nije zauzimalo stavove nekog ‘suda istine’. Dapače, a to i smatram zaslugom Vijeća, akcenti su stavljeni na kulturu povijesnog i političkog dijaloga, onoga što se naziva kulturom pa i ‘politikom sjećanja’, kako je to i u drugim europskim dokumentima”.

Drugi bitan akcent, opisuje Vujić, nije objavljivanje nikakvih obvezatnih “istina”, nego poticanje povijesnih, politoloških, socioloških i drugih znanstvenih istraživanja, uz otvaranje dostupnosti svih izvora i arhiva, koji jedini mogu osiguravati sintetiziranje različitih “istina” te nastavlja:

“Treći kompleks je također bitan: riječ je o samom smislu - rekoncilijaciji. Čemu bilo kakvo suočavanje s prošlošću ako ono ne služi rekoncilijaciji? Namjerno se rabi riječ rekoncilijacija, a ne ‘pomirba’, koja je dobila izuzetno polemički smisao. Ovdje, dakle, nije riječ o ‘miješanju kostiju’, ni o ‘oprostu’, nego o sagledavanju povijesnih antagonizama u njihovim realnim i ideografskim opomenama, za sadašnjost i budućnost. I najambiciozniji dokumenti europskih tijela stavljaju rekoncilijaciju kao smisao, a samo ekstremističke grupe žele društvo zadržati u okovima prošlosti. Ima i četvrto, svakako ne posljednje: iskazivanje pijeteta i rehabilitacija svih žrtava nedemokratskih režima”.

Na pitanje zašto se Hrvatska ne može jasno odrediti prema ustaštvu, Vujić uzvraća kako u Hrvatskoj nema više “ustašizacije” nego “ekscesi, logikom tabloida, dobivaju osobitu pozornost, što odgovara marginalnim grupama da na sebe skrenu reflektore javnosti, a te grupe mogu stajati i na međusobno zaraćenim stranama, kojima je jedino glavno i zajedničko to da kompromitiraju svaku demokratsku Hrvatsku. Čemu inače onaj kukasti križ na međunarodnoj nogometnoj utakmici u Splitu?”

Vujić ovako izdvaja srž Dokumenta: “Zvijezda se i danas nosi i u Europi, obilježje je i niza legalnih političkih stranaka. A svastika se sankcionira. Tako je i u ovom dokumentu ako je u pitanju ZDS. Ali, Dokument razlikuje hoćete li uhato U nositi baš na komemoraciju u Jasenovac ili ćete zvijezdu JNA nositi baš na komemoraciju u Bleiburg. U oba je slučaja stvarno riječ o ‘uznemiravanju javnosti’, s time što su ustaški simboli inkriminirani već prima facie. To što će neka grupa hosovaca položiti na nekoj komemoraciji svojim poginulima u Domovinskom ratu zastavu s natpisom ZDS, pod kojom su se oni borili mimo regularnih jedinica HV, a ponekad im zadavali i nevolje, ni sam ne znam kako da gledam. Principijelno negativno, kao i sve drugo, kako na to drugo gleda i zakon, a pojedinačno komemorativno i iznimno. Vratio bih se na termin ‘politika sjećanja’. Djeluje nekako arbitrarno, ali priznaje potrebu i za malo mudrosti”, zaključuje Vujić.

Ante Nazor, koji je napisao izdvojeno mišljenje, ocjenjuje da Prvi dio ima kvalitetu za prevladavanje ideološke isključivosti u društvu jer su u njemu osuđeni svi totalitarni režimi. Ali, i danas je nezadovoljan što se “ponor razlika“ potvrdio “neprihvatljivom odlukom da među sporna obilježja nisu uvrštena i ona koja simboliziraju ideje jugoslavenskoga komunističkog totalitarizma, crvena zvijezda petokraka, srp i čekić i pozdrav ‘Smrt fašizmu sloboda narodu’”. Nazor tvrdi da “poštuje kontekst njihove uporabe u borbi protiv fašizma i nacizma, ali to ne umanjuje stravičnu činjenicu da je, ‘u ime naroda’, pod tim simbolima ubijeno ili zlostavljano na desetke tisuća nevinih osoba, čime oni nedvojbeno prestaju biti ‘nesporna’ obilježja. Iz hrvatske perspektive, dio tih simbola dodatno je kompromitiran činjenicom da je velikosrpska agresija protiv Hrvatske 1991. godine vođena i pod tim simbolima, pa njihova uporaba vrijeđa i žrtve toga rata”.

Nazor ne misli da se Hrvatska teško određuje prema ustaštvu: “Hrvatska se jasno odredila prema rasnim zakonima, koncentracijskim logorima i zločinima ustaškog režima u NDH nad Židovima, Srbima i Romima, ali i Hrvatima. To je ‘sramotna ljaga’ hrvatske povijesti. No, ustaški režim u NDH treba razlikovati od opravdane ‘težnje hrvatskoga naroda’ za uspostavom nezavisne države. Ustaški pokret bio je razumljiva reakcija na velikosrpsku hegemoniju u prvoj Jugoslaviji, pa u tom kontekstu pozdrav ‘ZDS’ koji se tada javlja nije ‘izvorno zločinački’, kako neki tvrde, ali je kompromitiran postupcima ustaške vlasti u NDH, kao što je i pozdrav ‘Smrt fašizmu sloboda narodu’ kompromitiran postupcima jugoslavenske vlasti. Pogotovo nije zločinački na amblemu HOS-a u Domovinskom ratu, na kojem, kao i početkom 30-ih, simbolizira otpor velikosrpskoj agresiji. Ne znam hoće li austrijskim vlastima i amblem HOS-a iz Domovinskog rata predstavljati ‘ustašovanje’, ali hrvatska vlast ne smije imati dvostruke kriterije prema pozdravima ZDS i ‘Smrt fašizmu - sloboda narodu’.

U cilju rekoncilijacije, treba raditi na stvaranju uvjeta da se znakovlja nedemokratskih režima, zbog odgovornosti prema sugrađanima koje mogu uznemiriti, potpuno uklone iz uporabe u javnom prostoru, uz iznimku koja se odnosi na striktno ograničenu mogućnost javne uporabe (komemoracije) onih spornih obilježja koja se mogu tretirati i kao ‘višeznačenjska sporna obilježja’. Treba polaziti od toga da RH simboliziraju isključivo obilježja državnosti koja je sama stvorila i obranila u Domovinskom ratu jer Hrvatska nije ni ‘ustaška’ ni ‘komunistička’, nego demokratska država”, kaže Nazor.

Vijeće se, otkad je javno obznanilo Dokument, nije sastalo, iako su članovi planirali sjesti i rezimirati svoj rad. “Stvarnost je otišla mimo preporuka. Iako smo odškrinuli vrata da ZDS bude iznimka, to nije provedeno u praksi. Do danas Vlada zapravo dokument nije formalno odobrila, ona ga samo neformalno promovira”, kaže nam neslužbeno jedan član Vijeća.