STARA POGREŠKA

Ovo je najveći Plenkovićev neuspjeh: Trener, teolog, stečajni upravitelj... Što može poći po zlu?

Sanaderov pad, a onda i prijetnja Remetincem zaustavili su kvalitetan kadar u razmišljanju o ulasku u politiku

Nova Vlada mandatara Andreja Plenkovica.
Na fotografiji: Mandatar Andrej Plenković s ministrima, Marko Primorac, Tonči Glavina, Šime Erlić, Ante Šušnjar, Ivan Šipić, Damir Habijan, Marin Piletić, Radovan Fuchs, Gordan Grlić Radman, Vili Beroš, Branko Bačić, Ivan Anušić, Oleg Butković, Josip Dabro, Tomo Medved, Marija Vučković, Nina Obuljen Koržinek, Davor Božinović

 Boris Kovacev/Cropix

Hrvatska je dobila novu Vladu, ali građani su ostali bez odgovora na pitanje iz prošle godine: ima li danas u zemlji ijedna politička stranka dovoljno znanja da izradi kvalitetan program i snage da izgradi sustav osobne odgovornosti političara koji će odgovarati za rezultate isporučene biračima?

Zašto bi, naime, kineziolog bio kvalificiran upravljati poljoprivrednim, šumarskim i ribarskim sustavom države? Što stečajnog upravitelja i odvjetnika kvalificira za ministra gospodarstva, osim trgovine plinskim bocama u BiH, gdje se time bavi kompanija čiji je, navodno zamrznuti, suvlasnik? Što teolog zna o demografiji, osim biblijske, Božje poruke Noi: "Plodite se i množite i zemlju napunite"? Slijedimo li tu, biblijsku logiku, novi državni demograf Ivan Šipić lako se mogao prihvatiti i Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, jer Bog Noi dalje govori: "Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane"...

image

Ivan Šipić

Damir Krajac/Cropix

Vođenje države ozbiljan je posao. Čini se, međutim, da ga malo tko u Hrvatskoj tako doživljava.

Kategorija "ministra šegrta" u Vladu je i službeno stigla na izborima 2015. godine, s kratkim mandatom Vlade politički neiskušanog Tevina šefa Plive Tihomira Oreškovića, kada je Mostov neuvježbani sekstet političkih početnika preuzeo više važnih ministarskih resora. Vladinu potpredsjedniku, psihijatru Boži Petrovu tada se već, doduše, mogao priznati politički staž započet nakon što je 2013. na izborima za gradonačelnika Metkovića pobijedio činilo se nedodirljivog Stipu Gabrića Jambu. Teže Bernardici Juretić, bivšoj redovnici, svojedobno upraviteljici zajednice za liječenje ovisnika o opijatima, kojoj je na upravljanje povjeren sektor socijalne politike i mladih. Strojar Slaven Dobrović dobio je u leno kompliciran resor zaštite okoliša, kao znanstvenik koji je karijeru posvetio zaštiti voda, ali bez dana političkog ili upravljačkog staža. Tomislav Panenić, bivši načelnik Općine Tompojevci (Vukovarsko-srijemska županija), doktor ekonomije s osječkom diplomom, držao je gospodarstvo. U tom društvu bivši metkovski državni odvjetnik i sudac Ante Šprlje činio se već visoko kvalificiranim da preuzme sektor pravosuđa, kao i bivši dekan Agronomskog fakulteta Davor Romić za poljoprivredu.

Potrajalo je dok Orešković, kao iskusan menadžer koji je karijeru proveo u velikoj međunarodnoj korporaciji, nije shvatio da s takvim timom ne može postići rezultate i nakon kratke krize, izazvane sumnjom da je njegov prvi potpredsjednik Tomislav Karamarko obiteljski povezan s MOL-om, prvi put u kratkoj hrvatskoj povijesti sudbinu Vlade prepustio na glasanje Saboru, srećom prije nego što je ona nestručnim upravljanjem uspjela izazvati političku i ekonomsku katastrofu.

Trend tankog političkog kadra nastavio se i u prvom mandatu Vlade Andreja Plenkovića, sve dok tajnici nije naloženo da nesuradljivom trojcu iz Mosta, Dobroviću, Šprlji i Vlahi Orepiću (MUP), "pripremi papire za rastanak". Nije pomoglo. Vlada je spašena, ali kadrovima siromašna stranačka scena i dalje je teško servisirala potrebe dnevne politike. Počevši s prvim odlaskom potpredsjednice i jake ministrice gospodarstva Martine Dalić, za Plenkovićevu Vladu možemo reći da je uvela razred "ministra na privremenom radu". Iz nje je u prva dva mandata pod pritiskom, ponekad već i s optužnicom, otišlo trideset ministara.

I opet, čini se, nitko nije naučio lekciju. Trojac iz Domovinskog pokreta koji je ušao u Vladu nakon nedavnih izbora slijedi staru politiku Mosta da svaki lojalan stranački vojnik može, kada zatreba, odraditi svaki politički posao, pa i zahtjevan ministarski. Potpredsjednik Vlade i ministar cijelog poljoprivrednog paketa je sportski trener Josip Dabro, ministar gospodarstva je Ante Šušnjar, stečajni upravitelj i odvjetnik, a teolog Ivan Šipić trebao bi voditi ministarstvo demografije, ali i opću demografsku politiku države...

image

Josip Dabro

Damir Krajac/Cropix
image

Ante Šušnjar

Damir Krajac/Cropix

Teško je ne primijetiti kontinuitet erozije hrvatskoga političkog vrha. Vlada Nikice Valentića (travanj 1993. – studeni 1995.), peta od osamostaljenja države, zadnja ratna, imala je jednog autsajdera, a i taj je već imao prilike naučiti posao. Gojko Šušak, nekad mali poduzetnik iz Kanade čije su se kanadske tvrtke bavile ugostiteljstvom i soboslikarskim poslovima, postao je hrvatski ministar obrane u ključnom trenutku 1991. godine, u ratnoj, multistranačkoj "Vladi nacionalnog jedinstva" premijera Franje Gregurića (srpanj 1991. – kolovoz 1992.), u čijim je ranim danima vodio Ministarstvo iseljenika. Pokazao se učinkovitim za ono što je tada trebalo učiniti. Ponekad i previše. Zadržao se do druge polovice mandata Vlade premijera Zlatka Mateše.

Kroz Gregurićevu Vladu koja je potrajala nepunih trinaest mjeseci prošlo je, smjenjujući se u hodu, ukupno 47 ministara. Osim neupitnog Šuška koji je ranije stekao povjerenje Franje Tuđmana, a mjesto ministra obrane bilo je ključno za preživljavanje mlade države, ministri su birani po kompetencijama, i smjenjivani ako su zakazali. Nikada nismo čuli da se netko zbog toga uvrijedio.

Vlada Zlatka Mateše (studeni 1995. – siječanj 2000.), prva poratna, također je bila protočna, u njoj se izmijenilo 44 ministara, neki su promijenili više pozicija, većinu smo zaboravili. I dalje smo se bojali Šuška, podsmjehivali politički nespretnom, ali snalažljivom ministru razvitka i obnove Juri Radiću. Naizgled vječan Mate Granić postao je ministrom vanjskih poslova još u vrijeme Valentića, a iako se na početku činio premekanim, širio je svoju mrežu međunarodnih kontakata i na kraju zaradio mjesto među političarima koje pamtimo. Vlada je, međutim, bilježila rezultate. Hrvatska je u to vrijeme sklapala prve sporazume sa Svjetskom bankom i MMF-om, jačala svoje vanjske pozicije, otvarala kreditne linije i ozbiljno razmišljala o prvom zahtjevu za članstvo u Europskoj uniji.

Prva Vlada Ivice Račana (siječanj 2000. – srpanj 2002.), s kojom je, nakon Tuđmanova odlaska, stigla prva smjena ljevice i desnice u samostalnoj Hrvatskoj, bila je 22-ministarska; dovela nam je za zabavu ministricu pravosuđa Ingrid Antičević Marinović (danas je sutkinja Ustavnog suda) i u politiku zalutalog štovatelja luksuza i istočnjačke ezoterije Hrvoja Vojkovića, kao drugog ministra gospodarstva, umjesto okretnog Goranka Fižulića.

Žestoka erozija političkog kadra, kako u Vladi tako i u Saboru, započela je ipak dolaskom Ive Sanadera na vrh HDZ-a i države, kada se HDZ-ov kadrovski bazen ispraznio. Kroz jedan i još pola drugog, nedovršenog mandata njegove Vlade prošli su egzotični ministri poput virovitičkoga gradonačelnika, geotehničara Ivice Kirina i pozadinskom radu sklonog bivšeg šefa ONS-a i SOA-e, povjesničara Tomislava Karamarka (MUP), izgubljene, ali poslušne pravnice Ane Lovrin, svojedobno zamjenske gradonačelnice Zadra (umjesto Božidara Kalmete), koja je preuzela pravosuđe od učinkovite, ali neposlušne Vesne Škare Ožbolt, i putovanjima nevičnog pravnika, ministra turizma Damira Bajsa.

Sanaderov pad, a onda i prijetnja Remetincem koja je stigla s Vladom Jadranke Kosor i njezinim prvim pokušajem snažnijeg udara na korumpirani sustav države, zaustavili su kvalitetan kadar u razmišljanju o ulasku u politiku. Zašto bi? Plaće su već tada bile slabije nego u privatnom su sektoru, a smrt karijere izgledna.

Vlada Zorana Milanovića suočila se s problemom premijera nevičnog timskom radu (ipak manjim nego što država danas ima s Milanovićem kao predsjednikom) i previranjima unutar heterogene koalicije. Splitski profesor Branko Grčić, serijski poduzetnik Ivan Vrdoljak i poslovni direktor SDP-a Gordan Maras kao Vladin gospodarski trojac pokazali su se nedoraslima da Hrvatsku izvedu iz velike financijske krize koja je svijet udarila 2008. godine, a oni su se s problemom suočili 2011., kada se pokazalo da nereformirana država ne može slijediti globalni ritam oporavka, čak ni uz već izvjestan datum hrvatskog ulaska u EU. Iako se gospodarski program Kukuriku koalicije naslanjao na solidnu strategiju oporavka zacrtanu u programu Vlade Jadranke Kosor (vjerojatno zadnji put kada je država koristila dubok bazen znanja Ekonomskog instituta Zagreb), Vlada, pogotovo nakon odlaska Radimira Čačića, nije imala ni znanja ni snage da dovrši zadatak. Umjesto jedne ili dvije godine, koliko je trajala drugdje u EU, kriza je u Hrvatskoj potrajala do jeseni 2014.

Most i Domovinski pokret stigli su na scenu kao zastupnici više ili manje zapostavljenih regija – Most juga, a tada još "Škorin" Domovinski pokret dugo zapostavljenog istoka zemlje. Miroslav Škoro, građevinar, ekonomist, kantautor i bivši hrvatski konzul u Pečuhu (ne nužno tim redoslijedom), pokušao je izgraditi političku karijeru krećući od točaka na kojima je pogriješio Most u dvije koalicijske vlade s HDZ-om. Iako su se predstavili s jednim od razrađenijih ekonomskih programa, a zahvaljujući Škorinoj popularnosti u koaliciji s drugim suverenističkim strankama ostvarili treći najbolji rezultat na izborima (16 zastupnika, što je više nego u današnjem sastavu Sabora), izgubili su se u unutarstranačkim razmiricama. Škoro je morao otići, a politička uvjerljivost predstavljenog programa pala im je na zastarjelom političkom konceptu autoritarnog pristupa upravljanju strankom i državom.

Nama pak danas ostaje serija pitanja koja smo postavili u siječnju, a na koja bi sada trebala odgovoriti nova postava Banskih dvora. Kako biznis odmaknuti od ovisnosti o državnim (i europskim) potporama? Kako pravosudni sustav učiniti bržim, učinkovitim i po mogućnosti pravednijim? Koje državne kompanije privatizirati? Po kojem modelu oporezovati nekretnine i imovinu općenito? Nisam siguran da bi, osim diplomatski vještog premijera, danas itko u Vladi mogao sročiti rečenicu sadržajnog odgovora.

Loš sastav Vlade, građen na trgovini političkim utjecajem u permanentnom procesu pomirbe unutarstranačkih frakcija i lova na većinu u sabornici, doveo je do paralize reformi unutar države. To možemo smatrati velikim Plenkovićevim neuspjehom, velikom sjenom koja u percepciji građana minimizira njegov uspjeh u finalizaciji administrativnog dijela hrvatske integracije s EU. Premijer nam je najavio da će prvo reformirati svoju stranku. Nije. Doveo je u Vladu još jednu zastarjelu.

Cijeli članak možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.

image

Naslovnica Globusa

Globus/

Pretplatite se, donosimo Globus sigurno do vašeg doma!

01/22 55 374

Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:38